Zapisi hrvatskih i turskih kroničara, hrvatskih i mađarskih pjesnika
Piše: Đuro Franković
Ticiano: Kralj Ljudevit II.
Sulejman Veličanstveni, turski car
U Mohačkoj bitki (29. kolovoza 1526.) s mađarske strane sudjelovao je oko 25-25.000 vojnika, čija je dvotrećina pala. Broj osmanske vojske, realno računajući, iznosio oko 75.000 bojovnika, od kojih je jednu trećinu činila nereguralna vojska, tj. martalozi. Broj pogubljenih turskih vonika nije nam poznat, naime Mađari nisu zapisali, a turski izvori donose sasvim zanemarive brojke.
Turski veliki vezir Ibrahim u svom dnevniku nadnevkom 2. rujna 1526. te njegov pobočnik i defterdar „otišli su pokupiti mrtva tijela pa su „Pokopali 20.000 pješaka i 4.000 vojnika u oklopu.”
Antun Vrančić[1] o mohačkoj bitki iznosi:
„Kralj Ljudevit je sa bojišnice pobjegao pa je tamo zaista kod potoka Čele u blatu zaglibio. Vojvoda Ivan (Zapolja) otišao je u Stoni Biograd (Székesfehérvár), i dao je sa mohačkog polja iz blata dopremiti tijelo kralja Ljudevita, čije su tijelo ribari zagnjurili u blato, da ga Turčin ne nađe.”
Očevidac turski kroničar Kemalpašazade ovo je zabilježio:
„U žestini borbe napadači su u svim smjerovima pustili svoje konje i svojim su oštrim mačevima jedno za drugim skidali glave, izlijevali krv… koliko samo je nepopustljivima odrubljena glava, ili ih je srušio metak a kolikima je glava s kosom zajedno nataknuta na vrh kopja.”
Nakon završene bitke sultan Sulejman sjeo je na svoj konj i na mohačkom polju obavio očevid, o čemu Kemalpašazade ovo bilježi:
„Toliko je glava palo pod nogu njegova konja da kopite nisu zemlju, već oči i obrve dodirale.”
Turski pjesnik Dšelalzade bitku je opjevao u stihovima:
Glave su kaurina padale,
Buzdovani su u mnogim rukama
razbili neprijateljske glave,
Oštra sablja dobro je djelovala,
Mohačko polje obliveno je krvlju,
Glave su pale po polju, ljudska tijela u prah,
I u krvlju, bez glava rastrta su ležala.”
***
Matija Antun Relković[2] opjevao je i važnije događaje zajedničke ugarsko-hrvatske povijesti, uostalom i mohačku bitku pod naslovom Pisma od kralja ungarskoga, Ludovika imenom, kako pogibe na Muačkom polju boj bijući s carem Sulemanom na 1526. Izvađena iz Sagreda.
Kraljica Marija Austrijska
Autor zbivanja opisuje u epskom desetercu, iznoseći slijed događaja kakva su ona bila i u stvarnosti. No neke njegove netočnosti, npr. što se tiče brojnosti vojske na obije strane – na osmanskoj, pod vodstvom sultana Sulejmana I. Veličanstvenog, s druge strane pak mađarskog mladog kralja Ludovika II. – korigirat ćemo.
Turska sila uspješno se širila i diljem balkanskih država, ne samo na maloazijskim, afričkim i sredozenim prostorima već stiže i na područja Ugarske Kraljevine s ciljem da zauzme Beč, ključ Europe. Sulejman mađarskom kralju Ludoviku II. Jageloviću nudi primirje i slobodni prolaz osmanske vojske za Beč, što je mađarska strana na zahtijev zapadnougarskih plemića odbila, a kralj zarobio turske poslanike, što je razjarilo moćnog turskog sultana.
Turska vojska prema Mađarskoj počinje nastupati 23. travnja 1526. da bi se 29. kolovoza utaborila na mohačkom polju, gdje ju je već pripremljeno čekala malobrojnija, teknički slabija i ne suvremeno naoružana ugarska vojska.
