Promicatelji literature i umjetnosti – jedna mađarsko-hrvatska obitelj
Katarina Perényi Frankopan i prva tiskana
mađarska knjiga
ĐURO FRANKOVIĆ
Kada ulazimo u povijest mađarske knjige čak ne bismo ni pomislili da se ona može dovoditi u vezu i sa Hrvatima, poglavito kada je riječ o prvoj tiskanoj knjizi. Naime, tadašnje ugarske i hrvatske velikaške obitelji usko su bile povezane i ispisivale su nove stranice povijesti, kulturne povijesti i knjigoizdavaštva. U dvoru Katarine Perényi Frankopan našli su se humanisti, među njima i Benedek Komjáti (Komjáthy), autor prve mađarske tiskane knjige 1533. u Krakovu, izdate pod naslovom Az zenth Paal leueley magyar nyeluen (Pisma Svetog Pavla na mađarskom jeziku). Gábor Perényi i njegova udovica među prvima su zapazili moć tiskane riječi koja svojim putovima stiže do širokih slojeva, istovremeno ostavivši na taj način za sobom trajna djela i širenje katoličkog nauka i latinske lijepe književnosti, jest tiskanih stihova Janusa Pannoniusa točno od prije pola tisućljeća.
«Az nagysaagos groff (sic!) Katalyn azzonnak az nehay nagysagos Pereny Gabriel házas taarsanak az Comyathy Benedek […]» (Gospođi grofici (sic!) Katarini hižnoj družici gospodina Gabrijela Perenja Benedek Comyathy Benedek […]) s ovim riječima počinje posveta prve mađarske tiskane knjige 1533. godine objavljene mecenaturom barunice Katarine Perényi Frankopan u Krakovu.
U svezi navedenih knjiga valja nešto više reći o tom danas manje poznatom bračnom paru i piscu prve tiskane mađarske knjige u sjevernoistočnoj Ugarskoj Kraljevini, kao i o književnom krugu u dvoru Perényijevih.
Pretci obitelji Perényi izdigli su se u redove srednjeg plemstva u XIII. stoljeću u mjestu nastanjenog njemačkim stanovništvom u niziji Hernad u Županiji Abaúj u Gornjoj Ugarskoj. Kroz stoljeća mađarske povijesti zauzimali su niz visoke časti, postigavši i naslov baruna. Utvrdu Nyalábvár dodijelio im je mađarski kralj Sigismund (1368. – 1437.).
Gábor (Gabrijel) Perényi Gábor (?) – 29. kolovoza 1526.) veliki župan Ugočke (1512.) i Maramaroške Varmeđije (kasnije Županije) u Ugarskoj. Postaje glavni komornik 1504., te postigao je visoke svjetovne časti. Pao je u mohačkoj bitci, gdje je izgubljeno mađarsko visoko svjetovno i crkveno plemstvo.
Gábor Perényi sa svojom suprugom Katarinom Frankopan (udata za njega 1521.) imao je sina Jánosa (Ivana).
Katarinova sestra Isotta (Ižota) Frankopan udala se je također za uglednog Istvána (Stjepan) Perényija.
Poslije smrti Gábora Perényija udovica Katarina je sa svojim sinom živjela u Nyalábváru. Ovo naselje vremenom je dobilo naziv Királyháza (do 1899. g. Királyháza-Tölgyesfalva); poslije Drugog svjetskog rata nalazi se Ukrajini, tik uz mađarsko-ukrajinsku granicu u Zakarpatju, ukrajinskim nazivom Королеве, danas je naselje gradskog tipa.
Katarina Perényi Frankopan (?– ? 1540.) kći Doroteje nepoznata roda Ivana IX. kneza Cetinskoga, koji je poginuo 1493. godine na Krbavskom polju. Potječe od one frankopanske loze koja je pripadala knezovima od Cetina i Rmnja. Djed joj je bio Juraj I., sin Katarine Nelipić i Ivana VI. (Anža) Frankopana. Njen otac je imao trojicu braće: Andriju II., Nikolu VII. i Gregorija I., te sestru Doroteju. Gregorije I. bio je od 1503. godine nadbiskupom kaločkim i bačkim. Katarinin brat Ivan X. (Franjo) bio je od 1530. godine nadbiskup kaločki, a obnašao je i čast biskupa egerskoga. Umro je u Požunu 1543. g.
Obitelj Perényi potječe iz mjesta Perén koje se nalazi u blizini grada Kassa (danas Košica R. Slovačka) gdje se nekada nalazila njihova utvrda. Posjedi su im bili većim dijelom u nekadašnjoj županiji Abaújvár, ali i drugdje.
