Po banu Franji Vlašiću nazvan je trg u Dombóváru

Živi Tvomu puku…

Na Dan Grada Dombóvára (Županija Tolna) 29. ožujka svečano je predat trg nazvan po imenu hrvatskog bana Franje Vlašića. Na prigodnu svečanost pozvani su gosti iz Ogulina odakle su se Hrvati 1715. godine doselili u ovaj grad i u susjedna sjevernobaranjska naselja. Vlašić je bio jedan od njihovih potomaka.

Hrvatska samouprava u Dombóváru na čelu sa predsjednikom Gáborom Varga Stadlerom s ponosom čuva uspomenu na zaslužnog sina svoga grada, naime 2011. godine postavljena je spomen ploča Vlašiću.

Svečani govor održao je predsjednik Hrvatske državne samouprave Mišo Hepp, istaknuvši suvremeni momenat uspješne suradnje ovih zbratimljenih gradova.

Pozivu su se odazvali generalna konzulica RH u Pečuhu Ružica Ivanković, gradonačelnik Ogulina Jure Turković, gradonačelnik Vira Kristijan Kapović, gradonačelnik Dombóvára Lóránt Szabó te brojni gosti iz Hrvatske i Mađarske.  

S pravom se nameće pitanje tko je bio Franjo Vlašić?

U 19. stoljeću istočno-srednjoeuropske nacionalne pokrete karakterizirala je borba za stvaranje jedinstvenog nacionalnog jezika i sačuvanje kulturnog identiteta, tako i u Hrvata, kada se pojavljuje na sceni Franjo Vlašić.

Odličniku, kako ga apostrofiraju tadašnji hrvatski uglednici, banu i barunu Vlašiću vođe ilirskog pokreta, već su od samog početka izrazili svoju zahvalnost na njegovom razumijevanju opravdanih hrvatskih nastojanja i interesa, kao što je bilo npr. pitanje Rijeke i zaštita hrvatskog jezika, odnosno pružanje otpora pokušajima uvođenja mađarskog jezika u javni život Hrvatske. Hrvatski pjesnici prigodom njegova ustoličenja u banske časti pišu prigodničarske stihove, odnosno posvećuju svoja djela. U njima naporedo dolaze do izražaja ideje ilirskog pokreta. Ne samo na hrvatskom već i na tada službenim jezikom u Hrvatskoj, jest na latinskom, izražavaju zahvalnost hrvatske nacije. U književnim zahvatima iliraca jasno dolazi do izražaja ujedinjenje hrvatskih zemalja. Ulažu nadu, očekujući od bana pružanje daljnje podrške svojim Hrvatima, jačanje mirnog suživota s hrvatskog i mađarskog naroda pod krunom vladajuće austrijske kuće. Jednako tako pušta svoj korijen i misao „biti svoj na svom”. Što ne trebamo smatrati pukom slučajnosti, naime ova misao pojavljuje se već i u Šenoinom romanu Zlatarevo zlato te dobija naročiti značaj krajem 20. stoljeća za vrijeme osamostaljenja i stvaranja neovisne i suverene Hrvatske, što bi značilo da se u začecima javljajući san iliraca nakon 160 godina ostvario.

Hrvatski pjesnik Karol Rokovec (kasnije primijenio ime u Dragutin Rakovac oduševljeno pozdravlja imenovanje Franje Vlašića za hrvatskog bana.

[…] Živi Tvomu puku

Dobu vugodnu

Znan još bit ćeš vnuku

On te slavil bu. […]

Od Vlašića ilirci su s pravom očekivali da se u cjelosti posveti svojemu puku, da bi tako i naredna pokoljenja znala o njemu.

Barun, hrvatski ban i podmaršal, Franjo Vlašić rođen je od oca Franje Vlašića i majke Marije Ane u Dombóváru, u Tolnadskoj županiji, 24. travnja 1766. godine[1] a preminuo u Zagrebu 16. V. 1840. godine.

Franjo Vlašić je potomak Hrvata koji su g. 1715. iselili s područja koje gravitiralo gradu Ogulinu i Brinju, te se naselili u Mađarskoj, u sjevernu Baranju: Hajmaš (Nagyhajmás), Dombovar (Dombóvár), Bikalu (Bikal), Magoč (Mágocs) i u Pečuh. Vlašić bio je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije, kraljevski savjetnik, savjetnik Namjesničkog vijeća, glavni vojni zapovjednik Varašdina i Karlovca, zapovjednik pukovnije ulana (teška konjica oboružana karabinkama) Swchwarzenberg i dviju banskih pješačkih pukovnija te prisežnik Banske table. Zbog iskazane hrabrosti odlikovan je viteškim križem reda Marije Terezije. Ističe se u borbi protiv Francuza. Kao posjednik reda Marije Terezije dobio je nasljedni ugarski barunat. Godine 1824. postaje feldmaršal-lajtnant (danas general-pukovnik) u Zagrebu, te 1831. zapovjedajući general u Petrovaradinu. U svojstvu hrvatskog bana bio je i zapovjedajući general u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, ujedno imenovan i komandirajućem generalom svih vojnih sila Hrvatske i Slavonije.

