Rodnost voćaka, liječenje božićnim mrvicama, pepelom, tamjanom, šeširom i žitom, cvijeće (božja mrvoljica) i jabuka „ljubavi”
Kada su domaćice u Baćinu na Badnju večer skuhale tijesto, zvano čikmaki, i procijedile, voda se je nalila u vedro i odnijela u voćnjak, gdje su pomoću metle poškropili tj. posvetili voćke, da bi dobro urodile. Ista se voda lijevala i na korijenje voćaka lijevala, a poslije povratka s ponoćke valjalo je potresti voćke, da bi tako puno urodile, kao što ih je bilo u crkvi.
U Bužaku kućanica je s božićnog stola mrvice pomela pod stolnjak i na dan Nevine dječice, odnosno na dan Vodokršća pohranila sa stokom. Mrvice su u nekim kućama sačuvane i služile su za liječenje. U Semartinu su mrvice skupili u jednu tranju, ili papir i spravili i kad bi bila djeca bolesna onda bi s tim kadili. U Semelju božićne mrvice sačuvali su i bolesno dijete kadili su s njima. U Čavolju u jednu pletenu kesicu se s božićnog stola pokupe sve mrvice i vrećica se objesi o klin u komori. Mrvice s božićnog stola služe kao lijek, tijekom čitave godine. Nakon večere Santovkinje brižno pokupe sa stola svaku mrvicu, jer se njima pridaje ljekovita moć, u slučaju ako netko teško oboli. U Santovu od Božića mrvice i koštice svežu u stolnjak i na Šibare obisu u gang. To tamo visi i ako se dite razboli kuvu od tog čaj i to triput dadu ditetu na dan. Mrvice su koristili tijekom cijele godine, naime, smatrali su da imaju ljekovitu moć.
Mrvice s božićnog stola u Baćinu i Dušnoku bačene su u vatru (joganj), odnosno u Baćinu mrvice sa božićnjeg stola pokupe se i daju pilićima, radi zdravlja. Protiv zubobolje se rabe božićne mrvice koje se sakupe i čuvaju, te se stave na oboljeli zub. U Dušnoku su od badnjedanske večeri, od svakog jela, nešto malo stavili po stranu s čime su tijekom godine liječili oboljelu stoku. Sa zubima štuke mogla se je liječiti atrofija. Poznati običaj i vjerovanje je da nožem valja promiješati badnjedansku večeru. Tko ugrize u takav nož, tome će zubi biti zdravi. U Dušnoku božićno mrvoće se smatralo posvećenim mrvicama koje su se rabile prigodom liječenja. Skupljene mrvice, kada je netko obolio, stavljale su se u vruću vodu a paru je bolesnik udihao u sebe. Početkom večere stavlja se na stol tacna i od svakog jela ponešto se stavi na nju. Svršetkom večere baka je tacnu šutke iznijela iz sobe pa je bacila iza leđa na krov kuće. Ovaj običaj je bio živ i 1930-tih godina. Neosporno riječ je o veoma arhaičnom običaju, što je ustvari žrtva u hrani podnesena pokojnicima.
U podravskom Lukovišću domaćica mrvice je sa stolnjaka rasipala kokišima okrenuta prema vrtu. U Potonji: U pojatu (štalu) među kravama što bi bilo na stolu krušćić, to bi deli (satvili) pred krave tako u jasle, a čmelama (pčelama) to što bilo tamo, ono mrvolje kojekakvo. Znaš, bi i čmelama, bi i kokošima, i bi ostavili od njega, ako je netko obolevo. Ako bi dete imalo frajs, onda su naučili u prnjak (krpu) svezati od onog nekuliko zrna i tako svezali detetu na ruku – to je bio najveći lek. To je bilo božićno mrvolje. Od svake vrste božićne hrane domaćica u Tukulji je nešto stavila u kotaricu, to je božja mrvoljica te je u vrtu razbacala, a prema vjerovanju, iz te je hrane je poniklo cvijeće božja mrvoljica.
Pepeo panja Čavoljčani su čuvali. Smatrali su da ima snagu za liječenje. Naime, gdje su uzgajali kokoške, tamo su njihovo mjesto posipali tim pepelom, da ne dobiju tekute. Pepeo su rabili i protiv uroka od očiju.
Sol i tamjan s božićnjeg stola Hrvati u okolici Pečuha davali su kravi kad se oteli, u krpicu su ušili i vezali joj na tjeme. Šešir koji je bio na stolu za vrijeme blagdana služio je za liječenje glavoboje i trzanja.
U pomurskom Serdahelu od pšenice koja je na božićnjem stolu nešto spreme, i kad je netko teško bolestan za njega se kuha i služi kao lijek.
U Čavolju su na polnoćki posvećenu jabuku bacali u bunar. Do Tri kralja takva se je voda grabila za piće stoci, da bi ona bila zdrava i rasplodna. U Baćinu na Badnju večer domaćin jednu lijepu jabuku rasiječe na toliko komada da bi svaki član obitelji dobio jedan režanj. Vjeruje se da će svi oni koji pojedu režanj s jakošću jabuke biti skupa u nebesima.
Mohački Šokci vjeruju da onaj koji nije bio na ponoćnici taj valja ići drugog dana blagdana na misu pastira, metnivši u džep jabuku. Jabuka se potom daje stoci da bude zdrava i rasplodna.
U Semartinu jabuka s kojom se je umivalo ujutro na Božić dala se Ciganima.
U Pečuhu i okolici djevojke su pod pazuhom ponijele na ponoćku jabuku te kada su se vratile doma metnule je na stol. Drugog dana na ulici su jabuku pojele i tako doznale za svog suđenika. U Semelju na Badnju večer se je crvena jabuka stavila na stol. Ako je bilo takve jabuke, tada se je jeo prvi plod jabuke. U Olasu se jabuka razrezala na toliko dijelova koliko je bilo članova u obitelji te su režnjeve stavili u vodu kojom se je umivalo na Tri kralja.
Žene u podravskom Lukovišću u nadrama (nedrima) su nosile na polnoćku jednu crvenu jabuku i kada su se vratile kući razrezale je na skalutine te podijelile među članovima obitelji. Najprije se je djeci davao režanj od jabuke. U Dušnoku odrasla djevojka je na ponoćku ponijela sa sobom jabuku, istu jabuku kasnije je nosila na misu pastira u zoru, a po treći puta, na jutarnju misu, da bi jabuka tri puta bila posvećena. Na Božić u podne stala je u vrata pri ulazu u dvorište i kada je zazvonilo crkveno zvono zagrizla je u jabuku i počela ju jesti. Smatralo se kakav prvi muškarac prolazi pored nje tako će se nazivati njezin budući muž. Djevojka, čak ni svojoj majci nije smjela govoriti o toj radnji. Prema drugoj verziji djevojka je ponijela sa sobom na ponoćku jabuku i poslije je pojela pola jabuke te kada je ugledala prvog muškarca, držalo se, tako će se nazivati njezin muž.
Đuro Franković
