U organizaciji Zornice nove, Kluba Augusta Šenoe, Udruge Pasionska baština 08. 03. 2013. g. u Pečuhu održana je priredba Pasionska baština.
Pogledaj te pozivnicu, klikni ovdje!
Pasionska baština
Udruga Pasionska baština jest udruga u kulturi nastala 1991. godine, a osnovali su je kulturni i javni djelatnici, a predsjednik je Jozo Čikeš. Pasionska baština svoj program temelji na slijedećim odrednicama hrvatske kulturne baštine:
- na književnom bogatstvu hrvatske pisane i predajne riječi: pjesničke, romansirane, dramske.
- na liturgijskom bogatstvu mediteranskog bazena, trajno umivanog, osobito na Hrvatskom Jugu, hrvatskim jezikom u službi Božjoj (glagoljicom), te na slojevitosti kulturnog i liturgijskog blaga srednjoeuropskog prostora Hrvatskog Sjevera,
- na glazbenom fundusu koji je pratio, stvarajući ili apsorbirajući, sve europske glazbene i liturgijske mijene, te pučkog glazbenog stvaralaštva cjelokupnog hrvatskog etničkog korpusa,
- na hrvatskom graditeljstvu, kiparstvu i slikarstvu sve tamo od starohrvatskih benediktinskih crkvica do recentnog stvaralaštva.
Ovogodišnje svečanosti Pasionske baštine održavaju se od 16. do 22. ožujka pod pokroviteljstvom Skupštine grada Zagreba, a 8. ožujka je Pasionska baštiona gostovala u Mađarskoj, u Pečuhu, na inicijativu Zornice nove, kako je to uvršteno u službeni dio programa.
„Poštovani i dragi prijatelji! Među Vama smo evo, po dvadeset i drugi put, uvjereni da Vas to veseli. Uostalom, za Vas i radi Vas ova manifestacija i postoji.
I ove godine ostali smo vjerni našoj početnoj zamisli da sebi trajno posvješćujemo činjenicu da je Kristova Muka i Uskrsnuće stožerna vrijednost koja je oblikovala ono što zovemo zapadno-europskom kulturom, inkulturiravši se u sve pore privatnog i javnog života.
Činimo to tako što Vam svake godine ponudimo ponešto iz bogate svjetske i domaće riznice glazbenih, likovnih, književnih i pučkih pasionskih sadržaja, ne zaboravljaljući pri tom ni recentno stvaralaštvo, kao dokaz ispravnosti naše misli vodilje: Muka kao nepresušno nadahnuće kulture.
22. svečanosti Pasionske baštine 2013. godine održavaju se 16.-27. ožujka pod pokroviteljstvom Skupštine Grada Zagreba. Ulaz na sve programe Pasionske baštine je besplatan.”
Jozo Čikeš
Korizmeni običaji Šokaca Cvelferije
Za one koji nikada nisu bili u ovim krajevima Hrvatske, Cvelferija je na granici Bosne i Srbije, s jedne strane je rijeka Sava, a s druge hrastove šume spačvanskog bazena. Pogled nam se uvijek usmjerava u pravcu Save na plave obrise Majevice, jer Cvelferija, rubno granično područje Hrvatske, danas kao i u Tursko vrijeme, je granica.
Graničarski prostor uz Savu zvan kolokvijalno Cvelferija nastao od naziva (Zwoelf) 12 kumpanije/satnije ili čete 7. Brodske Regimente sa sjedišterm u Vinkovcima.
O Cvjetnici
U Cvitnicu Jelo pjesma je koja se orila po selu, pjesma momaka i djevojaka uoči Cvitnice. Momci i cure odlazili bi u polja nabrati poljskog cvita najviše cica mace, pa su u subotu navečer pod prozorima pjevali, otvarali se pendžeri, častilo se i davala se jaja pjevačima, koji su za uzvrat ukućanima poklanjali cvijeće, najviše cica macu. Cvijeće se stavljalo u vodu a ujutro na Cvitnicu bake bi vikale: «dico ajde umivajte se u cvitu pa ćete biti lipi!». Darivanim cvitom išlo se u crkvu, jer u crkvi se na Cvitnicu pivala Muka Isusova po Mateju. Posvećena cica maca držala se u kući zataknuta za svetu sliku i tako zataknuta dočekala iduću godinu.
