Voda u narodnom stvaralaštvu
Voda u narodnom stvaralaštvu, u običajima i obredima nekih hrvatskih etničkih skupina u Mađarskoj
Od Vodokršća preko Vodenog/Uskrsnog ponedjeljka, od blagoslova kuća i kućišta do posta o kruhu i vodi na Badnjak, od kupanja novorođenčeta do čaše sa svetom vodom i šimširom postavljene na grob, voda je i te kako nazočna bila i jest u kolektivnom pamćenju hrvatskih etničkih skupina u Mađarskoj. Budući da se radi o zajednici koja je većinom katoličke vjeroispovjesti, neće biti nekih većih odstupanja poimanja vode i njene uloge u ljudskom životu od gradišćanskih do bunjevačkih Hrvata, od Podravine do Pomurja. Zemljopisna određenost žitelja, recimo nalaze li se te grupacije pored neke veće vode, Dunava, Drave, pojavit će se u narodnim pjesmama, voda će postati simbol odlaska, smrti, ili kao neko rješenje u narušenom odnosu majke i sina, majke i kćeri.
Voda se među tkzv. bošnjačkim iliti bosanskim Hrvatima koji žive u okolici Pečuha, bilo ih je nekoć u Pečuhu, u Sigetu, njihov se dolazak u ove krajeve povezuje s Turcima, dakle voda se u običajima pojavljuje već na Tri kralja. Tada bi rano ujutro, govorila bi moja svekrva, djevojčice odlazile na vrelo, bunarić, po nenačetu vodu, vodu bi donijele kući, u nju stavile jabuku i u vodi se umile, dok su stojale na sjekiri ili balti, vjerujući da će biti rumene kao jabuka i krute kao gvođže, tijekom cijele nove godine.
Sveta voda bi se donijela iz crkve kući, s njom bi domaćin poškropio kuću, štale, svinjce, tko je što imao, da se izmoli zdravlje i blagostanje u novoj godini. Nakon nekoliko dana u nebo su gledali u tim selima oni mještani, pogotovo koji su imali vinograde, inače ovo baš i nije neki vinorodni kraj, no dobro je bilo imati čigera/slabog vina/za poljodjelske poslove, pa se govorilo „Ako na Vincetu/22. siječnja/ kaplje s krova, biti će vina“. Blagoslov trsa na taj dan novijeg je datuma. Na Marinje, Svijećnicu/ topi se snijeg oko stabala drveća u bašti i u šumi, govorilo se da je onamo prolazila Gospa.
I stigosmo tako do proljetnih i ljetnih mjeseci, kada zna nastati suša, pa se pojave dodole i pjevaju: „Oj dodolo, dodolice, domolji nam ti kišice, otiraj nam dušu izgladnicu, oj dodolo, dobavi kišicu, da se polje zeleni, da nam svašta urodi.” Zapisao je Živko Mandić u Santovu, u knjizi Pismu piva prilipa divojka, objavila Croatica Bp. 2011 godine. No nije dobra ni obrnuta situacija, jer prema poslovici „Kad u junu mlogo pada bit će dosta jada”, naime 8. lipanj, spomendan sv. Medarda, zna donijeti 40 dana kiše. Opet jedna mudra izreka o kiši i o suši: ako je suša malo ima uroda, ali je taj urod lijep, međutim ako pada, sve će istruniti. Sveti Ilija gromovnik /20. srpanj/ je taj koji dolazi s kišom, grmljavinom, munjama i olujom, zna to o njemu dragi Bog, pa je sasvim prirodno da na njegov upit kada mu je imendan kaže: o još je daleko, a kada ga po drugi put pita, odgovor glasi: o već je davno prošo. Vjeruje se u među hrvatskim življem u okolici Pečuham da kiša dođe za Duhove ili za Trojstvo.
Oluja je nekoć znala donijeti velike štete, pa kada bi se u pol ljeta okupljali, tornjali crni, teški kišni oblaci, zvonari bi zvonili na oblak, da se raziđe i da oluja ne zadesi selo i polje oko sela. Sveta Ana, 26. srpanj, slovi se u tim naseljima kao prvi jesenjski svetac, kada također znade biti olujnog nevremena.
Jesen i zima baš i nemaju neke svoje dane uz koje bi se vezalo bilo što o kiši, no duge zimske i jesenje večeri pogodvale bi za priču i pjevanje, a tada bi došle na red starije ženske pjesme,/kako ih je klasificirao Nikola Tordinac/, koje su pune žarke ljubavi, tuge, razočarenja i jada zbog neuzvraćene ljubavi, zbog majčine zabrane da se dva zaljubljena srca sretnu. Kao To se iščitava iz slijedeće pjesme koju je zabilježio Nikola Tordinac u drugoj polovici 19. stoljeća u Pečuhu od bake Lize Paivanović o kojoj piše da je rođena u Pečuhu i da iz toga mjesta nikad dalje išla nije.