Franjo Vlašić je 22. ožujka 1832. dobio barunsku titulu (broj 3386/1932. L. Reg. 65. br. 827.1.).[2] Opis barunskog grba: na četiri strane podijeljeni štit; 1. u plavom polju s planinama tri srebrene strijele perom i šiljkom okrenute prema unutra. 2. u crvenom polju dvije tvrđave sagrađene od klesanog kamena s dva tornja, svaki s dviju pročelnim, zatvorenim vratima. 3. u crvenom polju tri zlatna povoja. 4. plavo polje na nogama stojećim lavom. Grb pokriva barunska kruna koji drže dva lava.

Ban Franjo Vlašić pomagao je hrvatski narodni preporod, naime 1832. podupirao je molbu čelnika hrvatskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja (1809.-1872.) da mu se dopusti izdavanje preporodnih novina u Zagrebu. Sa zagrebačkim biskupom Aleksandrom Alagovićem (1760.-1837.) preuzeo je pokroviteljstvo nad akcijom osnivanja društva za unapređenje prosvjete na hrvatskom jeziku, koji je bio pokrenuo Gaj. Kao hrvatski ban, od 1832. učinio mnogo dobra hrvatskom narodu i ustrajno štitio njegova prava. Svojim jednostavnim životom i građanskim držanjem te velikim iskustvom stekao je popularnost među hrvatskim pukom. Na požunskom saboru (1832.-36.) branio je prava Hrvatske na Rijeku i njezino primorje. Na požunskom saboru Mađari su 1839.-1840. donijeli odredbu u uvođenju mađarskog jezika u javni život Hrvatske, no ban Franjo Vlašić je 21. siječnja 1840. predstavkom kralju Ferdinandu I. spriječio ovu odredbu, naime vladar nije potvrdio njezinu pravovaljanost te nije stupila na snagu. Bio je to njegov najljepši, posljednji dar narodu na čijem čelu se nalazio. No prije njegova ustoličenja stao je i na stranu mađarskih nastojanja u Erdelju.

Književnik, publicist i prevoditelj Karol Rakovecz, banske stolice prisežnik u stihovima mu je ispjevao („zpeval”) „dramatičku vitiju.(Vitija je naziv za pjesmu složenu po uzusu poetike, s određenim brojem stihova i metrom.) Gopodaru Francu Vlašiču baronu, carzko-kraljevskom zkovnomu tolnačniku, sl. Marie Terezie reda konjaniku, puka konjaničkoga lehkoga oružja […] 23. rošnjaka (svibanja) 1832. Vu Zagrebu Pritizkano pri Francu Suppanu”. Autor u stihovima rabi i narodni leksik i stvara nove prevedenice, kalkira itd. Prije bilokakve analize navedenih stihova ispjevanih banu Franji Vlašiću važno je istaći kako onodobno Rakovčevo djelo nisu mimoišle ideje ilirizma, čiji je bio i sam vatreni pristaša, tj. u pjesmi istaknuto mjesto, kao lajt motiv zauzima misao o očuvanju materinskog jezika, čistog kao voda bistrog potoka, s kojim se svakdnevno govori i sporazumijeva, na njemu se dade ispjevati prava i lijepa pjesma poput slavuja, dok će tuđa biti onakva, kao vrapčija, a nametnuti stranski, jest tuđi jezik prouzrokuje cvilenje puka. Pored toga javlja se u začetcima i ideja o slobodi. U Hrvatskoj se tada, tridesetih godina 19. stoljeća, u svakodnevnoj komunikaciji služilo ponajviše njemačkim, u nekim krajevima talijanskim ili mađarskim, dok je u uporabi bio zvaniči još uvijek „prestižni” latinski jezik, dakle, svi mogući jezici, izuzev jedinstvenog hrvatskoga, pri tomu nazočna su bila i sva tri njegova dijalekta, razni načini bilježenja slova i sl.

U Rakovčevim stihovima kroz misli i idejne vodilje glavnog protagoniste Ztarca (Starca) očituju se nastojanja, ideje ilirskog pokreta, naime njegov savjet glasi da svoj jezik treba uzdići, tj. i u tadašnjem, dakako a i u današnjem čitanju to bi značilo da hrvatski  jezik treba obnoviti, reformirati, stvoriti nove riječi (kalkove), osvježivši ga te podignuvši ga na poželjnu razinu, da bi bio sposoban parirati i drugim europskim jezicima, gdje je taj proces bio već sporoveden, ili je tada još bio u tijeku sprovedbe.