Međunarodna situacija je ponajviše pogodovala turskoj strani, naime europske sile bile su zavađene međusobnim sukobima i ratovima, čak je došlo i do vjerskih ratova uslijed širenja protestantizma. Osmanska vojska prešla je Dravu sa svojih oko 50-60 tisuća regularnih vojnika kojima su se pridružili i vojnici sa osvojenih balkanskih područja, dok na drugoj strani mađarski kralj, Ljudevit II. raspolagao je sa pola toliko vojnika; njegova vojska sporo kreće prema jugu zemlje, pošavši iz Budima 20. srpnja. Nadmoć neprijatelja nije se javljala samo u brojnosti već i u ratnoj tehnici, topništvu (4 tisuće suvremenih topova domaće i francuske priozvodnje) i puškama kojima je bio naoružan jedan dio janjičara (pješaci).
Na bojno polje, do same bitke 29. kolovoza 1526., trebao je stići Ivan Zapolja, erdeljski vojvoda sa svojih do 13 tisuća boraca – upravo stigavši do Segedina, kada je i sama bitka otpočela –, te hrvatski ban, knez Fran Krsto Frankopan (u pjesmi opjevan kao Franđipan) sa 5 tisuća vojnika, kao i vojska 10 tisuća bojovnika iz Prusije i Češke, pod vodtsvom u pjesmi apostrofirana „Brandeburgo, bane od Prusije”, koja je nastupala, ali stigla svega do Stolnog Biograda. U mađarskoj vojci našli su se i najamnici iz raznih europskih zemalja, unovčeni od pape. Bilo je i hrvatskih boraca Jurja Orlovšića, senjskog kapetana, kao i srpskih vojnika pod vodstvom Pavla Bakića, Jovana Černog (kasnijeg zloglasnog „vođe pobunjenih seljaka”) i Radić Bošića.
Mađarska vojska birala je teren za bitku kod Mohača te se postrojila na ravnom polju zauzimajući neke visove i čekajući na dolazeću osmansku vojsku. Mađarski kralj je za vrhovnog zapovjednika vojske imenovao kalačkog nadbiskupa, Pavla Tomorija (u stihovima „Tomorea fratar”), o kojemu pjesnik Relković tvrdi: nije rukovanje s vojskom za fratre i svećenike, a što ne odgovora povjesnoj stvarnosti. Tomori je upravo ustoličen u nadbiskupsku stolicu zahvaljujući svojim vojnim sposobnostima i uspjesima. Turska vojska je naime sa svojim stalnim upadima uznemiravala stanovništvo na južnom rubnom dijelu Kraljevine, kojoj je već prethodno Tomori sa svojom malobrojnom vojnom jedinicom – sa oko dvije tisuće vojnika –, na neki način uspio parirati. No i sam Zapolja je izvojevao neke upsjehe nad turksom vojskom u Erdelju, što bi značilo da je i druga strana stekla potrebita ratna iskustva, ne samo turska.
Tog dana 29. kolovoza, vrućina je bila nesnošljiva i došlo je do proloma oblaka, teren nije više pogodovao za tešku konjicu mađarske vojske, uz to nabujali su obližnji potoci Borza i Csele, na lijevom krilu pored Dunava, dok na desnom potok Nyárád, što je oteževalo bilo kakav bijeg sa bojnog polja. I samo prokišnjeno tlo je usporavalo vojni uspjeh mađarske vojske, naime teška konjica jurišala je prema sultanovom šatoru, ali je zaustavljena paljbom janjičarskih pušaka, koji su se postrojili u više redova, dok je sam grudobran sultanov bio pogođen, ali je juriš konjice zaustavljen i slomljen. Za vrijeme same bitke kralj Ludovik II. pobjegao je sa bojišnice, u bijegu zbačen s konja te se utopio u potok Csele.
U pjesmi pojavljuje se kraljev sluga Miovil, što nije slučajno, naime prema kasnije nastaloj legendi, Zapolja je dao pogubiti kralja, te se, eto, na taj način našao i „krivac” za katastrofalni poraz mađarske vojske.
Oko 4.000 konjanika, 10.000 pješaka – među njima glavni vojskovođa Tomori i Laszló Szalkai ostrogonski nadbiskup te još petorica biskupa i 28 velikaša, među njima i hrvatskih, tako i Juraj Orlovšić, senjski kapetan, bosanski biskup Juraj II Paližna (1524.-1526.) pali su na mohačkom bojnom polju ili su tamo bili pogubljeni. Zarobljeno je oko 2.000 vojnika koje je Sulejman na licu mjesta dao pogubiti. Mađarska Kraljevina u ovoj je bitki izgubila svoje cjelokupno visoko plemstvo i crkvenu aristokraciju. No oko tri tisće vojnika uspjelo se spasiti.
