(Konjic 7. 12. 1944. – Osijek 13. 11. 2016.)
Promocija zbirke pjesama Raskošni plašt vremena
Ovo nije priča. Ovo je istina.
Bio jednom jedan dječak.
Želio je postati čovjekom – i postao.
Bio jednom jedan dječak.
Želio je postati liječnikom – i postao.
Možda nije želio postati pjesnikom –
Ali je i to postao.
Ovako bi se moglo početi govoriti o Branimiru Tegzešu, doktoru Branku, dobrom čovjeku punom optimizma i humanosti koji već desetljećima piše pjesme. Možda je pregruba riječ – piše, jer on ih u stvari ispisuje svojom dušom.
Njegova prva samostalna zbirka pjesama „Raskošni plašt vremena“ koju ovdje predstavljamo samo je jedan od mogućih izbora iz mnoštva napisanih stihova, koji zavređuju da uđu u neke nove knjige.
Pjesnički put Branka Tegzeša nije bio ni kratak, ni lagan. Pisanje nije njegova profesija i zato mu se nije žurilo. Tako je tijekom vremena do krajnosti izoštrio svoje pjesničko čulo i svaka nova pjesma bi zasjenila prethodnu, postajući pravi blagdan pisane riječi.
U ovoj knjizi se nalaze pjesme koje svjedoče o ratu u Sarajevu i Osijeku, govore o trenucima iz života, osječkim vedutama, prirodi a tu su i neizostavni ljubavni stihovi.
Njegove pjesme o ratu djeluju više kao molitve, lišene negativnih emocija podcrtavaju ratne patnje i zato su one tako antiratne.
Kada govori o svome životu, koji nije bio lagan zbog teških bolesti, on govori s blagošću i optimizmom. Njegove pjesme o prirodi ode su stvaranju i jednostavnosti.
Ljubav je njegov najveći pokretač, ljubav prema svemu što ga okružuje, a osobito prema Njoj koja je spiritus movens njega i njegova života.
Duže pjesme su simfonije koje objedinjuju misao, emocije i opažanja u potpuno originalnom skladu. Kraće forme pak neodoljivo podsjećaju na haiku, mada to nisu, zrcaleći trenutkom svojega nastanka.
U svijetu lišenom ne pravih, nego svih vrijednosti, prava je dragocijenost susret sa nečim potpuno suprotnim od toga – promicanjem ljubavi, dobrote, produhovljenosti i što ne reći: religioznosti u najljepšem smislu. Brankovi stihovi plijene iskrenošću i neposrednošću i čitatelju pružaju istinsku magiju užitka. Sada skupljeni u plavim koricama boje neba i nade odlaze k vama da i vi osjetite nešto od čarolije njihova nastanka.
Leona Sabolek
Branimir Tegzeš:
Kraljice
Kraljice!
Majko!
Držiš svoga sina
i na nas gledaš
s nebeskih
visina.
Sinu si svome
i majka
i kći
i na tvom licu
tiha tuga
spi.
Nekad si i Ti
s njim bježala dugo
u čudnu zemlju
prijeteće divljine!
Za nogama tvojim
ostala je tada
tvoja rodna gruda,
voljene tišine …
Ni slutila nisi
da ćeš nakon svega
ponovo seliti
pred najezdom
zla!
Bez mira,
bez suza
bez osmijeha djevo
uplašena
sama
bez mirnoga sna!
O, smiluj nam se
i primi nas tiho
u okrilje svoje
kom žudimo
mi.
Na tvome licu
vidim čistu ljubav
dok naša duša
opet
mirno
spi.
