Dan svih vjernih mrtvih je, najljepše je reći, svetkovina duša.Naši pokojnici su otišli tamo, ali naša se komunikacija s njima nastavlja, donosimo im cvijeće, svijeće, uređujemo grobove! Za zemaljskog života nismo bili uvijek tako pažljivi. U ovim tako ljudski bliskim danima svi ljudi bivaju bliži s onima koji su na drugoj obali, ovdje međusobno, samima sebi i Bogu. Kod blagdana Svih svetih naglasak je na ono svih, po cijelom svijetu, kroz svu povijest, a Dušni dan (2. studenoga) upravlja vjerniku misao više na njegovu pokojnu rodbinu, prijatelje, pretke, poznanike, sunarodnjake. Slaveći Sve svete vjernik se duhom i vjerom uzdiže u nebesku, Božju slavu, u budući, vječni život, svrhu ovozemaljskog življenja. Na Dušni dan, naprotiv, vjernik daje oduška i svojoj ljudskoj, prirodnoj, zemaljskoj žalosti. Ne gubeći kršćansku nadu. Povrh toga Dušni dan budi u vjerniku – poštovanje prema čovjekovom tjelesnom, vremenitom životu, općenito prema tijelu. Crkva je oduvijek iskazivala poštovanje svojim pokojnicima. Štoviše, častila ih je budući da su ta tijela bila posvećena sakramentima, napose krstom i euharistijom, i jer će ona kod drugog Kristovog dolaska (na Sudnji dan) uskrsnuti i biti s njim u slavi. To je vrhunac kršćanske vjere i nade koja preseže ovozemaljsko iskustvo. Upravo iz tih razloga se u Crkvi razvilo štovanje mučenika, svetaca. No nikada se nije prestala poštovati svakog pokojnika. U 2. stoljeću nalazimo tragove da su pokojnike spominjali kod euharistijske žrtve (mise). I dandanas u svakoj misi Crkva moli: Spomeni se naše braće i sestara, koji usnuše i nadi uskrsnuća, i svih koji preminuše u tvom smilovanju; privedi ih k svjetlu tvoga lica… U bogoslužju za pokojne molitva Crkve ide u dva smjera: njom se iskazuje poštovanje do pokojnikâ, članova Crkve, i drugo, Crkva moli za sve pokojne, bez razlike: da im Bog iskaže milosrđe, ukoliko u času smrti nisu bili sasvim dostojni njegove nagrade i slave, ukoliko nisu bili sasvim čisti. S tim u vezi je i poznati običaj, da u ove dane damo svećeniku blagosloviti grobove svojih pokojnika, da osobno za njih molimo, da dajemo za njih služiti misu. Takva misa je ne samo korisna pokojnima, već po njoj vjernik s njima izmiruje svoje krivice, koje im je u zajedničkom životu nanio. Stoga rodbina, bližnji, prijatelji takvoj misi, ako mogu, i prisustvuju. Plemenit je i pun simbolike običaj zapaliti svijeću na grobu. Rastopljeni vosak svijeće ponajprije je simbol Isusa Krista, koji se za nas iz ljubavi žrtvuje; ujedno su zapaljene svijeće znak pripravnosti za Gospodina koji dolazi. Stoga goruća svijeća označava Kristovu nazočnost: na oltaru, kod evanđelja, pred tabernakulom i izloženim Presvetim. No svijeća i inače prati krštenikov život: ona se pruža kršteniku na krštenju, on je nosi kod prve pričesti i u uskrsnoj noći; kao zaručnička svijeća prati mladence kod vjenčanja, a kao samrtnička svijeća i u posljednjem životnom času; uz zapaljenu svijeću se rađa, umire i putuje grobu. Svjetlo svijeća progoni tamu.
Izvor: Katolici na internetu
