U crkvi Sv. Katarine 20. srpnja koncert Slatko ime Jezuševo
Koncert crkvenog pučkog pjevanja predstavlja vrlo zanimljivu i živu tradiciju crkvenog (pučkog) glazbovanja u Međimurju, tradiciju koja je i do današnjih dana ostala prepoznatljiva i sebi svojstvena. Prema osnovnoj zamisli i koncepciji koncert će predstaviti raznolikost pristupa i glazbeno-stilskih obilježja različitih dijelova Međimurja. Između brojnih vrsnih pjevačkih zborova i skupina triju međimurskih dekanata odlučili smo predstaviti pjevače iz Sv. Marije, Podturna, Čakovca, Štrigove te glazbeničku obitelj Horvat iz Sv. Jurja na Bregu. Posebnosti repertoara pjevači će demonstrirati pjevanjem nabožnih pjesama iz različitih dijelova obreda kroz crkvenu godinu. U tim se crkvenim pjesmama mogu osjetiti razni glazbeni i kulturni utjecaji kojima je tijekom povijesti bio izložen međimurski puk te se u mnogima pjesmama zamjećuju dodirne sličnosti sa susjedima. Većini se pjesama ne zna autor, ali kako pripadaju međimurskoj tradicijskoj glazbenoj baštini, može se smatrati da su međimurski vjernici i njihovi predvodnici autori većeg broja tih pjesama. Do danas su očuvane zahvaljujući višestoljetnoj povijesnoj tradiciji skupljanja i objavljivanja crkvenih pjesama u Međimurju, ali i u drugim hrvatskim kajkavskim krajevima.
Najstariji pronađeni zapis kajkavskih crkvenih pjesama, kojima pripadaju i međimurske crkvene pjesme, rukopisna je Varaždinska pjesmarica duhovnih latinskih i kajkavskih pjesama. Iz 16. stoljeća potječe i rukopisna Marijanska pjesmarica / Prekomurska pjesmarica I., u kojoj su nabožne crkvene i svjetovne pjesme, dok je zasigurno najvažnija pjesmarica tog razdoblja Pavlinska pjesmarica (17. st.) s crkvenim i nabožnim pjesmama na kajkavskom narječju kojim se govorilo i u Međimurju. U drugoj polovici 19. stoljeća objavljeno je nekoliko važnih crkvenih pjesmarica poput Svete pesme za službu Božju u cirkvi Antuna Lucija, dekanovečkoga župnika ili Međimurske cirkvene popevke Franje Glada, učitelja i orguljaša iz Preloga. Na početku 20. stoljeća međimurski su kantori i orguljaši preuzeli iz prvoga hrvatskog kantuala Vinac bogoljubnih crkvenih pisamah oca Mariana Jajića dvadesetak božićnih pjesma koje su prepjevali na kajkavski. Vrijedno je spomenuti i najopsežniju zbirku međimurskih duhovnih napjeva koju je godine 1925. objavio Vinko Žganec pod naslovom Hrvatske pučke popijevke iz Međimurja II. (crkvene). Žganec je prvi spoznao usku vezu između melodija narodnih crkvenih pjesama iz Međimurja i starih crkvenih načina (modusa), a po ocjeni ondašnjih glazbenih stručnjaka on je ujedno i prvi pravilno i uspješno harmonizirao stare načine u narodnoj popijevci.
Navođenje imena skupljača pjesama i svirača-orguljaša u međimurskim župama najčešće je vezano uz osobu kantora – školnika. Još od početka 18. stoljeća u Međimurju se spominje djelovanje prvih službenih učitelja koji su uz odgajateljsku službu najčešće predvodili pjevanje svirajući na orguljama u mjestima službovanja. Od tuda i naziv kantor ili školnik u međimurskim katoličkim župnim crkvama za osobu koja je uz sviranje na harmoniju ili orguljama sudjelovala u posluživanju u crkvenim obredima te isto tako pratila župnike na blagoslovu kuća i na ukopima. Sve do uvođenja državnih škola (sredina 19. stoljeća) školniki (kantori) su podučavali mladež u vjeri, čitanju, pisanju i računanju, za što im je župa osiguravala stanovanje i redovne prihode za život. Najvažniju su ulogu kantori odigrali u prilagodbi i prevođenju s latinskog (službeni jezik bogoslužja) na dopušteni lokalni kajkavski jezik. Uloga kantora redovito je podrazumijevala i skladateljske, aranžerske i dirigentske zadatke koji su ostali zabilježeni u brojnim pjesmaricama. Dva su najznamenitija imena koja se i danas spominju, a neke su od njihovih pjesama i na programu ovog koncerta, Ivan Mustač – kantor u Sv. Mariji i Florijan Andrašec, kantor u Dekanovcu.