Nakon toga Ugarska Kraljevina raspala se na tri dijela; središnji dio zemlje sa Budimom sve do 1686. bio je u rukama osmanskih osvajača. Sulejman 12. rujna ulazi u Budim odakle je iz kraljevske riznice i skladišta oružja sve dragocjenosti i oružje dao brodovima otpremiti u Beograd.
Kraljica Marija Austrijska (1505.-1558.) drugog dana, doznavši za ishod bitke i za smrt svoga muža kralja Ludovika II, uzima dragocjenosti riznice, pa tako i krunu, i bježi na sigurnije mjesto u utvrđeni Požun. Nakon toga turska vojska ulazi u Budim ne naišavši na nikakav otpor. Na zapovijed cara Sulejmana turska vojska se u studenom povukla sa osvojenog prostora i „bijelog Budima”.
Na ravnom polju osmanska vojska bila je nezaustavljena, ali je mit o njenoj nepobedljivosti uskoro razbio Nikola Zrinski, čiji je lik Matija Antun Relković također opjevao.
***
U stihovima mađarskog pjesnika i dramskog pisca Mihály Vörösmarthy (Pusztanyék/ Kápolnásnyék, 1. prosinca 1800. – Pest, 19. studeni 1855. ) javlja se mohačka tragedija. U pjesmi „Mohács” opisuje veliku mađarsku grobnicu na Mohačkom polju, gdje je prolivena tolika mađarska krv i izgubljena mađarska sloboda, uskoro zatim se je Ugarska Kraljevina raspala na tri dijela.
Mađarski narod je u tu bitku unosio sve svoje ljudske snage, fizičku muškost, desnicu ruku, muška prsa koja su poprimala udarce bojnog oružja.
No brojniju osmansku silu mađarski junaci nisu mogli zaustaviti, čak niti njihovo prodiranje prema Zapadu. Ipak su svojim tijelom predstavljali obrambeni bedem.
Mohács / Mohač
Sír vagyok, elhullott magyaroknak sírja, Mohácsföld,
Grob sam, grob palih Mađara, zemljo Mohačka,
Mely vérből nevelek gyász telekimre mezőt;
Iz krvlju odgajam polje svojim tužnim pogledom;
De ne pirúlj, oh honfi, azért eljőni sikomra,
Ali nemoj se pocrvenjeti, rodoljube, priđi na moju ravnicu,
Had-gázolta határt látni s az árva Cselét:
Da vidiš kraj gažen od vojske i jadni potok Čele:
Kart és férfikebelt vive itt a harcba magyar nép;
Ovdje je mađarski narod u boj ponio mišicu svoju i muška prsa;
Sors erejű számmal győze az ozman erő.
No svladala ga brojnija osmanska sila.
„Mely föld ez, mi virágzó tér az öreg Duna partján,
„Kakva je to zemlja, kakav je to cvjetajući prostor na obali starog Dunava,
Melyen sárga kalász rengedez és buja fű?”
Na kojoj se žuto klasje njiše i nabujala je trava?”
Nyögve felel, s csak alig hallatva s keservesen a föld:
Znaj, stenjeći, jedva čujeći i gorko će odgovoriti zemlja:
„Hír temetője Mohács, s a magyar átka nevem.”
„Mohač sam, grobnica vijesti, a ime mi je mađarsko prokletstvo.”
Prijevod: Đuro Franković
***
Prilozi
Matija Antun Reljković
Sanak snila ungarska kraljica,
lipa ljuba kralja Ludovika,
u Budimu, gradu bijelomu;
sanak snila, u sanku vidila,
da se vedro nebo prolomilo
nad Budimom, nad bijelim gradom,
da je sunce na zemljicu palo,
da je jasni misec pomrčao,
svitele zvizde misec odbignule
ter su kralju neba pribignule;
da su utve Dunaj priletile
ter su pale na polje Muačko,
Sveznavari sanak tomačiše,
tomačiše, al ne domisliše,
nego jedna mlada divojka,
u Budimu gradu odgojena.
Kraljici je sanak tomačila
ter joj biše tiho besidila:
„Štono jesi u sanku vidila,
da vedro nebo prolomilo
nad Budimom, nad bijelim
gradom,
to će Turci Budim osvojiti.