Dramski likovi jest „oszobe” u Rakovčevom djelu Duh bili bi ovi: Ztarac, Mladenec, Divojka, Duh i Zbor domorodcev. Svi ti protagonisti, kako se to i očekuje od njih, ovisno od životne dobi u sebi nose bogata ili skromnija životna iskustva, ili su još kao mladići neiskusni i neupućeni, kojima su potrebni savjeti, svrhom da se nađu na pravom putu. Naravno, tko drugi, ako ne i najstariji na sceni, zvan Ztarac, daje savjete Mladencu: […] Vsa si pravi tersi se zderšati,/ Jezik, kog’ govori, zdignuti,/ […] V’ovek vsaki puk zercali se,/ V’ovek svoju diku najti more. […]

Pored svega toga pjesnik ističe važnost domoljublja: […]K’domovini se pridruši,/ Njoj alduj[3] se den i noć. […] Na kraju svi akteri ponaosob pjevaju svoju pjesmu – strofa se sastoji od četiri redaka – u slavu bana Franje Vlašića, koji će biti slavljen i u narednim pokoljenjima, naglasivši: […] Živi tvome puku/ Dobu vugodnu. […]

I tako smo stigli do druge pjesme koja je ispjevena u čast bana Vlašića, čiji je autor, kako sam sebe naziva „najpokorneši Domorodac u Karlovcu”, tj. Imbro Lopašić. Povodom ustoličenja bana Franje Vlašića „Na Dan 23. Rožnaka” 1832. objavljuje stihove, odajući najprije svaku čast austrijskom caru koji dade „Harvatima/ Crobotima, Slovincima, braći Dalmatinima”:

[…] Poglavicu Vlašić Bana,

Franca nam već poznana.

Virnog Slugu uvik svoga,

I Deliu Hrabrenoga,

Od Plemena viteškoga

I Naroda Mađarskoga. […]

Pjesma u nastavku govori o austrijskoj vladajućoj kući koju će „zajedno slaviti Harvati i Mađari”. U stihovima pojavljuje se motiv o ujedinjenju svih hrvatskih krajeva od, „Kotarlanja (Kotar), Zagrebljana, Požećlanja (Požega) do Dubrovlanja (Dubrovnik)”. Ban će biti taj, prema pjesniku, koji će očuvati „pravice naše stare”, od kojih se ne može odstupiti, a koje se ne mogu prekršiti.

Dvije pjesme neusporedive su glede njihovih estetskih vrijednosti, ali u idejnosti sadrže slične kao i druge motive, te na taj način izmjenjujući i nadopunujući se, pravi su odraz tadašnjih političkih shvaćanja hrvatskih prvaka, naime s jedne strane Lopašić s pravom se može smatrati pristašom suradnje trojedinjene zemlje pod austrijskom krunom, dokle kod Dragutina Rakovca dolaze do izražaja političke ideje i ciljevi iliraca koji se bore za političke ciljeve, jezik i očuvanje kulturnih tradicija uz kojih se javlja i politička ambicija da narod svoje vođe bira iz svojih redova u koje ima pouzdanje i povjerenje. U Rakovčevom djelu alegorički trebamo posmatrati aktera Duha. I sam naslov djela Duh poistovjećuje se s duhom ilirizma, s njegovim idejama, koncepcijom i ciljevima, te se navješćuje olujom, burom i uz sijevanje, kao znak bitnih promijena i predstojećim katastrofama, kao znak ovozemaljskog potresa. Pjesnik u podsvijesti, kao da predviđa nadolazeće burne događaje i oružane konflikte. Ilirci sve do zbivanja mađarskih revolucionarnih događaja 1848/49 smatraju da je moguće uspostaviti suživot s mađarskim političkim vodstvom i da se zajednički mogu postići ciljevi. Garanciju vide i u postavljanju za bana Franje Vlašića, sina mađarske zemlje, čiji su korijeni bili hrvatski, a koji svoje sunarodnjake nikada nije iznevjerio, potvrdivši u praksi pučku poslovicu: Krv nije voda!

Nije slučajno da Vlašića, hrvatskog potomka iz ogulinskog kraja, pozdravlja pjesnik Imbro Lopašić iz Karlovca, također iz tog grada i neolatinski pjesnik Juraj Nabijačić (? – 1842.), autor prigodnih pjesama, elegija i pastorala.

Franjo Vlašić je najvjerojatnije govorio hrvatski i to narječjem šireg ogulinskog područja koji se je očuvao sve do 2011. godine u sjevernoj Baranjskoj županiji, kada je Jozo Kasonić još govorio hrvatski, a koji se temelji na ikavsko-ekavskom dijalektu čakavskog narječja.

(I svega desetak kilometara od Dombóvára nalazi se naselje Oroszló, gdje je rođen isto jedan od hrvatskih banova, Ivan Škrlec (Skerlecz), te bio banom od 1913.-1917.)

Đuro Franković