Osobno svjedočanstvo sestre Dijane Pučko
Poštovani uzvanici, sudionici ovog naseg susreta, dragi Hrvati, pozdravljam vas sa kršćanskim pozdravom: Hvaljen Isus i Marija! Hvala od srca na pozivu na ovu hrvatsku korizmenu kulturnu kršćansku manifestaciju nas Hrvata u Mađarskoj.
Kad sam dobila upit od gospođe Milice bi li nesto rekla o korizmi sa duhovnog aspekta, pomislila sam, zasto ne? Ako time mogu posvjedočiti Božju ljubav prema meni koju sam iskusila, i potaknuti druge da joj se otvore, onda sve što kažem ima smisla. Ja sam sestra Dijana, pripadam zajednici sestara Karmelicanki BSI u Ujpestu. Ako niste znali do sada, evo sada znate da u Mađarskoj žive tri sestre Hrvatice, i to u mojoj zajednici, uz mene su još dvije sestre. One nisu trenutno u Budimpesti…
Vjerojatno se pitate sto će jedna časna sestra reći o korizmi, hoće li nam propovijedati, budući da je korizma je središnja tema zbog koje smo ovdje danas. Svi znamo sto je korizma. Definiciju korizme nije potrebno ponavljati, no reći ću ipak da je korizma vrijeme od 40 dana, priprave za blagdan Uskrsnuća Isusa Krista. Isus je prije svoga javnog djelovanja proveo 40 dana u pustinji gdje ga je đavao kušao. To je za njega bilo vrijeme kušnje, ali i vrijeme pobjede nad kušnjama zloga. Posvjedočit ću svoje osobno iskustvo korizme, što je korizma za mene osobno.
Još kao djevojka, dok još nisam bila u samostanu, shvatila sam da je moja korizma bez smisla ako u njenom središtu nije Bog i moj odnos prema Njemu, prema bližnjem i prema sebi. Voljela sam i volim lijepe korizmene i uskrsne običaje, npr. pobožnost križnog puta, odricanje od nečega što volim, male žrtvice, bojanje pisanica, blagoslov maslinovih grančica na Cvjetnicu, post, više sam se trudila činiti dobra djela, dati siromasima… No, razmisljala sam što mi sve to znači, zašto to činim? Da budem zadovoljna sama sa sobom ili da me to približi Bogu…Ako su to samo puki vanjski običaji i tradicija koja se eto, treba odrzati…, ali bez života, bez živog odnosa s Isusom… Počela sam više razmišljati o smislu i dubini korizme i blagdana Uskrsa i sada kao sestra još uvijek iznova istražujem u srcu i ispitujem svoje nakane, jer Bog je predubok i prevelik da bi se shvatila tajna njegova spasenjskog djelovanja. Naime, shvatila sam da je u središtu korizme osoba: Isus Krist, nas Bog i čovjek, i da sam ja, kao i svaki čovjek potrebna spasenja. Ne mogu sama sebe spasiti iz zla, grijeha i smrti, ali ima netko tko može: on koji je došao baš zbog toga: Isus. Shvatila sam da ima netko tko mene i svakog od nas toliko ludo voli da je bio spreman trpjeti, biti uhvaćen, mučen, bičevan, razapet i da je dao svoj život za mene i svakog od nas osobno. On je platio svojim životom moje spasenje. Kako onda ne uzvratiti mu ljubavlju i zahvalnošću? Zapravo, povjerenjem u njega, a to se onda zove vjera.
Shvatila sam tada koliko je moja vjera do tada bila površna, izvanjska, tradicijska, prazna, bez osobnog odnosa s njim. Imala sam tada 17 godina. Te godine bila je moja posebna korizma. Korizma koja mi je donijela promjenu života, prihvaćanje Boga u moj život, zapravo, to se zove obraćenje. Svaka tradicija, baština počiva na nekom izvanrednom događaju…Naša zajednička, vjerska pasionska baština počiva na velikom događaju spasenja po muci, smrti i uskrsnuću Isusa Krista, jer Pasija zapravo znači muka, no svatko od nas nosi u svome srcu određenu baštinu, pasionsku baštinu koja počiva na nekom određenom korizmenom događaju ili nekom teškom, bolnom događaju u našem životu koji nas je toliko približio ili vratio Bogu, da je to nosiv temelj za naš duhovni život.