Što l’ sunce na zemlju padnulo,
to će Turci kralja pogubiti.
Što l’ je jasni misec pomrčao,
to će njemu potamniti lišce.
Što l’ su zvizde misec odbignule,
to će njega odbignuti sluge.
Što li utve Dunaj priletiše
ter padoše na polje Muačko,
ono Turci Dunaj pribrodiše,
na Muaču tabor učiniše.
Koliko je Muač, polje ravno,
svega su ga Turci pritisnuli:
prid njimam je Otmanović care,
po imenu silni Sulemane.
Ištom ona sanak tomačeći,
knjiga dođe kralju ungarskomu
od silonoga cara Sulemana,
u knjizi je kralju govorio:
«Kad razgledaš bilu knjigu moju,
pošalji mi ključe od Budina
oli odi, da se ogledamo
na Muaču, polju širokomu.»
Kad Ludovik bilu knjigu primi,
kupi vojsku po Budimu gradu,
po Budimu i okolo njega,
skupi vojske trideset iljada.
Ali jadan samosvitan biše,
mudrih ljudi nauk ne primaše:
za glavare ne meće vojnike,
već biskupe, fratre, redovnike,
koji nisu Turak’ ni vidili,
kamo li su š njima bojak bili.
Mlada kralja na zlo nametnuše,
Ungariju u zlo oboriše.
Nije sablja za popa ni fratra,
već krunica i križ izpod vrata,
dišipline i pokora težka
redovnika dila su vitežka.
Fratar ima čuvat manastira,
biskup činit dilo od pastira,
a gospoda sablje pripasati
i vitežki vazda vojevati.
Kralj Ludovik mlado momče biše,
vojevati jošter ne znadiše:
ne kti slušat ungarske gospode,
već biskupe uze za vojvode.
Zove k sebi Tomorea fratra,
franceskana po imenu Pavla,
arcibiskup od Koloča grada,
ter je njemu tiho besidio:
«Ti ćeš mojom upravljati
vojskom,
slušaće te pišci i konjici
sva gospoda i svi vladaoci
od lijepe zemlje Ungarije.»
Pak podiže svoje vitezove,
trijest iljad’ mladi Ugričića,
ter otide na polje Muačko.
A kada je Turke ugledao,
bijaše se kralju poplašio.
Govorio ungarskoj gospodi:
»Svitujte me, moji vitezovi,
možemo li s Turcima bojak biti,
smidemo li na nje udariti.»
Vele njemu ungarska gospoda:
»Ludoviče, naša kruno svitla!
Nemoj gubit i sebe i vojsku
i svu ravnu zemlju Ungariju.
Trijest iljad’, već’ nejmaš vojnika,
trista iljad’ imade Turaka:
udariće deset na jednoga,
pogubiće Turci do jednoga.
Počekajmo tri bijela danka,
jer evo nam dobra pomoć ide,
Zampuljane, od Erdela bane,
i š njim vojske trideset iljada.
Iđe tebi pomoć od Rvata
za petnajest iljada junaka:
prid njimam je od Rvata bane,
po imenu vitez Franđipane.
Trijest iljad’ iđe vitezova
od Prusije i od Bohemije*:
prid njimam je junak od starine
Brandeburgo, bane od Prusije.»
Fra Pava mu biskup govoraše,
na zlo kralja ter nagovoraše:
«Ne plaši se, svitla kruno moja,
dobićemo cara Sulemana!
Desnica je naša od mejdana,
ne čekajmo pomoći od bana,
već udrimo slobodna na Turke
ter mi naše posvetimo ruke.
Biće tvoja dika i pofala
pridobivši silenoga cara
brez velike od bana pomoći,
koja ti je namislila doći.»
Posluša ga, ujede ga zmija,
ter udari na carevu vojsku.
Sve do podne kraljev mejdan biše,
po podnevu Turci pridobiše.
Izgiboše ungarska gospoda
braneć svoga kralja Ludovika,
i pogibe fratar franceskane,
arcibiskup od Koloča grada.
Još i biskup od Bosne ponosne,
arcibiskup od Stronoga grada
i ostali mnogi redovnici
poznadoše, što će reći Turci.
Tu pogibe kralju od Budima,
utopi se u vodu studenu.