Većina je današnjih voditelja zborova, nasljednika čuvenih međimurskih kantora, obiteljski vezana uz tradiciju crkvenog (pučkog) glazbovanja. Predstavljanjem glazbeničke obitelji Horvat donosimo jedan od primjera neprekinute tradicije koja će i glazbenim primjerom biti predstavljena na koncertu; Filip Horvat će na orguljama izvesti skladbu Božićni dudaš, zabilježenu u kajdanci njegova djeda orguljaša Valenta Horvata iz Sv. Jurja na Bregu.
U programu će se naći dvije različite kulture pjevanja, što je i stvarna slika stanja crkvenog pučkog pjevanja u Međimurju. Stoga ne čudi što pjevači Donjeg Međimurja (Sv. Marija, Podturen) njeguju otvoreno pjevanje, dok su pjevači iz Gornjeg Međimurja (Sv. Juraj na Bregu, Štrigova, pa i Čakovec) skloniji kopf tonu, odnosno zatvorenijem i mekšem pjevanju. Ta je razlika rezultat stapanja, ali i osobnih estetika kantora koji su u velikom broju bili učenici Bervarove orguljske škole u Celju ( 19. i 20. stoljeće).
Neki su od glazbenih koncertnih primjera izbor iz repertoara danas nestajućeg starijeg sloja nabožne pjevane tradicije. Jedan od takvih je solistički broj Zdravo Sveti Štefan, koji po strukturi teksta spada u skupinu evangeliuma nastalih ispjevavanjem prepričanih sadržaja evanđelja na dopuštenoj kajkavštini. Taj se napjev izvodi neposredno poslije Evanđelja, prve nedjelje po Božiću. Izvedeni napjevi često čuvaju priče vezane uz nastanak melodije i inačica teksta pa nam je drago da se jedan takav pjeva i na ovome koncertu; napjev Stante dečaki, zorja je (prema Miroslavu Vuku – Croati) je jedna od tekstovnih i melodijskih inačica poznatog napjeva Detešce nam se rodilo. Melodija tog napjeva, prema Croati, nastala je godine 1893. i ostala do danas ista, dok je tekst doživio različite promjene. Ognjen Lipnjak, svećenik i vrstan orguljaš u Macincu (suradnik i prijatelj Vinka Žganca) melodiji Stante dečaki, zorja je daje tekst Detešce je porođeno, a čakovečki franjevci štokaviziraju današnji tekst negdje poslije 1930. Često se izvodi u harmonizaciji još jednog poznatog kantora, Jurja Spindlera.
Iz Žgančeve pjesmarice (1925.) uzet je napjev Kirie, kirie. Zanimljive podatke o pripjevu tog napjeva na kajkavski donosi ugledni međimurski folklorist Miroslav Vuk – Croata. Prema Croati, taj je misni stavak iznjedren u obitelji Kollay, koja je dala desetak svećenika i orguljaša. Januš Kollay djeluje kao orguljaš u Kotoribi u drugoj polovici 18. stoljeća i autor je teksta spomenutog napjeva. Međimurske školničke popevane svete meše, smatra Croata, pjevaju se od konca 18. stoljeća pa sve do pedesetih godina 20. stoljeća, no etnomuzikološka istraživanja do danas nisu dostatno proučila to područje. Sin Januša Kollaya, Ambrozije Kollay, djeluje u Podturnu 1840. – 1850. i autor je rukopisne pjesmarice Božićne popevke iz 1835. godine, koju je kasnije glazbeno prilagodio i osuvremenio Franjo Dugan stariji.
Verujem vu Boga, također iz Žgančeve pjesmarice, zapis je iz Selnice preuzet iz Zbirke rukopisa Georga (Jurja) Spindlera, koji je kao kantor i školnik djelovao u Selnici 1860. – 1905. kao učitelj i orguljaš (skladao i Adventsku popevanu mešu). Napjev Agnec Božji u izvedbi zbora župe Sv. Marije je pak zapis njihova čuvena kantora Ivana Mustača.
Izvor portal međunarodne smotre folklora
Joško Ćaleta i Dragica Karolina Šimunković
