Izdvajamo iz studija Petra Marije Radelja
Moći i moćnici sv. Stjepana Ugarskog u Hrvatskoj
Sažetak
Početkom 2000. dvije su crkvene ustanove iz Mađarske zatražile da im se »vrati« relikvija lubanje sv. Stjepana Ugarskog (969.-1038.), prvoga ugarskog kralja (997.) i sveca Katoličke Crkve (1083.), koja je od XVI. stoljeća u Samostanu sv. Dominika u Dubrovniku. Reakcije mađarskih i hrvatskih sudionika rasprave potaknule su raščlambu povijesnih, pravnih i antropoloških podataka o relikviji, njezinim dosadašnjim komadanjima i pokušajima izručenja Mađarima. Stjepanovim relikvijama, koje imaju vjersku i nacionalnu važnost, odavno se počela baviti međunarodna diplomacija: 1684. te 1769.-1771., kad je Dubrovačka Republika darovala Mariji Tereziji relikviju Kraljeve desnice koja je sad u Budimpešti. U članku se obrađuju podaci i o relikvijarima Stjepanove lubanje (u dubrovačkih dominikanaca, izgubljeni relikvijar iz 1590., postojeći koji je djelo južnoaustrijskog zlatara iz 1771.), čeljusti (vjerojatno dubrovački meštar XV. stoljeća, u dubrovačkoj katedrali) i tjemena (rimski meštar iz 1635., u zagrebačkoj katedrali).
Relikvijar s relikvijom glave sv. Stjepana bio je od 17. kolovoza 2000. do 29. kolovoza 2001. posuđen jednom mađarskom muzeju. Postavlja se pitanje etičke dopustivosti izlaganja ljudskih ostataka i svetačkih moćiju kao profaniranih muzejskih izložaka.
.
1. Moćnik s moći glave sv. Stjepana Ugarskog u Dubrovniku
U vitrini lijevo od ulaza u prvu dvoranu Muzejske zbirke Samostana sv. Dominika u Dubrovniku izložen je moćnik glave sv. Stjepana Ugarskog (fotografija 1). U moćniku (relikvijaru)[1] nalaze se moći (relikvija)[2] lubanjske kosti koja se vidi kroz otvor u metalnoj hemisferi.
Marljivi istraživač dubrovačke starine fr. Serafin Marija Crijević (1686.-1759.) u prvom svesku Spomenika Kongregacije sv. Dominika u Dubrovniku godine 1728., popisujući svete moći dubrovačkih dominikanaca bilježi: ”X. Lubanja svetoga Stjepana, ugarskoga kralja, skoro cjelovita, pokrivena srebrom na izgled ćelave glave”.[3] Nekoliko godina kasnije u IV. svesku Spomenika Kongregacije sv. Dominika u Dubrovniku piše: ”Očuvane moći svetoga Stjepana, ugarskoga kralja, spominju se u svetištu dubrovačkoga samostana 1590. Ne zna se odakle ih i od koje godine ima naša crkva u Dubrovniku. To nismo primili predano od starih ni pismom ni nekom drugom uspomenom. Prvi opis ili popis svetih moći u koje su uvrštene je onaj iz 1614. Inače je 1590. na Skupštini [Dubrovačke dominikanske] kongregacije bilo povjereno bratu Timoteju Paskoviću[4] da ruku svetoga kralja stavi u srebrni oklop. Stoga nema nikakve sumnje da je bar od toga doba u nas. Tako imamo skoro cijelu lubanju položenu u srebro starinskoga rada na kojem je urezivanjem učinjena slika svetoga kralja. Osim toga dogodilo se da imamo ruku, i to desnu, dakako onu koja je – pošto su ostali udovi, kao što obično bude s tjelesima smrtnika, svršili u pepeo – zbog velikodušnih priloga koje je od svetoga Kralja dijelila siromasima, jedina zaslužila preostati neraspadnutom sedam stoljeća do ovoga, s mesom i noktima, naginjući se u zglobovima, kao da još uvijek dijeli milostinju. Između svetih moći Rimska Crkva s punim pravom preporučuje osobito ovu u knjizi određenih molitava gdje, po običaju, na blagdan premišlja njegovo upravljanje državom. Ta je, eto, ruka svetoga Kralja izvađena iz stare, stavljena u novu srebrnu spremnicu s kristalima, nastojanjima brata Gabrijela Giglija[5] tada pristupu oslikano napravljena godine ljudskoga spasa 1706. Vrlo star natpis, koji svjedoči o vjerodostojnosti svetih moći, čuva se, kao što smo rekli, nagnut u zglobovima same ruke, ali je čudesno vidjeti da na pergameni, sasvim trošnoj zbog starosti, postojano traju cjeloviti i neoštećeni slovni znakovi i neki sitni dijelovi te pergamene koji se čine nužnima za povezivanje slova.”[6]
Isti pisac u Prolegomeni 1744. ponavlja: ”Lubanja ugarskoga kralja Stjepana, gotovo cijela pokrivena lijevanim srebrom u obliku lubanje, u koje je urezana slika svetoga kralja. Opisuje se u Popisu [moći] iz godine 1614., ali je uistinu 1590. bila položena u tu srebrnu kutiju. Opširnije o tim svetim moćima [pišem u poglavlju] o nadbiskupu Pavlu Alberiju.”[7] …
Današnji moćnik u koji je smještana relikvija Stjepanove lubanje visok je 12 cm, baza mu je 20 x 18,5 cm, zajedno s lubanjom težak je 1070 grama; srednjoeuropski je barokni rad XVIII. stoljeća, napravljen od srebra, graviranog i iskucanog, u obliku lubanje, opsega 59 cm, sa zlatnim prstenom oko ovalnoga medaljona s gorskim kristalom (7,7 x 6,7 cm) pod kojim se vidi relikvija. Donji dio moćnika je u obliku pladnja, a gornji dio koji pokriva relikviju u obliku polukugle. Donji i gornji dio spojeni su na dva mjesta, poput kovčega, s okovom zatvorenim srebrnom iglom. Cijeli je moćnik ukrašen profiliranim zlatnim prstenom, unutar kojeg je gorski kristal pod kojim se vidi relikvija. Nema punce. Profesorica Christa Angermann iz Hochschule für angewandte Kunst u Beču, konzultirana kao austrijski stručnjak za metal, drži da je moćnik djelo južnoaustrijskog meštra iz druge polovice XVIII. stoljeća.[8] Povijesne nas okolnosti, kao što ćemo vidjeti, navode da ga datiramo u razdoblje između 1769. i 1771.