Katarina Frankopan je iz bogate knjižnice svoga brata Franje (Ivana X.), kaločkoga nadbiskupa i egerskoga biskupa, posuđivala knjige i rukopise. Osim toga, sama je skupljala knjige, okupljala književnike i vodila je s njima učene rasprave.
Podupirala je također one koji su izdavali knjige na raznim jezicima.
Umrla je 1540. g.
Maja Šercer u svojoj studiji navodi još i ovo: «Članovi obitelji Perényi bili su promicatelji literature i umjetnosti. Katarinin suprug bio je zaslužan za izdavanje djela Janusa Pannoniusa (Ivana Česmičkoga), Panegyricus in laudem Baptistae Guarini Veronensis, Beč, 1512. Prvi izdavač toga panegirika bio je krakovski humanist Paulus Crosnensis, koji ga je posvetio kraljevskom nadkomorniku Gabrijelu Perényiju. […]
Njegova udovica Katarina Frankopan okupljala je na svom dvoru ljude humanističke naobrazbe. Među njima su tri Erazmova učenika: Benedikt Komjáthy, Gábor Pešti i Janoš Sylvester. Oni su nastojali od mađarskoga jezika stvoriti jezik ravnopravan latinskomu. Benedikt Komjáthy preveo je na mađarski jezik poslanice sv. Pavla apostola. One su tiskane kod Jeronima Vietora u Krakovu 1533. g. Troškove izdanja podmirila je Katarina Frankopan.»
U dvoru Perényijevih u Nyalábváru pored navedenih autora djelovao je i mađarski pisac pjesama Péter Ilosfai Selymes koji je uz pratnju laute ispjevao na mađarskom jeziku «stihovanu hištoriju» (epsku pjesmu) o Aleksandru Velikom i o Toldi Miklósu (ovaj potonji nesutrašivi junak vjerojatno je naslijedio osobine Sv. Nikole, čiji je alopersonaž Veles, bog podzemlja, mrtvih, ratarsta i stoke u slavenskih naroda – op aut.).
Pored njega Gábor Pesti (Pesthy) se je našao u istom humanističkom ozračju dvora Katarine Perényi Frankopan. I ona ima nemale zasluge, naime podigao je predreformacijsku kodeksnu književnosti u visine humanističke literature. Potječe iz jedne peštanske patricijske obitelji. Imao je pristup u dvor kralja Ljedevita II. (Budim, 1. srpanj 1506. – Mohač, 29. kolovoz 1526.) te u nastaloj pometnji poslije mohačke bitke iz knjižnice Corvina kralja Matije uzeo je epigrame Janusa Pannoniusa popisane u kodeksu Pétera Váradija pa je ovo rijetko blago za vrijeme svog školovanja u Beču 1527. poklonio svom profesoru, poznatom kolekcionaru knjiga i filologiju Brassicanu. Njegovo prvo izdato djelo je Uj Testamentum Novi testament, Beč, 1538.). No, ne obuhvaća sve novozavjetske knjige, nego samo četiri evanđelja. Kod prevođenja služio se je i sa Erazmovim izdanjem pod naslovom Novum testamentum. Tamo, gdje ovaj tekst nije odudarao od teksta Vulgate rabio je ranije mađarske prijevode Svetoga pisma (tzv. Müchenski, Jordánszky). Erazmove pribilješke i tumačenja nije stavljao u zagrade prevedenog teksta, kao komentare, jer bi time bio znatno opterećen sam tekst, već je rezultate tako talio u jednu cjelinu da one zrače prema Erazmovim poimanjima. Svoju pripadnost Erazmu javno ističe u predgovoru upućenom čitatelju kada maestra naziva «najmudrijim čovjekom svoga vremena», te iznosi onu svoju želju, da bi bilo poželjno kada bi Sveto pismo «bilo prevedeno na sve jezike, ne samo da Škoti i Irci već i Turci i Saraceni mogu čitati i upoznati». Svoj mađarski prijevod je htio opravdati time da ga je potrebno tiskati, iako bi se kogod zbog toga mogao sablaziti da Božji nauk postaje štivo tiskano na jeziku neukog puka. Naporedo navodimo da je i Antun Vramec imao slične neugodnosti što je svoja djela Kroniku (1578.) i Postilu (1586.) tiskao na hrvatskokajkavskom jeziku.
