Klanjamo ti se, Isuse Kriste…
Ljudi često oldaze na križni put, ne samo za vrijeme korizme, nego i za vrijeme hodočašća, međutim koliko znamo o podrijetlu i nastanku obilaska križnog puta te o začetniku i svim oblicima križnog puta? Križni put je jedna pobožnost, jedan dubok osoban odnos s Bogom i iskustvo Boga. To je kršćanski spomendan Isusove muke i smrti, od trenutka kada su Isusa osudili na smrt, sve do polaganja njegova tijela u grob. Pomoću ove pobožne vježbe vjernici sućutno prolaze posljednji dio puta kojim je prošao Isus tijekom ovozemaljskog života, put od Maslinskog brda do brda Kalvarije. Korizmeno razdoblje se završava sa vazmenom trodnevljem koji se sastoji od Velikog četvrtka, Velikog petka te od Velike subote, a križni put se slavi u petak prije Uskrsa. Crkva vjeruje, da svatko tko aktivno sudjeluje u pobožnosti križnoga puta dobiva brojne milosti i potpun oprost grijeha.
Naziv križni put dolazi od latinskog izraza via crucis. Izvorno je bio dužine od 1,5 km što je otprilike 15 minuta hoda. Prema predaji, Isusova majka i poneki učenici su prolazili Isusov put do Golgote svaki dan nakon njegova uskrsnuća. Korijeni pobožnosti križnog puta se sežu u stara vremena prve Crkve u Jeruzalemu kada su se kršćani na događaje iz Isusova života prisjetili upravo na onim mjestima na kojima su se oni doista dogodili. Najstarije zapise o hodočasnicima koji su se prisjećali Isusove muke su pronađeni iz 4. stoljeća. To su zapisi jedne hodačasnice koja se zvala Egerija. Vjernici su se okupljali u dvorani Posljednje večere, zatim u Maslinskom vrtu i obilazili sva mjesta sve do Golgote. Na svakoj postaji su čitali odlomke iz Svetog pisma te pjevali psalme. Pojedine postaje u Jeruzalemu su bile označene kamenjem ili su podignute kapelice. Prije 15. stoljeća nije bilo križnog puta u modernom smislu, nego su hodočasnici nastavljali putovati u Jeruzalem i posjetiti mjesta Isusove muke. Postao je običaj obilazak ulice unutar zidina Starog grada Jeruzalema kojom je posljednji put Isus prolazio prema Golgoti. Taj put su nazvali put suza ili boli, na latinskom jeziku via dolorosa. Ovaj čin su promicali ponajviše franjevci, a među njima sveti Franjo Asiški. Stoga, tijekom 15. i 16. stoljeća nastanak običaja križnog puta u Europi se veže uz franjevce. Oni su počeli graditi prve postaje križnoga puta, najčešće na brežuljcima, brdima ili planinama koji simboliziraju Kalvariju. Tako vjernici više nisu trebali otputovati u Svetu Zemlju, jer su imali priliku proživiti Isusov križni put i njegove muke u svojim bližnjim mjestima. Najveći franjevački začetnik križnoga puta je bio Sveti Leonardo Portomauricijski (1676.- 1751.) koji je postavio 572. postaje križnoga puta, a pored toga poznati križni put u Koloseju, u Rimu. Za vrijeme njegova života, 1686. godine su franjevci dobili pravo postavljanja postaja križnog puta u franjevačkim crkvama. 1731. godine papa Klement XII. odobrio je pravo postavljanja postaja u sve druge crkve, uz uvjet da postaje križnoga puta postave franjevci, te je utvrđen broj postaja na 14. Današnji tradicionalan redoslijed postaja:
- Isusa osuđuju na smrt
- Isus prima križ
- Isus pada prvi put pod križem
- Isus susreće svoju svetu Majku
- Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ
- Veronika pruža Isusu rubac
- Isus pada drugi put pod križem
- Isus tješi jeruzalemske žene
- Isus pada treći put pod križem
- Isusa svlače
- Isusa pribijaju na križ
- Isus umire na križu
- Isusa skidaju s križa
- Isusa polažu u grob
Ponekad se dodaje Isusovo uskrsnuće kao 15. postaja.
Postaje križnog puta od 18. stoljeća su smještene u zatvorenom prostoru (npr: u mnogim katedralama, crkvama, kapelama, muzejima okolo na zidovima) i nude vizualnu sliku pomoću koje vjernici sa svojim očima svjedoče trenutke najveće kršćanske patnje. Slike postaja su najčešće uokvirene drvenim okvirom sa križem. Ispod slika se nalaze rimski brojevi i natpisi pojedinih postaja. Na otvorenom prostoru (na zelenim teritorijima, brdima, planini) se također nalaze podignute postaje križnog puta. Mogu biti izražene na razne umjetničke načine na kojima su umjetnici prikazali muku i smrt Isusa Krista. Za svaku postaju se postavljaju križevi ili slike, skulpture, kipovi s likovnim prikazima. Takva mjesta se zovu Kalvarija. Riječ potječe iz latinskog naziva mjesta na kojemu je Isus bio razapet calvarie locus ili aramejski golgota, što označava mjesto lubanje, jer se pretpostavlja kako je svoj naziv Kalvarija dobila zbog sličnog oblika lubanji. Međutim neki smatraju da je na tom mjestu bio pokopan prvi čovjek (Adam) i zbog njegove lubanje je naziv Kalvarija. Pored likovne obrade ima glazbenih, književnih i folklornih obradba križnog puta, vezanih uz postaja Kristove muke. Unutar kazališne obrade na Veliki petak se održava dramsko prikazanje Isusove muke i smrti, tzv. pasionske igre, čije podrijetlo se nalazi u 13. stoljeću. Filmska produkcija je također obradila tematiku Isusovog križnog puta. Za vrijeme korizme u hrvatskim naseljima se ide na križni put svakog petka i na Veliki petak. Prije su Hrvati odlazili na križni put utorkom i petkom. Pored Kristove muke, smrti i uskrsnuća, odlazak na križni put potiče vjernike da međusobno budu čovječniji i bolji kršćani. Simbolika križa koji je Isus nosio upućuje na životni križ svakog čovjeka koji nosi tijekom života i koji nije u svakom trenutku lak, štoviše može biti jako težak, pa nije čudo da se pod teretom križa čovjek pada. Križni put ima poruku u ovozemaljskom životu da potiče čovjeka da malo stane i razmišlja te moli za pomoć.
Lilla Trubić