Ophod U Cvitnicu Jelo počinjao je u drugom cvelferskom selu, Račinovcima, već na Cvjetni petak kada su djevojke obilazile polja i posjećivale stanare i brale žabljak, cica macu …»Onda kad naberemo toga i obiđemo sve ajde kući. I kad je to sve gotovo, onda se sprema, bude večera subotom. Skupe se i cure i momci.( …) i svi donašamo, njeko kobasicu, njeko živinku, a žene peku krofne. I kad se večera to bude blizu već deset sati po noći, kako kada. A momci sviraju, mi pjevamo, igramo. E kad prođe po noći, dva sata, onda se ide pjevat od kuće do kuće. I nosi se cica- maca i taj cvit što smo nabrali, jer to se svako moro umit ujutru u tom. I kad to obiđemo selo, dadu i rakije muškima i jaja, njeko novaca, kako je ko imo. I kad je gotovo sve, ajd svako svojoj kući, jer treba sutra opet na misu i u crkvu.. Eto taki je bio običaj i veselje. Kad dođe nedilja ujtru kad se podižu svi ukućani, moraju se svi umivat u tom cvitu što su dobili. Da se bude svježe ko cvit“ kazivala je baka Liza Komesarović, rodom iz Račinovaca svom unuku Ivici Janjić, rođenom Drenovčaninu.
Mr.sc. Vera Erl, Osijek
Krv Isusova kao motiv u molitvicama srednjoeuropskih naroda
Od hrvatskih narodnosnih skupina u Mađarskoj jedino se u narodnim molitvama, sa Slovencima susjednih pomurskih Hrvata kajkavaca, i u rumunjskim narodnim molitvama može pokazati da iz Kristove tri kapi krvi rastu pšenica i čokot vinove loze.
Molitvicu je autoru u ožujku 2002. u pismu poslao Joška Vlašić, umirovljreni učitelj iz Mlinaraca (Molnári), Zaladska županija. Molitvicu je naučio u Sumartonu (Tótszentmárton) oko 1930. godine od svoje bake Bare Vlašić rođ. Rodek (Sumarton, 1884.-1967.).
Iz Kristove tri kapi krvi nastaju daljnje trostruke veze: pored motiva odnošenja krvi na ravičarsko polje, gdje rodi bijelo žito, pojavljuje se i visoka planina, te na njoj crno grožđe, kojima se griješno čovječanstvo otkupljuje i postaje Božjim nasljednikom.[1]
[1] Pojedine izraze na narječju donosimo na standardu – opaska autora
Jezuš se je rodil
Jezuš se je rodil vu Betlehem varošu,
Stvoril je nebo i zemlju,
Dal človeku telo i dušu.
To su Židovi začuli,
Jezuša tu prijeli i vlovili,
Ter su ga pelali po tom glatkom putu,
Koji je Jezušu pripravljen bil,
S čavli podmočene stupinje jesu postojale pune krvi.
Z biči su ga bičuvali,
Jako su ga psovali,
Ter su ga pelali k te slavne vode
Gde se je križ močil.
Židovi se smehavaju
„Kaj hočemo li križa poseči
Ili Jezuša navleči na njegov sveti križ?”
Njegove svete ruke s čavli pribili,
Njegovu svetu glavu s trnjem krunili,
Njegova sveta vusta s joctom napajali.
Došla k njemu sveta Majka, ter mu je rekla:
„Predragi Sinek moj, pretešku muku ti trpiš.”
„O, predraga Majka,
Ja radje još jedamput takvu tešku muku trpeti hoču,
Kak samo jednu dušu vu pekel pustiti.
Nego prestri tvoj sveti plašč pod moj sveti križ,
Ter ti pustim tri kaplje krvi.
Jednu nosi na ono ravno polje,
Gde bude rasla belica pšenica,
S čim se budu grešniki krepili, hranili,
I svete meše dičili, na oltaru alduvali.
Svet, sveto telo Kristuševo.
Drugo nesi na onu goru visoku,
Gde bu raslo črno grozdje,
S njega bude vino,
S kime se budu svete meše služile,
Na oltaru alduvale.
Svet, sveta krv Kristuševa.
Tertju nosi na on grešni svet,
Med ono grešno ludstvo
Da on otkupi grešni svet,
Da ne budu grešniki,
Nego Boži nasledniki,
Da se budu znali spominjat
Kako je žmehvka muka i smrt Kistuševa. Amen.
Đuro Franković
Uskršnji običaji Resnika
Velika Subota
Velika subota obilovala je poslijednijim pripremama za Uskrs. Kukuruzni kruh nacifran s cveteki i grančicama napravljenim od brašna s rupom u sredini (za svijeću), bio je sastavni dio priprema jela za blagoslov, za «vuzmenu korpu», (pletenu okruglu košaru bez poprečne ručke). Pripremale su se tenke gibanice, orehnjače, makovnjače, kolači, šunka, kobasice uz obavezne «pisanice» (obojena uskršnja jaja)… One su se izrađivale od svih vrsta jaja,(kokoši, giske, pure, ili patke). Pisanice su se bojile prirodnim bojama i to najčešće ljuskom od crvenog luka, «črešnovog bažula», (graha) ili žutikom(Berberis vulgaris – biljka čija kora daje žutu boju). Ukrasi s crtežima cvijeća, «na cveteke», ptica, pilića «na tičeke», grančice «na grančice», su se lijepili na ljusku da bi dobili njihov otisak. Pisanice su izrađivali pisanjem (risanjem), topljenim voskom, kojim bi nakon kuhanja u prirodnom izvoru boje dao bijelu sliku na crvenkasto roskastoj ili žutoj podlozi.
