Povod: njegov 80. rođendan
9. veljače, baš na dan rođenja, u Lukovišću ispred načelničkog ureda okupilo se pedesetak mještana i gostiju da bi se prisjetili života i djela svima njima dobro poznatog, voljenog i štovanog Đure Frankovića. Ime mu je dobro poznato onima koje je kao novinar intervjuirao, kao folklorist ispitivao o starim danima i narodnom blagu, kao profesor podučavao i kao pisac i urednik također podučavao ili zabavljao. Ova je pozivnica oglasila spomensvečanost:
Pedagozi hrvatskog vrtića u Lukovišću i zastupnici Hrvatske samouprave u Lukovišću srdačno pozivaju Vas i Vašu obitelj 9. veljače 2025. u 10:30 na spomen program povodom 80. rođendana profesora Đure Frankovića.
10:30 Polaganje vijenaca kod spomen-ploče Đure Frankovića-Mjesto: zgrada Ureda načelnika, Lukovišće
11:00 Sveta misa
12:00 Spomen program Mjesto: Dom kulture i športska dvorana u Lukovišću 13:00 Prijem pozvanih gostiju
Program je toga dana tekao prema najavljenom. O Đuri Frankoviću je tijekom proslave rekla njegova supruga Kata, da je bio čovjek od pera, i da je ponosna što je ostavio veliko blago za buduća pokoljenja, a njegovu ostavštinu je predala Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj na brigu.
I doista, ako upišete njegovo ime u google tražilicu, otvorit će se bezbroj stranica s njegvoim tekstovima, odnosno napisima o njemu. Evo primjerice izvadak iz teksta Stjepana Krpana objavljenog u Hrvatskom biografskom leksikonu:
FRANKOVIĆ, Đuro, folklorist i pjesnik (Fok-Drávafok, 9. II. 1945). Podrijetlom iz hrvatske podravske obitelji u Mađarskoj. Gimnaziju i Visoku nastavničku školu završio u Pečuhu. Bio nastavnik u Jukovišću i u Budimpešti, a od 1972. novinar Radio-Pečuha. Radi kao predavač na Nastavničkom fakultetu Sveučilišta »Janus Pannonius« u Pečuhu. Skupljač usmenoknjiževne baštine podravskih i baranjskih Hrvata, napose njihova pripovjednog blaga, koje je objelodanio u nekoliko knjižnih izdanja. Zapisane narodne pjesme objavljivao je do 1991. u kulturnom prilogu Narodnih novina (Budimpešta), a od tada piše u Hrvatskom glasniku (Budimpešta). Među utemeljiteljima je Saveza Hrvata u Mađarskoj te 1991–93. njegov predsjednik. Objavio je više priloga o usmenoknjiževnoj baštini i narodnosnim prilikama u Podravini i izvan nje u Narodnom kalendaru (Budimpešta 1976, 1978, 1980–85, 1988–89) te u Hrvatskom kalendaru (1993).
Na stranicama Wikipedije se također vrednuie njegovo djelo:
Objavio je velik broj djela s temama iz života i narodne kulture i tradicije Hrvata u Mađarskoj. Isto tako je objavio i djela koje govore o Nikoli Šubiću Zrinskom.
Pisao je knjige i udžbenike za djecu (Narodopis, 2001.). Značaj je njegovog pedagoškog rada što je u njima dao pozornost zanemarenim i nedovoljno isticanim velikanima hrvatske povijesti kao što su Bartol Kašić, Fran Kurelac, Đuro Deželić, Ivan Česmički, Julije Klović, Stjepan Krpan, Mate Šinković, Lujo Brigović, Mišo Jelić, Balint Vujkov, Antun Karagić, Stjepan Velin, ali i lokalnim autorima koji su svojim radom čuvali lokalni hrvatski izričaj i tradicije, kao što je narodni pripovjedač Andrija Hideg i Krsto Pejkić.
- Drvo nasred Podravine: usmene pripovijetke , 1986. (prireditelj)
- Zlatne niti : usmene pripovijetke iz Podravine , 1989.
- Marija se Majka trudi, Svetog Jožefa budi, 1993.[2]
- Etnografija Južnih Slavena u Mađarskoj, 1993.
- Taši, taši, tanana!: dječje igre, pjesme, brojalice, uspavanke, brzalice i rugalice, 1994.
