Svijeću palimo prilikom prisjećanja mrtvih i bolesnih, kod svečanih prigodbi, koristimo ih za stvaranje ugodnije atmosfere, stavljamo ih na rođendansku tortu, poklanjamo ih na krštenju, prvopričesnici ih nose u crkvu, zaručnike svijeća prati kod vjenčanja, a u svojim domovima često postižemo s njima mir te ukrasne ili mirisne prostore. Svijeća prati kršćane od rođenja do smrti. Prije električne energije, svijeće su služile za izvor svjetlosti. Uz molitvu, paljenje svijeća nam može pomoći u različitim životnim situacijama kada čovjek želi promijeniti neke događaje oko sebe ili samo želi pronaći svoj mir. Uz goruću svijeću ljudi lakše mogu svladati svoje strahove, riješiti poneke sukobe, osloboditi se od loših navika, te uveliko može doprinijeti duhovnom razvoju pojedinca, ozrdavljenju ili dati nadu u ostvarenju ciljeva. Često puta svjetlost može pružati zaštitu od svih bolesti i nevremena. Paljenje svijeća prati kršćane u crkvi i kroz blagdane, poput Svijećnice ili Prikazanja Gospodinova (2. veljače), četiri svijća na adventskom vijencu, na Badnjak ili uz božićni ručak. Za vrijeme korizme važnost svijeće na misama zornicama, uskrsna svijeća koja se blagoslovi na Veliku subotu, pored tih blagdana se štuje tradicija pokojničke svijeće, paljenja svijeća na blagdan Svi svetih i Dušnog dana kao sjećanje na preminule članove obitelji ili poznanika. Svjetlost svijeća je simbol Isusa Krista i Božje prisutnosti među nama. Palite svijeće u svojim domovima i uz molitvu tražite milost i spokoj svima nama u tim žalosnim vremenima.
Priča o svadljivoj svijeći
Zacijelo još nikad niste čuli da neka svijeća ne želi gorjeti. Svijeće u ormaru se zgroze na tu vijest, jer se ne pamti da se ikad koja svijeća nije mogla zapaliti. Do Božića je ostalo još svega nekoliko dana i sve su svijeće uzbuđeno čekale blagdan da pred svima zasvijetle, zamirišu i zablistaju. Sve osim jedne mlade crvene i zlatne, koja je uporno ponavljala: “Ne i ne! Ne želim gorjeti. Kad nas zapale, začas se istopimo. A ja želim ostati ovakva kakva sam sada: otmjena i skladna, lijepa i povrh svega čitava!”
- “Ako ne goriš, mrtva si i prije nego što si živjela”, govorila joj je velika svijeća, koja je već gorjela za dva Božića.
- “Ti si načinjena od voska i stijenja, a to samo po sebi nije neka vrijednost. Kad goriš, znaš da postojiš i osjećaš se sretnom.”
– “Ne, ne, hvala lijepa”, odgovarala je crvena. “Priznajem da su tama, hladnoća i osamljenost strašne, ali to je još uvijek bolje i od same pomisli da će me zapaliti i da ću gorjeti.”
– “Život se ne sastoji od riječi i ne da se objasniti riječima, treba se davati”, uzvratila je velika svijeća i nastavila: “Samo oni koji sebe založe, mogu promijeniti svijet i sebe. Ako dopustiš da samoća, tama i studen napreduju, one će ovladati cijelim svijetom.”
– “Hoćeš reći da smo mi tu da suzbijamo studen, tamu i samoću?”
– “Naravno”, velika će joj svijeća, “gubimo vitkost i boju, ali postajemo korisne i važne, mi smo plemstvo svjetlosti.”
– “Ali pritom se trošimo, blijedimo i nestajemo.”
– “Da, samo tako i možemo pobijediti noćnu tamu i studen svijeta”, zaključi velika svijeća.
Na kraju je crvena i pozlaćena svijeća popustila i dopustila da i nju zapale. Sjala je u noći svim žarom svoga srca pretvarajući u svjetlost svu svoju ljepotu, kao da je sama htjela otjerati svu studen i tamu svijeta. Svijeća i stijenj su se malo-pomalo trošili, no posvuda se širila svjetlost u ljudska srca za koja je gorjela i svakom je oku nudila svoj čarobni sjaj.
“Gospodine, učini me svjetiljkom.
Gorjet ću,
ali ću drugima svijetliti.”
Bruno Ferrero. 365 Malih priča za dušu: Priča o svadljivoj svijeći. Salesiana. 2018.
Sastavila: Lilla Trubić
