Dan odmora, dan sedmi
Knjiga postanka
Glava prva
U početku ti stvori nebo i zemlju
A zemlja bješe bez obličja i pusta
I bješe tama nad bezdanom
I ti reče
Da bude svjetlost
I bi svjetlost
I vidje ti da je svjetlost dobra
I rastavi od nje tamu
I svjetlost nazva dan a tamu nazva noć
I bi veče
I bi jutro Dan prvi
Potom stvori nebo
I namjesti prestolje svoje na njemu
I bi veče
I bi jutro Dan drugi
I stvori zatim suho i nazva ga zemlja a zborište voda nazva more
I reče da je dobro
Pa zemlja pusti travu i bilje što ponese sjeme
I drvo poče da rađa plodovima
I vidje ti da je dobro
I stvori sunce i mjesec i zvijezde
Da vidjela bude danju i noću
I bi jutro četvrti dan
I ti stvori ribe u moru i ptice na nebu
A peti dan stvori na zemlji sitne i krupne životinje i zvijeri
I ti vidje da je to dobro
I reče
Da načinimo čovjeka po obličju svojem kao što smo i mi
Čovjeka koji će biti gospodar od riba morskih od ptica
nebeskih i od stoke i cijele zemlje i svijeh životinja
što miču se po zemlji
I stvori ti čovjeka po obličju svojem
Stvori muško i žensko
Stvori ih i blagoslovi i reče
Rađajte se i množite se
Tada ti pogleda sa svojih visina na ono sve što si stvorio
Pogleda zadovoljno
Lijevom se rukom pogladi po bradi
a desnom po trbuhu
I reče
Gle
Ovo je dobro veoma
I bi
Dan šesti
A ja pogledah okolo po zemlji
I vidjeh gdje voda zemlju proždire
Gdje sunce vodu pije vidjeh
Gdje zemlja vatru bljuje
Vidjeh zvijer na zvijer da ide
I čovjek čovjeku krv da proliva
Ja vidjeh zločin na sve strane
Ja vidjeh zločin koji ti stvori
Jer okusih plod od drveta znanja
Ja vidjeh jer oči mi se otvoriše
Pa zavriskah
Nije to dobro
Nije to dobro
Nije
Ova tvoja zemlja
Dobra je samo za tvoje kamenje
To bijaše dan sedmi
Dan odmora
