U Bosni i Hercegovini je danas…
najposjećenije katoličko hodočasničko mjesto sigurno Međugorje u Hercegovini, ali su za inozemne hodočasnike manje poznata mjesta u Bosni kao što je Olovo, Podmilačje i Kondžilo čija hodočasnička povijest seže u srednji vijek.
Čudesno narod svoj
štitila ti si,
zaboravila nas
nikada nisi,
o Gospo Olovska!
Marijansko svetište u Olovu je jedno od najstarijih na Balkanu. Franjevački samostan uz crkvu prvi put se spominje u djelu Bartolomeja iz Pize De conformitate vitae s. Francisci koje je izašlo oko 1375. godine, ali nije poznato da li su crkva i samostan istovremeno podignuti. Glavna je svetkovina bila na Veliku Gospu (Gospojina), ali nije zaostajala ni svetkovina Male Gospe. Čudotvorna Gospina slika je nošena u procesiji do druge crkve uz tadašnja rudarska naselja Kamenicu i Trgovište, čiji se ostaci nalaze na nalazištu Bakići oko 6 kilometara od Olova. Sezona hodočašća je trajala tri mjeseca. Crkvu i samostan darivali su brojni vjernici, među njima plemići i bosanski kraljevi.
Hodočasnička aktivnost čini se da je doživjela vrhunac baš nakon pada Bosne pod Turke 1463.g. Radi čudesnih ozdravljenja dolazili su katolici iz Bosne i Dalmacije, ali i inovjerci iz Bugarske, Srbije i Albanije. Zapisano je da se 1610. godine okupilo oko 15000 vjernika. Olovski samostan i crkva su se održali 240 godina pod turskom upravom, ali da bi mogli slobodno ispovijedati vjeru morali su plaćati ogromne pristojbe vlastima, rasprodajući darovano blago i umjetničke predmete. Krajem 17. stoljeća u samostanu je samo gvardijan. Nakon upada Eugena Savojskog odmazde prema katolicima su povećane, a u noći između 1. i 2. kolovoza 1704.g. crkva i samostan su zapaljeni. Više od dva stoljeća se Gospino svetište održalo bez materijalne crkve i u dijaspori. Okupljalo se i molilo oko crnog kamena – jedinog ostatka izgorjele crkve. Bio je to lijevi dovratnik kamenog ulaza koji je od plamena svijeća sasvim pocrnio.
Današnja crkva Gospe Olovske je iz 1936. godine, ali nisu izgrađeni svi dijelovi svetišta predviđeni projektom arhitekta Karla Pařika. Osim za Veliku i Malu Gospu, tradicionalno je prvosvibanjsko hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije. Hodočašća su pokornička i nema narodnog veselja. Vjernici mole krunicu oko crkve i oltara. Običaj javnoga ispovijedanja je ostao od turskih vremena.
Sveti Ivo, tebi sada
dolazimo puni nada,
puni ljudskih briga, jada.
Zazivamo tebe danas:
sveti Ivo moli za nas,
sveti Ivo moli za nas!
Svetište sv. Ivana Krstitelja u Podmilačju kod Jajca ubraja se u najveća nemarijanska hodočasnička mjesta u Bosni i Hercegovini, a po posjećenosti ga je preteklo samo Međugorje. Središnje misno slavlje je misa za bolesnike, a ljekovitim i čudotvornim se smatra i vrelo Mrtvalj koje narod zove izvor sv. Ive.
Stara crkva sv. Ivana Krstitelja blagoslovljena 1461.g. bila je jedina sačuvana franjevačka crkva iz srednjeg vijeka. Legenda kaže da je crkva čudesno prešla iz sela Pšenik na lijevoj obali Vrbasa u selo Podmilačje na desnoj jer su Turci u nju utjerali ovce. Svetoga Ivu zbog čuda pored katolika pohode i muslimani i pravoslavci. Kod gradnje nove crkve 1910.g. stara srednjovjekovna je ugrađena kao njena pobočna kapela. Na dan sv. Ive – 24. lipnja broj hodočasnika je znao doseći 100000.
Crkva i svetište sv. Ive minirani su do temelja 1993.g., ali su pri tome čudesno ostali neoštećeni kipovi sv. Ivana Krstitelja i sv. Ivana Evanđelista. Nakon rata počela je obnova crkve i svetišta. Mala zavjetna crkva je obnovljena 2000.g. u izvornom obliku, a još uvijek traje izgradnja Kompleksa sv. Ivana Krstitelja po projektu arhitekta Marka Mušiča. Nova crkva je moderna građevina koja simbolizira mogućnosti i nade suvremenog čovječanstva. Ugrađena je u stijenu, a stijena je i dijelom njena interijera. Stara crkvica, pak, predstavlja živu tradiciju kršćanstva, dok je samo svetište smješteno u iskonsku vrednotu prirode doline sv. Ivana.
Zdravo slavna Majko Božjeg Sina,
Tebe štuje puk Tvoj od davnina!
Preko brda i dolina stiže,
na Kondžilo Majci Božjoj bliže.
Gospino svetište Vrhbosanske nadbiskupije utemeljeno je na više od dvjesto godina dugoj tradiciji štovanja čudotvorne slike Gospina uznesenja na nebo za koju se misli da je djelo talijanskog slikara s kraja 16. stoljeća. Postoje razmišljanja da je ona u Teslićki kraj dospjela iz Zvornika nakon pada Istočne Bosne pod Turke. Prvi pisani trag o njoj postoji iz 1779.g. u izvještaju tajnika biskupa fra Marka Dobretića. Prema legendi Gospinu sliku je našao neki musliman u trnju na brdu Kondžilu i čuvao je u svome hambaru. U hambaru nikada nije ponestalo žita, a grad i oluje su zaobilazili to selo. Kako se za sliku saznalo, bio ju je primoran prodati katolicima u naturi. Od tada u Komušinu hodočaste brojni katolici, ali i inovjerci.
U ratnom je vremenu slika Gospe Kondžilske podijelila sudbinu žitelja i s njima od 1992.g. bila u progonstvu. U svoj se kraj vratila 1999. godine, ali s njom, nažalost, jako mali broj vjernika. Od 2010.g. traje uređenje svetišta i podignuta je zavjetna kapela.
Glavno hodočašće je na Veliku Gospu kada se slika iz crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije u Komušini u procesiji iznosi na brdo Kondžilo. Važna su još hodočašća u svibnju i listopadu. Posljednjeg petka i subote u svibnju tradicionalno je hodočašće mladeži iz Vrhbosanske nadbiskupije, a krajem listopada hodočaste vjernici iz okolnih župa Usorskog dekanata. Kardinal Vinko Puljić je 28.10.2017.g. predvodio misno slavlje u Gospinom svetištu na Kondžilu na kojem je cijela Vrhbosanska nadbiskupija posvećena Bezgrešnom srcu Marijinu povodom stote obljetnice ukazanja Gospe u Fatimi.
Nabrojana hodočasnička mjesta su najstarija i po broju vjernika najposjećenija, iako ih i u Bosni i u Hercegovini ima više. Samo u Sarajevu postoje dva i to Svetište sv. Ante na Bistriku koje se pohodi 13. lipnja, a Gospino svetište na Stupu na patron župe – Uznesenje Blažene djevice Marije i Malu Gospu.
Leona Sabolek