Krugu pripada i János Sylvester (manje poznatim umenom Sylvester Erdősi) (Szinérválja, oko 1504 – ?, poslije 1551.) znanstvenik humanist, utemeljitelj mađarske esejske književnosti. Godine 1526-1527. studira u Krakovu, gdje se upoznaje s idejema Erasma. Godine 1529. uči u Wittenbergu te u tom gradu nastavlja studije od jeseni 1534. do 1536. Stupa u službu palatina Tamása Nádasdyja; podučava djecu u tamošnjoj školi i rukovodi sa tiskarom koju je palatin utemeljio u Újszigetu. Na bečkom sveučilištu od kraja 1543. ili od početka 1544. najprije predaje hebrejski a kasnije grčki jezik. Bio je urednikom prve mađarske gramatike Gramatica Hungarolatina (Sárvár-Újsziget, 1539.), svjestan prosvetitelj mađarskog jezika. S njime započinje mađarska gramatička znanost i nastojanje za jedinstvenim pravopisom. Prigotovio je prvi, potpuni, suvremeni prijevod Novog zavjeta koji je izdržao i znanstvenu kritiku (Újsziget, 1541.). Ovo je prva mađarska knjiga tiskana u prvoj mađarskoj tiskari (izdavač Bendek Abádi).
U mađarskim i hrvatskim velikaškim dvorima nakon mohačke bitke te zauzeća Budima (1541.) od strane osmanlijske vojske i raspada Ugarske Kraljevine dalje se je razvijala literatura, kultura, pismenost u velikaškim dvorovima, npr. u grofova Zrinskih u Čakovcu, grofova Batthyányjevih u Novom Gradu (Németújvár, Güssing), Nádasdyjevih u Vasváru, grofova Eszterházyjevih i drugih, što zavređuje i posebnu pozornost.
Pored ovih zanimljivih podataka nameću se i druga pitanja ne samo u svezi prve tiskane knjige na mađarskom jeziku već i preostalih latinskih stihova Janusa Pannoniusa (Ivana Česmičkog) na čije fragmente istraživači nailaze i u naše dane. Važan je navedeni podatak iz 1512. godine, naime i zbog toga da još prije munjevitog prodiranja i širenja protestantizma u europskim zemljama, čijemu je utjecaju bila izložena, kako rascjepkana Ugarska Kraljevina, unutar nje i ostatci ostataka hrvatskog kraljevstva, dok je tiskanje knjiga na materinjem jeziku postiglo pravi procvat. Uz materijalnu podršku mađarsko-hrvatske obitelji Perényi-Frankopan još prije prodora protestantizma (Luther, 1517.) tiskana je knjiga na latinskom jezika Janusa Pannoniusa, te s manjim vremenskim razmakom, i na materinjem (mađarskom) jeziku.
Autor Benedek Komjáti narečene Pavlove poslanice u svojoj posveti Katarini Perényi Frankopan ističe da joj ovim putem «[…] iskazuje vjerno služenje i da se milostivoj Gospođi sam i preporučuje […]» («[…] hywsweeges zolalatnyat es ew maga ayanlasath mongya mint kegyelmes Azzonynak […]»). U daljem mađarske navode ne bismo citirali, naime teško su čitljivi a i manjkaju nam neka slova iz tadašnje grafije.
Incijala i tekst iz Komjátijeve knjige
Komjáti je svoj rukopis završio 1532., te cjelokupni prijevod teksta otisnut je u tiskari Vietora u Krakovu samo za godinu dana kasnije. Od ove djelomično prevedene Biblije danas postoje svega dva cjelovita te nekoliko lomljena primjeraka. Jedan takav cjelokupan pimjerak nalazi se u Mađarskoj.
O ovom prijevodu povjesničari književnosti pretpostavljaju da nije u cjelosti djelo Komjátijevo, nego da je riječ o plagiju, dok prema drugima da je posrijedi kompilacija. Činjenica je što je i sam autor priznao da je pisma Sv. Pavla i sam čitao na mađarskom jeziku, ali ih nije smatrao odgovarajućima. Ovaj raniji prijevod vjerojatno bila je tzv. Husitska biblija.
Veličina ove knjige je osmina jedne stranice, a puni primjerci sastoje se od 236 pisama.
Autor Komjáti je svoje prezime vjerojatno preuzeo od naziva svoga sela Komjáti ali sve do današnjeg dana nije postalo jasno da li je riječ o naselju u Županiji Ugoči ili Njitri. Od 1527-1529. godine studirao je na bečkom sveučilištu, gdje se upoznao sa učenjima Erasma, te mu postaje samoodani pristaša. Školarinu podmirio je iz svojih kanoničkih prihoda u Požunu, ali je uskoro izgubio ovaj izvor prihoda. Iz predgovora Komjátijeve knjige doznajemo da je «[…] na ovoj zemlji ispred Turaka lutao, kao strani pridošli čovjek, koji su stigli kao bič živog Boga, koje je na nas poslao kao svoju ljutnju zbog grjehova; tvoja Visosti me je pozvala iz tvrđave Huszta da bih ja jedinog dragog sina tvoje Visosti, plemitog morala Jánosa Perenya podučavao na dijačke (latinski – aut. op.) znanosti, na moral, koji gospodčićima pristoji usvojiti, da bi se očuvali od svakojakih tjelesnih i duševnih nevolja i da bi bili zaštićeni […]» Valja istaći da je Komjáti bio socijalno osjeltljiv, čak i na mjesta navodi «unesrećene kmetove», odnosno «plačuće kmetove». Ovakva nota se javlja i u nešto kasnijim vremenima u Postili Antuna Vramca.
