KRIŽOGA PUTA „PUTEM MASOVNIH GORBIŠTA“ U ŽUPI TORDINCI (2001. – 2021.)
Križni put, ko i svaki drugi križni put, rekli bi smo. Ima ih na stotine napisanih od različitih autora i za različite prigode. Održavaju se uglavnom po našim crkvama u korizmenom vremenu. Ali i na različitim lokacijama i područjima. Budući da se radi o pobožnosti, mole ga uglavnom vjernici-laici ili primjerice na Veliki petak u Rimu, sam Papa.
Nakon Domovinskog obrambenog rata prema hrvatskim braniteljima i redarstvenicima nije se uvijek jednako postupalo u odnosu na njihove zasluge u stvaranju Hrvatske države. Tako je 2000.-e godine započela na njih velika hajka, poniženje pa čak i progoni.
Budući da je Župa Tordinci imala veliki broj poginulih branitelja i civila, u meni se rađala ideja, da treba nešto učiniti, da se braniteljima trag ne zametne i da se njihova žrtva ne zaboravi.
U župi su bila velika stradanja. U četiri sela ima masovno grobište. U korizmi bi se moglo, pješice obići sva ta grobišta i moliti Postaje križnog puta. Crkveni objekti u župi su bili praktično svi uništeni. Smatrao sam da bi ovakav vid pokore i molitve sigurno mogao pridonijeti duhovnoj obnovi župe koja je bila skršena i uništena u svakom pogledu. U Župi Tordinci koja ima 1100 vjernika, poginulo je 71 branitelja i civila.
Da pokušam organizirati križni put, pa ako bude od župljana prihvaćen, onda neka prijeđe u tradiciju i da se održava svake godine. Nazvali smo ga „Križni put putem masovnih grobišta“:
Započeli smo ga u subotu 7. travnja 2001. na uočnicu Cvjetnice, stidljivo uz manji broj hodočasnika-molitelja. Kasnije sam u suradnji sa župljanima propitivao da li da se to nastavi ili prekine?! Vjernici, a poglavito braniteljska populacija izjasnili su se potvrdno. Posebno su za to bili zainteresirani rodbina i prijatelji poginulih branitelja i civila. Župa je bila puna žena koje su nosile crne marame.
O Križnom putu, tijekom godine, sam već izdaleka govorio. Tiskao sam prigodni letak, koji se iz godine u godinu dorađivao i usavršavao kako bi potencijalni hodočasnici-molitelji bili što bolje informirani, kada, kako, i gdje će se to događati.
Tiskan je u 1000 primjeraka koje smo dijelili ponajprije župljanima a oni svojim prijateljima i poznanicima i na taj način ih, ako žele, pozivali da dođu na križni put.
Osobno sam letke raznosio; po srednjim školama, Županiji, Policijskoj postaji, vojarni, Đakovačkoj bogosloviji, nešto manje u Osijek i Vukovar, u Braniteljske udruge, te u Baranju.
Tako je to bilo u početku. Glavnina hodočasnika-molitelja križnoga puta bili su vjernici Iz Trodinaca, Antina, Korođa i Ćelija. Kad se to malo bolje razglasilo, počeli su vjernici dolaziti iz mnogih mjesta, ali ne baš u velikom broju. Primjerice bilo ih je iz; Zagreba, D. Miholjca, Orahovice, St. Mikanovaca, Ivankova, Osijeka, Vukovara, Rokovaca. Dolazio je izvjestan broj hrvatskih redarstvenika, vojnika iz Vinkovačke vojarne, vjernici iz Županje, Gradišta, Sl. Broda, Virovitice, Koprivnice. U nekoliko navrata dolazio je Hrvatski konzul iz Mađarske. Bio je i po neki saborski zastupnik, liječnik, medicinska sestra, pravnici, nastavnici, glazbenici, profesori, umjetnici. Redovito svake godine su dolazili branitelji iz Starih Mikanovaca sa svojim stjegovima. Bilo je i vojnih invalida.
Na križnom putu je bilo uvijek dva do tri svećenika, osim domaćeg župnika. Bilo je po desetak bogoslova, časnih sestara, dolazile su predstavnice Hrvatske žene, i mnogi drugi pojedinci koji su se priključivali ovoj velikoj molitvi križnoga puta „Putem masovnih grobišta“.