….
Je li lubanja u Dubrovniku autentična lubanja sv. Stjepana Ugarskog? Pisano svjedočanstvo o vjerodostojnosti relikvije ne postoji. Umjesto toga živa je samo pobožna predaja u Samostanu sv. Dominika u Dubrovniku, povijesno utvrđena za razdoblje od 1590. do danas.
Antropolog dr. Mario Šlaus iz Odjela za arheologiju HAZU, vodeći hrvatski stručnjak za ostatke ljudskih kostiju, pregledao je 5. travnja 2000. fotografije lubanje, i ustvrdio kako je riječ o lubanji odrasle muške osobe starije koja je umrla u dobi većoj od šezdeset godina. To znači da relikvija koju čuvaju dubrovački dominikanci doista može biti lubanja sv. Stjepana Ugarskog. Današnjm znanstvenim metodama moglo bi se posredno ili izravno dokazati pripada li dubrovačka relikvija uistinu zemnim ostatcima ugarskoga kralja.[9]
…
Članak je objavljen pod naslovom Dubrovačke relikvije sv. Stjepana Ugarskog u časopisu Dubrovnik (Dubrovnik), N.s. XI (2000.) 3-4, str. 269-303, a donji je rukopis ažuriran događajima iz 2001. te mu je, radi razlikovanja, promijenjen naslov. Ako ga tko želi ovakvog objaviti ili prevesti na mađarski, molim da se javi na: petar.marija-radelj@st.t-com.hr. Hvala.
Na slici: Sveta Desnica mađarskoga kralja Sv. Stjepana
Izvor: internet
[1] moćnik ili relikvijar (lat. reliquiarium) je umjetnički izrađen predmet u kojem se čuva relikvija (Vladimir ANIĆ, Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb 1996., str. 889; ANIĆ-GOLDSTEIN, Rječnik stranih riječi, Zagreb 1999., str. 1089).
[2] relikvija (moći, lat. reliquiae, arum) je ostatak tijela, predmet religioznog kulta radi veze sa svetom osobom (Hrvatski opći leksikon, Zagreb 1996., str. 836; Vladimir ANIĆ, Rječnik hrvatskog jezika, Zagreb 1996., str. 889). O postanku i razvoju čašćenja relikvija v. Ante ŠKOBALJ, Obredne gomile, Sv. Križ na Čiovu 1970., str. 61-65.
[3] Dubrovnik, Dominikanska knjižnica, 36-III-21/1: Serafin Marija CRIJEVIĆ, Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio, I, Dubrovnik 1728., str. 108: ”X. Sancti Stephani Hungariae regis cranium, fere integrum, argento ad speciem calui coopertum.” Uvid u Crijevićeve rukopise i pregled Stjepanove lubanje ljubazno mi je 29. ožujka 2000. omogućio fr. Kristijan Raič, prior Samostana sv. Dominika u Dubrovnika.
[4] Fr. Timotej Pasković (Dubrovnik, 1515. – 16. III. 1604.), teološki pisac i vikar Dubrovačke dominikanske kongregacije (1568.-1570.; 1574.-1576.; 1580.-1582.; 1586.; 1595.-1597.). O njemu v. Serafin Marija CRIJEVIĆ, Bibliotheca Ragusina, IV, Zagreb 1980., str. 147-149. 217.