Lijepa Katarina
„Katarino, kćeri materina, bolje kćeri da si mrvo slipa nego što si tako vrlo lipa. Za tobom se zemlje zavadile, dvanajst bana, osam kapetana i sam care ispod Carigrada. To je Kati vrlo mučno bilo ona ide na Dunav na vodu, zapivala tanko glasovito ženskim glasom i junačkom snagom. „Ladna vodo primi lice moje, crna zemljo primi tilo moje, Vični Bože primi dušu moju! To izrekla u Dunav skočila.”
Slična je pjesma zabilježena u Dušnoku, naselju nedaleko od Dunava, narodne pjesme rackih Hrvata zabilježio je i notirao Zoltan Feher, knjiga objavljena u Kalači 2000. godine. Radi se o baladi koju je ispjevala Marta Purak Ronai tada je imala 55 godina.
„Tekla voda ispod Bukovara, potopila tri nova dućana, a u kojemu nigda ništa nema samo jedno jezerovo pero, čem gospoda sitna slova pišu. Jedan piše drugi perje reže. Mili sinak porezo si ruku ruku. Mili sine bolili te ruka, već me boli srce za divojkom, mili sine za čijom divojkom, mila majko za našom sejonkom, mili sine voda ju odnela, mili sine breg se odgrutio, mila majko da vas umorio.”
Velike vode dakle u tim književnim ostvarenjima simbol su smrti, rastajanja, odlaska, a ponekad i sastajanja, da odnesu jadi i donesu sreću: kao kod Živka Mandića u Ivanjdanskoj pjesmi: majka naređuje kćerkama da ispletu ivanjdanski vijenac, da ga stave u vodu:
„Dunav voda nek ga nosi, milost Božju da isprosi, s vincem svake bole odu, zahvaljite i Gospe i Bogu. S vincem odu divojački jadi, obleću vas lipi momci mladi.”
Velika voda može biti prirodna nepremostiva prepreka da dragi dođe do drage: „Bog t’ ubio Savo vodo, nit te mogu pregaziti, nit te mogupreplivati da poljubim divojčicu”, a djevojka kaže: „Nije tebi Sava kriva, već je tebi majka kriva, tebi tvoja, meni moja…”naime one još ne žele da se njihova djeca sastanu, uzmu.
U nekim dječjim pjesmama, brojalicama voda se također pojavljuje u prvom stihu ovako: „Pada kiša, ubi miša, dođe mali pa ga pali, dođe veći pa će sjeći, dođe đeda pa ga gleda, dođe baba pa ga glaba” ili „Pada kiša sunce sja Cigani se ležu na popovom bregu, pop lati zvečku i udari mačku, mačka kaže njau-njau, Švabo kaže bau-bau.”
Sveta voda i njena nazočnost tijekom godine
Svetu su vodu mještani donijeli iz crkve u bočicama, tada bi domaćin posvetio kuću i sve okolo nje, svetom su vodom poškropili nekoć i novorođenče, kao o mrtvaca u kući pod gredom i u groblju, svetu vodu su u čaši, u nju stavljenom grančicom šimšira ostavili na groblju nakon pokopa.
Voda kao blago: Nikol Tordinac je zapisao: Carica je lijepoj djevojci izbola oči i sad joj želi zauzvrat dati: „zelenu čairu, u ćairi do devet kosača i još k otom bunar vode ladne vode.”
Voda kao simbol položaja, zadatka žene u kući: „Stara je majka ustala, i bile dvore pomela i ladne vode donela…”
Voda kao lijek: „Poboli se Anokina majka, zaželjela vode iza gore…”
Voda kao simbol prijateljstva: „Dvi su druge vjerno drugovale, u jednoj se vodi umivale…”
Voda kao simbol sudbine: „Gledala sam čuda golemoga, gdi se, majko dvi vode sastaju, gdi se majko, dva mila rastaju.”
I na kraju o jednom današnjem običaju koji je proširen diljem Mađarske: polivači na Uskrsni ponedjeljak, ovaj se običaj među Hrvatima u Mađarskoj, rasprostranio se na “mađarski“ utjecaj, pokazujući kako se običaji mijenjaju u dodiru s ostalim narodima. Na žalost, na hrvatskom jeziku nije stvorena niti jedna čestitka, pa svi govore: Zöld erdőben jártam, kék ibolyát láttam el akart hervadni, szabad-e locsolni? U slobodnom prijevodu: „Bio sam u šumi, sreo ljubičicu, počela je venut, slobodno je politi?” Simbolika tog običaja je, prema tumačenju etnografa, sasvim jasna: momci i voda te djevojke i jaje očito pokazuju kako su dvoje mlade spremni za stvaranje novoga života.
MKT