- Đulićima raku iskopaše: (balade i romance), 1995. (urednik izdanja)
- Etnološke studije iz života Hrvata u Mađarskoj , 1996.
- Legende o kršćanskim mučenicima: sv. Kata, sv. Andrija, sv. Barbara, 1997.
- Opjevana Sigetska bitka prije 430 godina i ban Zrinski, 1997.
Šalje pismo Sibinjanin Janko: (narodne pripovijetke, prepričane junačke pjesme i predanja Andrije Hidega iz Marinaca u Mađarskoj), 1998.
https://hr.wikipedia.org/wiki/%C4%90uro_Frankovi%C4%87
Izdvojena je samo nekolicina njegovih navedenih djela.
Gosti, koji su bili pozvani na svečanost uvjereni su se vraćali svojim kućama, da će djeca iz vrtića, iz mjesne škole, folkloraši toga kraja, načelništvo Lukovišća, politički čelnici Hrvata u Mađarskoj nastojati i dalje čuvati spomen na život i djelo Đure Frankovića.
Za Zornicu kao i za Zornicu novu gospodin Franković je također pripremao razne zanimljive napise, evo što je pisao o raju, pozivajući se na podatke zabilježene tijekom sakupljanja narodne umotvorine.
Zlatni raj
U pučkoj tradiciji Hrvata u Mađaskoj raj je sveto mjesto, središte svijeta, a sav je od zlata. Brojne molitvice, predaje i pripovijetke govore o zlatnom raju. Mađarske arhaične molitivice također obiluju u opisma zlatnoga raja, dok ne sadrže motive raja kao zelene livade.
No u raj se stiže teško. Naime, zbog ljudskih grjehova prekinuta je izravna komunikacija između neba i zemlje te se u raj ide, prema svjedočanstvima molitvica, obično kada se odvaja duša pokojnikova od tijela pa se odvodi u raj pred Boga, što jedino mogu uraditi vodiči. Vodiči duša bivaju sveti Petar i sveti Pavao, sveti Mihael, no mogu biti i anđeli ili neka ptica – perutan, perutak – i poglavito pijetao.
U zlatni raj ide se kroz rajska vrata, čiji je čuvar sveti Petar.
Sveti Petar rajska vrata,
Za vratima zlatni toranj,
Za njim sedi otac Bog.
K njem dolazi sveti Petar,
Sveti Petar, Božji meštar.
Upita ga sveti Petar,
Sveti Petar, Božji meštar:
„Šo si glavu naklonio,
Svetima očima zažmerio,
Svete uste zaklopio,
Svete ruke prekrižio,
Svete noge položio,
Svete rane razložio?”
„Već ti zemi paličku
Pa ti idi na ‘naj svet
Pa kaži malim i velikem:
Ko bi mene izmoljio na moj danak.
Triput rano, triput kasno,
Bi mu se moja predraga Majka ukazala
Pred umrena danak,
Pred petnaest danaka.
Bi mu dala lepi dar,
Bi ga poslala u lepi raj,
Svomu Sinku pribivati. Amen.
Brlobaš (Szentborbás, Županija Šomođ) u Podravini.
Molitvica nam priopćava da Isus šalje svetoga Petra na s nakanom da skrbi o umrlim dušama i da ih vodi u lijepi raj, koji je od zlata, gdje rado prebivaju umrle duše. Zanimljiv je i lik samoga Boga, koji je pasivan – taj motiv se javlja i u molitvicama Hrvata u okolici Pečuha.
U zlatnom raj nalazi se zlatni stol, zlat ontarek (zlatni oltar), zlatni toranj (u narednom nastavku bit će riječi o njemu), zlatna stolica i zlatna knjiga.
Sidi Gospa na zlatnoj stolici,
Zlatnu knjigu štije,
Grozne suze lije…
(Semelj)
Hajmo spati,
Boga zvati
I Mariju milovati!
Marija je Božja Mati
Koja ga je porodila
I u krilo položila.
U nebu je zlatni stol,
Na njim sedi dragi Bog…
(Kašad)
Međutim, u zlatnom raju je i sama Gospina kosa od zlata:
Gospa kleči na kamenu,
Češlja vlase po ramenu,
K’ njoj dolaze tužni glasi:
„Spremi, Gospo, zlatne vlase…
(Pečuh)
Fotografije: Akoš Kolar
Sastavila Milica Klaić Tarađija