Bastina je nešto što se čvrsto čuva i ne da se izbrisati iz naše memorije ni života, kako zajedničke vjernicke, tako i osobne. Tako i ja osobno imam svoju pasionsku baštinu koja počiva na jednom događaju koji je promijenio moj vjernički i duhovni život. Kao što sam spomenula, te korizme sam bila potaknuta od, sada znam, samog Krista, da nakon dugo vremena odem na svetu ispovijed. Nisam bila nekoliko godina i mislila sam da ja ne trebam tražiti oproštenje od Boga, da ja nemam velikih grijeha…jednostavno sam se tinejdžerski duhovno zapustila. No, ni sama ne znam zašto krenula sam prije Uskrsa na uskrsnu ispovijed u mojoj župnoj crkvi blizu Zagreba. Jednostavno sam osjetila potrebu da maknem sav taj teret grijeha koji se nakupio kroz tolike godine sa sebe. Tko moze maknuti sav taj teret koji sam nosila? Ja sama ne mogu. Mogu da samo dati nekome tko će ga preuzeti i nositi na svojim leđima. Taj teret grijeha koji sam odlučila dati Isusu je zapravo križ koji je on nosio za mene. On je ponio svoje moje grijehe i razapeo ih sve na križu kako bi ih svojom smrću do kraja uništio. To sam tada spoznala, i kada sam stupila u svetoj ispovijedi pred svećenika, moje srce i duša su se otvorili Bogu i u pokajanju i želji da budem bolja osoba izrekla sam pred Bogom sve grijehe i predala mu ih. No, uslijedio je muk. Pomislila sam: što će reći svećenik na to da se nisam tako dugo ispovijedila, hoće li me sada grditi zbog mojih grijeha, a nakupilo ih se mnogo…osuditi…Znala sam da Isus govori preko njega. No, nije bilo ništa od toga. U tom trenutku, dok mi je svećenik govorio, doživjela sam, iskusila, Božju veliku ljubav i milosrđe, njegovo oproštenje i dobrotu. On me dočekao raširenih ruku i prihvatio natrag kao svoje izgubljeno dijete. Svi moji grijesi bili su oprošteni i od toga trena zaboravljeni. To je bio moj veliki susret sa divnim Kristom koji je tada promijenio moj život.
Dogodilo se, zapravo, malo uskrnuće moga novog života. Bila sam duhovna mrtva zbog grijeha, no Bog mi je da novi početak. To znači Uskrs. Isus je pobijedio svojom smrću na križu našu smrt i smrti više nema. Postoji samo prijelaz iz ovozemaljskog u vječni zivot. Isus danas živi, i ja sam to iskusila na toj svetoj ispovijedi. Zato mi je i danas svaka ispovijed susret ljubavi i novog života nakon Božjeg oproštenja. Taj korizmeni dan donio mi je veliku milost – početak obraćenja. Ta moja korizma bila je uistinu plodna, postala je osobna, više nije bila samo običaj jer je Bog u meni činio promjenu. Polako iz dana u dan počeo se mijenjati moj odnos prema njemu jer sam shvatila koliko me voli i oprašta sve, moj odnos prema drugima i prema samoj sebi. Drugi su postali u mojim očima bolji, vrijedni poštovanja jer su baš kao i ja, Božja djeca. Nisam više sebe gledala kao bezvrijednu osobu koja nema sto dati drugima, već kao oruđe Bođje ljubavi u svijetu. To je rezultiralo mojim potpunim posvećenjem Bogu odlaskom u samostan nakon završenog fakulteta. Tu u svojoj družbi našla sam Krista ljubavi i milosrđa…
Mi sestre puno molimo, i to za sve ljude, ali i puno radimo za Boga i duše. Ne smatram za sebe da sam dostigla potpuno obraćenje, već je to proces koji traje cijeli život do smrti. Jos uvijek griješim i često idem na ispovijed, no uvijek iznova i iznova doživljavam koliko je Bog dobar i strpljiv sa mnom. Zato mi je svaka korizma posebna jer me iznova vraća na izvor ljubavi – na Isusa Krista i moj odnos s njime. U korizmi trpjeti s njime, uživjeti se u njegovu muku za nas, utjesiti ga, davati mu ljubav za sve koji mu ne daju…i dopustiti da me Bog mijenja i privuče blize k sebi i otvori me drugima, da ne živim samo za sebe, već poput Njega, za druge.
To je, dragi prijatelji, duhovni aspekt korizme i tada nam svaka korizma donosi plod za buduće dane. Hvala na slušanju i želim vam plodan hod s raspetim Isusom prema Uskrsu!
Na Pasionskoj baštini u Budimpešti, 13. 03. 2018.