Dječak, bistra uma i veoma nadaren, svakodnevno je u korizmi sudjelovao na križnom putu u našoj crkvi. Sve postaje znao je napamet, iako još nije išao u školu. Bio je također sudionikom ovog „velikog križnog puta“ kako smo ga zvali u župi. Pitao se: “Kako će se moliti Postaje kroz atare, bez slika?“ Međutim on se toliko oduševio s križnim putem kroz naselja da je rekao:“ Ako nitko ne bude išao na ovaj križni put, ja ću ići sam dok budem živ.“
Započinjalo se u crkvi u Tordincima, išlo cestom prema Antinu preko Korođa do Ćelija i natrag u Tordince. Ovo molitveno-hodočasničko putovanje uvijek je osiguravala hrvatska policija jer se kretalo javnim putem. Uz to su bili i redari koji su se brinuli da se održava red i ne remeti javni promet. Na čelu je uvijek bio križ, hrvatski i papin stijeg te stjegovi od braniteljskih udruga. Postaje su moljene u crkvama i kod križeva krajputaša, ali i na njivama gdje nema nikakvih znakova, osim procesiskog križa. Slavonska ravan je u to vrijeme još spavala, nije disala, ali se polako započinjala buditi pod koracima hodočasnika.
Sudionici su bili različite dobi; starci i starice, mladi i veliki broj djece. Postaje križnog puta uglavnom su molili članovi obitelji poginulih branitelja, ali i drugi. Križ su nosili, s posebnim oduševljenjem, naizmjence. Bio je predah u svakoj crkvi. Tu se malo nešto pojelo iz torbe, popilo malo vode i išlo dalje. Bilo ih je koji su toga dana postili.
Tijekom puta bilo je mogućnosti za ispovijed ili kratke razgovore. Sjećam se da je bilo i onih koji su nakon ove „velike molitve“ tražili da se vjenčaju, prime prvu pričest i ispovijed. Bili su veliki duhovni učinci od ovog pokorničkog pješačenja.
Evo jednog osobnog pisma koje o tome govori:
Bože moj, Bože moj!
Osam godina na Cvjetnu subotu u trenutcima svitanja krećem put Tordinaca i dolazeći do crkve Sv. Trojstva zahvaljujem Ti Bože što si me obasuo tolikim milostima. Jer ja vjerujem… vjerujem…vjerujem. Župnik vlč. Bubalo pretpostavljam prethodnu noć nije spavao jer nas sve križoputaše dočekuje s radošću ali i sa sumnjom i strahom u očima.
Susrećemo vas, župniče svake godine, među prvima i uvijek iznova Vam vidimo u očima, pitanje, sumnju. Koliko će nas biti? Ne bojte se, župniče. Svi smo tu milošću Božjom. Vama je Bog iskazao najveću milost, jer evo već devetu godinu nas okupljate. A mi sami smo doveli svojom upornošću i svjedočenjem, dva, pet, deset prijatelja…
O Bože moj!
U crkvi gužva… Ljudi su vani, stotine ljudi. Konačno Vam vidimo pogled olakšanja pred očima. Možda gazimo po stopama i krvi mučenika. Pažljivo hodajte, rekli ste nam! Već na putu prema sedmoj postaji noge postaju teške, a još nas sedam čeka. Vidimo jednu ženu u Antinu kako pogurena, palče i pali svijeću. Kažu da joj je otac nestao u ratu… Nestali! Kako mogu ljudi nestati? Iznikla je trava na mjestu Careva ribnjaka. Visoko stoji križ na spomen mučenika. Mi molimo, Bože, usliši nas; da se pronađu. Molitva u centru Korođa. Pa zar su i Mađare ubijali? Tijelo je sve teže. Vidim da sam među zadnjima. Ćelije su na vidiku. Iznikle nove, neuništive, nespaljive kuće. Davno je to bilo 7.07.1991. Misa u Ćelijama. Izdržala sam do Ćelija, ne mogu više. Natrag ću autobusom.
A onda nam župnik upućuje riječ:“Teško je vjerovati“.Vlč. Bubalo uz Bobotski kanal nastavlja još nekoliko sati pješačenja, teških nogu koračati. Mnogi križoputaši su mi svjedočili o milostima koje su primili, a ja ću spomenuti svoju čvršću vjeru, mir u obitelji, ozdravljenje djeteta i radno mjesto od 2004. godine. Nadam se da će Tordinačkog križnog puta biti i nakon nas.
(N.N. pisano 13.03.2010.)