Uteče mu sluga Miovile
ter pobiže g bilomu Budimu,
ter dozivlje budimsku kraljicu
pak joj tijo govorio biše:
»Biži, jadna, kuda godir znadeš,
pogibe ti kralju Ludoviče!»
Govorila budimska kraljica:
»Ne budali, slugo Miovile!
Nisi jadan kralja ni vidio,
već napijaš vino po Budimu,
vino piješ, a ljubiš divojke.»
Ali veli sluga Miovile:
«Zlo ti vino, a gore ti bilo!
Nije mi se izlomilo perje
napijajuć vino po Budimu
ni ljubeći Budimke divojke,
već se moje izlomilo perje
bojak bijuć s carevim delijam.»
Kada ga je ona razumila,
niz obraz je suzam oborila,
pak pokupi i srebro i zlato,
sitni biser i drago kamenje
ter pobiže k Požunu bilomu,
di se krune kralji od Budima.
Na putu joj loša srića biše:
pustahije na nju udariše,
oteše joj i srebro i zlato,
sitni biser i drago kamenje.
Osta plačuć u gori zelenoj,
kukajući kano kukavica,
suze roneć jadna udovica.
Ej neviro, od Boga prokleta!
I od tada, pobratime dragi,
Osta turska ravna Ungarija.
Teško majci budalu rodeći,
A kraljestvu dite vladajući!”
*Ungarija – Mađarska; Bohemija – Češka
Istaknuta slika: Bertalan Székely: Mohačka bitka
[1] Antun Vrančić (Šibenik, 25. svibnja 1504. – Prešov, Gornja Ugarska, danas Slovačka, 15. lipnja 1673.), hrvatski patricij, crkveni prelat, diplomat, pisac, nadbiskup i kardinal, koji se u mađarskim izvorima nalazi pod imenom Verancsics Antal. Antun Vrančić je mlad otišao iz rodnog Šibenika u svijet i proživio buran život. Kao mladić otišao je u Ugarsku, gdje je proveo veći dio života. Studirao je u Padovi, Beču i Krakovu. Kao tajnik ugarskog kralja Ivana Zapolje putovao je po cijeloj Europi u raznim diplomatskim misijama. Kad je došao u sukob s ljudima oko dvora, preselio se u Beč, gdje je postao savjetnik kralja Ferdinanda I., koji ga je 1553. poslao u Carigrad da sa sultanom Sulejmanom pregovara o miru. U Carigradu je ostao četiri godine. U znak zahvalnosti za uspješno obavljenu misiju kralj ga je imenovao biskupom jegarskim (naslov je nosio 17. srpnja 1560. – 25. listopada 1570.) i kraljevskim savjetnikom. Dotada je bio i biskupom pečuške biskupije (1554.-1557.). Vrančić je važan kao književnik koji je pisao pjesme, putopise, rasprave, ali je najznačajnija njegovo dopisivanje s mnogim ondašnjim slavnim ljudima, kao što su Erazmo Roterdamski, Nikola Zrinski, Philipp Melanchthon i drugi. (Navodi su preuzeti sa interneta.)
[2] Hrvatski prosvjetiteljski prozaik i pjesnik Matija Antun Relković (Reljković) (Davor, 6. siječnja 1732. – Vinkovci, 22. siječnja 1798.), rodom je Slavonac, sin graničarskog časnika. Birao je vojni poziv, u austrijskoj vojsci u činu kapetana bori se u sedmogodišnjem ratu protiv Prusa te je zarobljen u Wroclawu (Breslauu), a zarobljeništvo proveo u Frankfurtu na Odri. U zatočeništvu čita djela francuskih i njemačkih racionalističkih i prosvetiteljskih pisaca (Bayle, Voltaire, Diderot) poljskog renesanskog pjesnika Jana Kochanowskoga. Vrativši se iz zarobljeništva, još je neko vrijeme proveo u ratovanju (Bavarska), no povuće se u mirovinu (car Josip II. dodijelio mu je nasljednog plemića) te stvara sve do svoje smrti u Vinkovcima. Najpoznatije djelo mu je Satir ili ti divlji čovik (1762. prošireno izdanje 1779.), naporedo time objavio je i druga djela iz gramatike i sintakse te bavio se i prevođenjem. Internet: https://hr.wikipedia.org/wiki/Matija_Antun_Relkovi%C4%87 a