Ispred porasle osmanlijske opasnosti sklonio se je u tvrđavu Huszt te od 1530. djeluje u dvoru Katarine Perényi Frankopan u Nyalábváru, kao odgajatelj njezina sina Ivana. Ovdje je otpočeo prevoditi pisama Svetog Pavla te ih završava 1532. godine, a ona su naredne godine troškom Katarine Perényi Frakopan ugledala svjetlo dana u Poljskoj. U ovodnom tekstu dobija se i odgovor zašto je otočeo prevođenjem. «Tvoja Visost mi je počela napominjati da bi pisma Svetoga Pavla Apostola […] s radošću slušala kada bi joj to netko objasnio.» Naime «tumačenja sa dijačkog na mađarski prevedni tekst teško je čitati […]» tj. onaj koji do tada već postojao. No autor smatra da ima od njega i učenijih i upućenijih koji bi Bibliju mogli bolje prevoditi od njega.
Frankopanski grb, drvorez u: Benedikus Komjáthy Epistolae Pauli
lingva Hungarica donatae, Krakow, Hieronymus Vietor, 1533.
Učenja Erasma 1530-tih godina širila su se diljem Europe te stigle i u Ugarsku. Nastojao je obnoviti latinski jezik te je istraživao original Novog Zavjeta, a za tisak je prigotovio verziju na grčkom jeziku. Zalagao se je za vjersku obnovu, osudio je korupciju, prodaju oproštajnih ceduljica i zloporabe. Njegovo novatorstvo inspiriralo je prijateljstvo sa engleskim humanistima Tomasom Morusom i Johnom Colettom. Pozdravio je Lutherovo djelovanje ali je ostvarivanje reformi zamišljao u okvirima Crkve. Zbog toga se je sukobio sa Lutherom koji je stavio pod upitnik ozbiljnosti njegovih namjera.
Komjátijevo veliko djelo Epistolae Pauli lingua hungarica donatae. Az zenth Paal leueley magyar nyeluen je umjetnički prijevod. Izvor je najvjerojatnije mogao postojati već kao prevedeni tekst na mađarski jezik u vlasništvu grofice Katarine Perényi Frankopan, ali prevoditelj nije ga smatrao pogodnim ni iz aspekta interpretacije, a niti zbog percepcije. Kod prijevoda imao je u vidu Erasmova učenja ali prema nekim autorima rabio je i Vulgatu. Početak njegova teksta kontinuirano se može čitati ali kasnije djelove teksta raskomadaju dopune stavljene u zagradu. Komjáti se je poslužio sa uvriježenim metodama srednjega vijeka, što bi značilo da je radove drugih autora uzimao kao temelj za svoj rad. Njegov prvedeni tekst primjerice na niz mjesta pokazuje doslovnu istovjetnost sa Kodeksom Döbrentei (Döbrentei kódex, 15 ). Komjatijevo djelo je jedno od najljepših tiskovina svoga doba koje je otisnuto u radionici Hieronymusa Vietora. Djelo ukrašavaju drvorezne slike i figuralni inicijali. Tiskar se je samo nakon poduljeg razmišljanja odlučio za klasičan izbor slova, u svom predgovoru na latinskom jeziku ponosi se sa prvim izdanjem na mađarskom jeziku svoje tiskarske oficine. Komjáti je u prevođenju Biblije sa svojim radom prvi otvorio put do ostvarenja djela na mađarskom jeziku, koja su realizirana 1590. godine u obliku tzv. Vizsolyske biblije.
Nakon toga neke pojedinosti o životu Komjatija jako su malo poznate, svega toliko znamo da mu se ime sureće 1556. godine među trgovcima u Nagyszombatu. Datum njegove smrti je također nepoznat.
***
Pesti, Komjáti, Sylvester, Ilosfalvi bili su svjesni toga, kao nešto kasnije i naš Antun Vramec da sa svojim radom služe ideji kršćanstva, istovremeno da stvaraju mađarsku, odnosno hrvatsku literaturu. No, nismo daleko od istine kada ovu kosntaciju dovodimo u vezu i sa dvorom Katrine Perényi Zrinski i njezinom istaknutom ulogom.