Profesorica iz Vinkovaca koja je imala karcinom dolazila je svake godine. Ipak, jedne godine, kad je pitala ravnatelja da je pusti na križni put, a bila je radna subota, on joj nije dozvolio, iako je ona rekla da će to odraditi. Ona je išla i pod cijenu otkaza. To se zove hrabrost. To pokazuje koju duhovnu vrijednost ima ovaj križni put. Bilo je tu zavjeta, da idu na križni put, za vlastito i zdravlje drugih. Jedna se gospođa zavjetovala prije operacije srca, da će doći ponovno ako operacija dobro prođe. I samo nakon tri mjeseca, bila je u procesiji pješice cijeli put.
Duljina ovog puta je oko 30 km kad se ide cijela trasa. U pratnji povorke uvijek je bio i jedan kombi koji bi, ako se netko razboli ili umori, prevezao do odredišta, a poglavito djecu. U kombiju bi bilo dovoljno vode, kišobrana, kišnih kabanica, jer nije uvijek bilo sunčano. Znalo je dobro kišiti, pa i snijeg padati. Prve tri godine smo svi propješačili cijeli put. Započeli bi u 8 sati ujutro u crkvi u Tordincima. Misa je bila u Ćelijama i nakon obilne zakuske i kave koju su Ćelijanci zdušno uvijek pripremili, krenulo se dalje prema Tordincima. Povratak je bio negdje oko 19 sati. Naime, mlađi su došli i prije, a ostali su teškim koracima stizali nešto kasnije. Završili bi u župnoj crkvi. Svako bi se sam pomolio i otišao svojoj kući.
Prateći tijek hodočašćenja vidjeli smo da bi bilo dobro nakon mise u Ćelijama, kako se u to vrijeme moglo, traktorskim prikolicama prevesti u župu djecu i starije osobe. Ostali koji su bili u boljoj kondiciji išli su prema župi pješice. I tako se nastavilo sve do danas. Tijekom vremena smo organizirali prijevoz autobusima do župe, gdje su molitelji-hodočasnici ostavili svoja vozila. Organizacija je uvijek bila besprijekorna i na zavidnoj razini. Sudionici su uvijek pozitivno govorili o tom događaju i ponovno se vraćali. Đakovački bogoslovi su bili oduševljeni. Što su godine više prolazile ljudi su znali kad je križni put i bez poziva su dolazili.
Mojim odlaskom iz župe bilo je pokušaja tijekom nekoliko godina da se križni put „Putem masovnih grobišta“ dokine. Na sreću, zahvaljujući malobrojnim, ali hrabrim članovima Pastoralnoga vijeća, i zauzetim braniteljima, ostao je na životu, ali je samo životario i svake godine je sve manje hodočasnika dolazilo. Jer, kad nešto ne želite, onda to nije više žar nego dim. Prošle 2020. križni put nije održan zbog poznate virusne bolesti. Hoće li ove, vidjet ćemo. Očito, sve ovisi o „višoj sili“, ili o volji župnika.
Tijekom ovih dvadeset godina moljenja križnog puta zaključak je mnogih sudionika s kojima sam razgovarao da im je ovo najveća i duhovno najkorisnija molitva u godini. To nam daje za pravo da možemo slobodno tvrditi da je to i najveća molitva Župe Presvetoga Trojstva u Tordincima. Tijekom ovih dvadeset godina na križnom putu je sudjelovalo cca. deset tisuća vjernika-hodočasnika. Bilo je to različito. Neke godine sudjelovalo; 300, 500, 700, a 31. ožujka 2012. kad je križni put predmolio pokojni fra Zvjezdan Linić, bilo je tisuću sudionika.
Moram ovdje napomenuti da se nakon ovog našeg križnog puta, dogodio bum po mnogim župama koje su na spomen svojih branitelja organizirali sličan križni put po svojim župama. Nazivali su i pitali kako je to kad nas i tražili letke da vide kako izgleda taj program. Ako se ne varam, potaknuti ovim našim križnim putem, barem u desetak župa je organiziralo nešto slično.
Iz gore navedenoga može se donijeti zaključak da bi bilo šteta da se ovo ugasi. Bilo bi dobro nastaviti i zacijelo neke stvari za ovo vrijeme doraditi i domisliti, sada već na daleko poznatom, križnom putu „Putem masovnih grobišta“ u Župi Tordinci. Bilo bi šteta ispustiti iz ruku ovako veliki duhovni kapital za Župu i za sve sudionike koji su dolazili.
Marko Bubalo, bivši svećenik u Župi Tordinci