Ponekad bi se šarala pisanica vunom u boji, tzv. pisanice «na vunicu». Starije osobe govorile su diveći se pisanicama: «Nek se na svaku šaru stvori Božji blagoslov», ili, «ščem bo više šari, bo više blagoslovljene i bogateše lete». Nakon «večernice», večenje mise, Uskrsnuća, na križanju se obično palio Vuzmeni krijes. Izrađivali su ga mladići od nasječena šiblja kojeg su slagali oko kolca u sredini «stožer», te ga na kraju ukrasivali i ovjenčali zelenim vijencem. Uz njega bi se sakupili seljani, te su pjevali i plesali, ponekad i cijele noći, kako bi tada svi krenuli na jutarnju misu. Čestitari, «raspetniki» na Uskršnje su jutro, već u tri sata ranom zorom , obilazili sela. Predvodio ih je bubnjar koji je najavljivao dolazak, dok su druga dvojica, ili, trojica, nosili, jedan «raspelo», drugi križ s blagoslovljenom vodom i torbu za darove. Pjevali su pjesmu arhaičnog napjeva.
Naš se Jezus gore stal, naše grehe odabral. Aleluja.
Prof. dr. sc. Stjepan Pepelnjak
Zagreb
„Poslušajte, braćo mila, gorku muku Gospodina,
Isukrsta, božjeg Sina… ”
O nekim hrvatskim običajima za vrijeme korizme
Hrvati u Mađarskoj imaju bogat izbor pjesama u kojima se spominje muka Isusova, plač njegove majke Marije, te cijela priča oko Isusova hapšenja, sudjenja, raspinjanja, te smrti na križu. Tekstovi ovih pjesama su objavljeni u Etnografiji Južnih Slavena u Mađarskoj 1993. godine, uredio je Đuro Franković. Na tridesetak stranica stoji 36 žalosnih pjesama, tužbalica, 12 pjesama na temu plač Majke Marije, osnosno 19 na temu bol Majke Marije iz svih krajeva Mađarske.
Za Plač, tj jadikovku proroka Jeremije čula sam od bivših stanovnika Semartina, koji su taj običaj, na poticaj svećenika Miše Bošnjaka, rodom iz Udvara /Pécsudvard/, izveli na Veliki tjedan od srijede pa do petka u mjesnoj je crkvi. Tekst je objavljen u Novom vincu andjeoskom u Budimpešti 1925. g., a sastavio ga je santovački kantor, dr.Jakov Vildinger. Jeremija je jedna od knjiga Biblije u njoj Jeremija kritizira ponašanje svoga naroda, što su ostavili pravoga Boga i pošli za poganskim bogovima. Jadikovka se izvela, kako tvrde starije žene koje još pamte, primjerice teta Janja Magušić iz Pečuha, sredinom Velikog tjedna iza bogoslužja. Za tu je priliku podignut drveni kriz, oko kojega su se palile svijeće, petnaestak, iza svake pjesme jedna se gasila, simbolizirajući tako tamu Isusove smrti.
Prva pisma žalosnica počinje ovako:
Aleph: Kako sidi sama , posta kao udovica varoš koja puna bijaše naroda, gospoja naroda potpade pod danak.
Beth: Cvileć cvili noću i suze su joj na obrazima, nema nikoga od svih dragih njezinih da ju utiše. Svi njezini prijatelji prezreše ju i postadoše joj neprijatelji.
Jeruzolime, Jeruzolime, obrati se gospodinu bogu tvomu.
2012. g.je u preduskrsno vrijeme objavljen novi nosač zvuka hrvatskog ansambla Lado, to je fenomenala izbor korizmenih pjesama iz Baranje i Srijema među kojima je i Jadikovka Jeremije. Naslov cd-a je: O Isuse, daj mi suze.
Milica Klaić Tarađija
Poštovani nazočni, dragi gosti iz Hrvatske i Mađarske!
Osnovna misao današnjega susreta je korizma. Netko je ovih dana u jednom društvu kod stola svečano najavio: To mi je zadnja večera, do Uskrsa kada jedem meso, radujem se korizmi, naime ionako sam htio održati kuru za mršavljenje.
No svi znamo, da kura za mršavljenje nema nikakve veze sa korizmom. Korizma nam nudi priliku da poboljšamo naš život. Nije to djelatnost sama za sebe, nego je mogućnost da se okrenemo prema onome što je najvažnije, a da se oslobodimo onoga što je nevažno.