[5] Fr. Gabrijel Gigli (9. II. 1672. – 18. VIII. 1759.), generalni vikar Dubrovačke dominikanske kongregacije (1711.-1713.). O njemu: Necrologium Congregationis Ragusinae (Dubrovnik, Dominikanska knjižnica, 36-III-18), f. 4r; Augustin ĐURĐEVIĆ, Cenni biografico-letterarii dei personaggi più illustri della Congregazione Ragusina di San Domenico, Split 1867., str. 9-10. U članku ”Djela likovne umjetnosti u Dominikanskom samostanu u Dubrovniku u XV. i XVI. stoljeću”, Dubrovnik (Dubrovnik), N.S., IX (1998.) 2-3, str. 254, Stjepan Krasić prepričao je Crijevićevo pisanje o tomu navodeći kako je ”gvardijan [!] samostana Gabriel Gigli dao izraditi sadašnji moćnik [za lubanju sv. Stjepana]”, no Crijević zapravo u povijestima i Kongregacije i Metropolije kao i u Iconotheci i u Bibliotheci piše da je godine 1706. fr. Gabrijel Gigli dao napraviti relikvijar za ruku sv. Stjepana, a ne za glavu. Istu omašku Krasić ponavlja u Glasu Koncila od 3. rujna 2000. na str. 5, stupac 3: ”Sadašnji srebrni moćnik u obliku ljudske glave g. 1706. dao je izraditi prior samostana Gabriel Džijatović”.
[6] Dubrovnik, Dominikanska knjižnica, 36-III-21/4: Serafin Marija CRIJEVIĆ, Monumenta Congregationis sancti Dominici de Ragusio, IV (1525.-1624.), Dubrovnik 1734., str. 136-138: ”[136] Monumentum XLIV. Sacra beati Stephani Hungariae regis lypsana in Ragusini coenobii sacello asservata commemorantur 1590. Unde habuerit, et quo anno sacra beati Stephani Hungariae regis lypsana ecclesia nostra Ragusii, incompertum est; neque enim id maiorum, aut litteris, aut alio quoquam monumento posteris commendatum accipimus. In sacrarum reliquiarum, quae apud nos servantur, descriptioni seu Catalogo hic primum anno MDCXIV locum sortita sunt. Ceterum anno MDXC in Congregationis comitiis fratri Timotheo Paschali mandatum fuit, ut theca argentea divi Regis manum conderet, quare ab eo saltem tempore eam apud nos fuisse nullum dubium est. Itaque cranium habemus fere integrum argento operis antiqui inclusum, in quo sancti Regis imago anaglyptico opere efficta. Manum insuper nos habere contigit, et quidem dexteram, eam nimirum quae, resolutis in cineres caeteris membris, ut fere fit de mortalium corporibus, sola ob stipes pauperibus a divo Rege largi profusas, incorrupta meruit cum carne et unguibus, septem usquam adhuc secula, non sine prodigio superesse in articulos, veluti [137] stipem adhuc porrigens inclinata. Inter praecipue divorum lypsana hanc iure merito in statarum precum codice, ubi res eius gestas die festo, de more recoluntur Romana Ecclesia commendat. … [138] … Porro sacra haec divi Regis manus e veteri extracta, in nova pyxide argentea cum chrystallis, operis fratris Gabrielis Gigli tunc aditui graphice elaborata anno humanae Salutis MDCCVI collocata fuit. Inscriptio vetustissima, quae sacri lypsani fidem facit, in ipsa manu in articulos, uti diximus, inclinata servatur, sed mirum visum est, quod membrana vetustate fere consumpta, litterarum notae et minutae quaedam eiusdem membranae particulae, quae ad nectendas litteras neccessariae videntur, integrae atque incorruptae perseverant.”
[7] Dubrovnik, Dominikanska knjižnica, 36-IV-13: Serafin Marija CRIJEVIĆ, Prolegomena in Sacram metropolim Ragusinam, Dubrovnik 1744., rkp., str. 289: ”Stephani Hungariae Regis Cranium fere integrum argento ad formam calvae fuso coopertum, in quo anaglyptica divi Regis imago. Describitur in Indice anni 1614; at vero anno 1590 in argenteam illam theca repositum fuit. Fusius de sacro hoc Lypsano in Paulo Albero Antistite.”
[8] Za posredovanje zahvaljujem mr. Jošku Belamariću, pročelniku Konzervatorskog odjela u Splitu.
[9] Metodom C 14 može se izmjeriti starost. U ispitivanju, na način kakav se primjenjuje na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu, u pokusu bi bilo uništeno više od 400 grama kosti. Stoga je starost kosti, uz upotrebu miligramskih količina uzoraka, kako mi je ljubazno pripćio dr. Bogomil Obelić iz Zagreba, moguće ispitati samo u nekom Accelerator Mass Spectroscopy laboratoriju u inozemstvu (Kiel, Zürich, Groningen, Gif-sur-Yvette). No možda utvrđivanje starosti uopće nije potrebno. Budući da u Budimpešti postoji nesumnjivo autentična Stjepanova relikvija (njegova desna ruka), bilo bi dovoljno utvrditi njezin DNA genski zapis (metodom PCR – lančano djelovanje polimerizacijom) i usporediti ga s rezultatima provjere DNA na relikvijama koje se pripisuju sv. Stjepanu Ugarskom, a to su u Hrvatskoj: jedna lubanja u dubrovačkih dominikanaca, druga lubanja u zagrebačkoj katedrali te donja čeljust u dubrovačkoj katedrali.
