Iz propovijedi vlč. Gabrijela Barića
Draga braćo i sestre u Kristu!
Ako je riječ o blagdanu Svih svetih svima nama pada na pamet groblje. To je u redu, naime, tada svi odlazimo u groblje grobove kititi, svijeće paliti. Nosimo vijence, sjećamo se preminulih. I što je najvažnije, molimo. Tijekom ovog blagdana ne mislimo na one pokojne koji potrebuju naše molitve, nego na one, koji su već postigli svoj cilj, nalaze se u redu svetaca. Na dan Svih svetih mislimo na one koji su u raju, kod Boga Oca, dakle na svete. Što to znači svet? Postati svetim znači, živio sam kao Božje dijete, i na kraju mogu se vratiti kući. Otac me moj prima u dom svoj samo ako sam na zemlji živio životom Božje djece.
O tome govori slijedeća legenda: Dogodilo se jednom da je pred vrata raja stigao čovjek sa sjajnom krunom na glavi. No anđeo koji je stojao na ulazu, nije ga pustio unutra. Govorio je:- ako ništa drugo nemaš samo tu trancavu, bezvrijednu krunu, ovamo, bogme, nećeš ući.
Drugi po redu stigao je znanstvenik, držeći u ruci diplomu, odlične ocjene. No anđeo ni njega nije pustio dalje, govoreći: sve ovo ti ništa ne vrijedi, ne možeš u raj.
Nakon njega pokucao je na vrata umjetnik svjetskoga glasa, i negodovao što se ne otvaraju pred njim. Isto se dogodilo sa glasovitim vojnikom, koga su slavili već u zemaljskom životu.
U konačnici stigao je siromašan starac skromno pognute glave. Čim ga je anđeo primjetio, ustao je i pred njim širom otvorio vrata. Tada je nastala velika svjetlost i začula se pjesma zbora svetaca. A anđeo mu reče: -Uđi slobodno, jer vidim znak križa na tvom čelu, a na duši svjetlost milosti.
Ova mala anekdota jasno pokazuje da se u Božjem kraljevstvu ne mjeri po zemaljskim mjerilima, nego po Božjim. ŠTO JE VAŽNO? Važno je koliko sam uspio sačuvati u svojoj duši onu milost koja mi je dodijeljena prilikom krštenja. Jesam li se trudio na ovozemaljskom putu učiniti što više dobra, jesam li uspio nabaviti što više nebeskog blaga. Ni ovozemaljsko bogatstvo, ni znanje, niti slava neće nam pomoći stići do spasenja, ako sve ovo nisam iskoristio u službu drugih, nego na svoju slavu.
Mi, kršćani, moramo se truditi stići do svetosti. Znači, moramo u svome životu živjeti Isusov život. Naravno, sve se to treba odvijati u sredini u kojoj živimo, među ljudima koji nas okružuju. Postati svetim nije neka vrsta neobičnog, znači živjeti trenutak sadašnjice, svim srcem raditi ono što upravo radim. Ne želim nikakve druge životne okolnosti, nego one koje mi je dragi Bog odredio.
Jer nema potrebe izigravati sveca, nego jednostavno normalno i pošteno živjeti, to je već put svetosti. Svatko na svom mjestu mora proizvoditi plod, od mene će se pitati kakav sam bio svećenik, od oca, kakav je bio otac, od majke, kakva je bila majka. Na zadnjem sudu nitko mi ne može pomoći, ja moram položiti račune. Stoga se ovozemaljski život stavlja u službu vječnog života, moram činit sve na taj način da što bliže budem vječnoj sreći, što bliže Bogu Ocu a ne da se odvojim od njega.
Draga braćo i sestre!
Na š je život jednostavan i siv, no ako u našu svakodnevnu djelatnost unesemo tračak svetosti, stupamo na taj sveti put, pripremajući se za svoju vječnost.
Molimo danas sve one koji su živjeli svetim životom, hodali među nama, da budu naši posrednici, zagovornici, da bismo mogli s njima skupa živjeti u nebeskoj slavi, u Božjem kraljevstvu. Amen.
U Pečuhu, 30. 10. 2016.