U korizmi utonemo u tišinu, i nastojimo obogatiti se u svojoj duši. Na početku korizme crkva stavlja na nas znak, posipa nas pepelom. Pepeo je znak prolaznosti, a svećenik iskazuje riječi «Čovječe od praha si i prah ćeš postati.»
Znali smo to i dosada, ali nam se u tom vremenu korizme u oči kaže: sva ovozemaljska slava je prolazna, stoga se okrenimo prema duševnim vrednotama.
Neka ovo današnje okupljanje služi upravo tom cilju.
Vlč. Ladislav Ronta – harkanjski župnik
Hvaljen Isus i Marija,
dragi naši štovatelji Pasionske baštine,
Korizma i Veliki tjedan snažno su prisutni u umjetničkom izričaju hrvatskog čovjeka kojima on obogaćuje i skrbi o duhovnoj i kulturnoj baštini naših predaka. Obredima Velikoga petka kršćani se sjećaju muka i smrti Isusa Krista. U poniženju križa Isus je dao novi smisao trpljenju i smrti koje je vidljivo u svjetlu Uskrsnuća. Na dan potpunog ljudskog pada i sramote u kojem je zemlja primila na sebe zločin ubojstva samoga Boga, prisjećamo se Isusova pribijanja, razapinjanja i smrti na križu. Pasionska baština pokazuje bogatstvo tradicije koju od davnina baštinimo i vrijedno pokazujemo zašto se upravo europska kultura u svojoj najdubljoj biti mora nazivati kršćanskom. Kristova Muka i Uskrsnuće nepresušno su nadahnuće kulturnog stvaralaštva, svih njenih oblika – bogatstva liturgijskih obreda, književnosti, muzike, likovnog izričaja – što danas zorno prikazujemo i ovom izložbom fotografija pod nazivom Evo pod križ smo došli, pokloniti se onomu koji je umro radi nas ljudi i radi našega spasenja.
Izložba fotografija dvoje autora, Anite Mandić i Akosa Kollára, obuhvaća djela koja se tematski vezuju uz vizualni izraz onoga što nosi Pasionska baština, umjetnički oblikovano i emocionalno označeno osobnostima samih autora.
Akos Kollár, profesor u hrvatskoj školi Miroslav Krleža fotografijom se bavi od završetka studija, a svoju je ljubav i znanje o vizualnom izričaju fotografije prenio i na svoje učenike, voditelj je Foto kluba, te autor više samostalnih i grupnih izložbi. Iako fotografija zaustavlja svaki trenutak u vremenu, njegova je intimna orijentacija usmjerena prema segmentima ljepote prirode, on želi fotoaparatom dokumentirati svijet i događaje oko sebe.
Anita Mandić, iako okružena poslovnim svijetom, svoju davnu ljubav, još od osnovne škole, ljubav prema fotografiranju, pretače u fotografije – stvari koje ju okružuju, ali posebice rado portretira ljude koji svojim bivstvovanjem obilježavaju prostor oko sebe. Naravno, Anita i Akos i zajedno stvaraju sugestivan i prelijepi svijet umjetnosti fotografije i omogućuju nam i ovom izložbom da ga zajedno podijelimo.
Izložene fotografije obuhvaćaju tri tematska kruga – svakodnevni život, motive s groblja i s križnog puta. Pred nama se otvara začudan svijet detalja (pastirski štap), spomenika koje je okrznulo vrijeme, ali su još uvijek privlačni i lijepi u svojoj posebnosti. Šetnja grobljima Pečuha, Santova i ostalih mjesta u kojima nekadašnju brojnost hrvatskog življa, nažalost, prepoznajemo po hrvatskim imenima na nadgrobnim pločama, pokazuje spomenike s Kristovim raspećem, iskrivljenom kompozicijskom strukturom (otkinuta glava biste naslonjena na spomenik ipak daje dojam cjeline – takva je prava umjetnost). U postajama Križnog puta prepoznajemo različite strukture umjetničkih izražaja – slikarskih poduhvata, skulpturalnih rješenja. Pred svakom fotografijom zastajemo s težinom u duši, jer sa svake toliko sugestivno i snažno odiše prisutnost Kristove Muke. U usporedbi s time svi naši zemaljski problemi maleni su i nevažni. Evo, zato smo pod križ i došli da bismo prepoznali u sebi punu vrijednost života i puna srca dočekali Uskrnuće Krista.
Hvala Vam na pozornosti, a autorima hvala što su me odabrali da prenesem neka promišljanja vezana uz njihova djela. Proglašavam izložbu otvorenom.
Ljiljana Pancirov generalna konzulica RH Pečuh
