Iz Narodopisa za učenike 5-8. razreda
Uredio: Đuro Franković
Naš kraj nije baš poznato vinogradarsko područje, no to ne znači da seljaci s velikom ljubavlju ne vode brigu o svojem trseku. U vinograd se ulaže deset puta više skrbi i mara nego je od toga stvarne koristi. I kad bi tuča satrla polja pšenice i kukuruza, manja je žalost nego kad se to dogodi vinogradaru. Jer vinograd i klijet prava su svetišta za podravskog seljaka. Tu on radi, ali se i odmara, razgali svoju dušu i zaboravlja na sve brige i jade što ih je ostavio dolje, u selu. Bilogorskim obroncima uvijek je odjekivala pjesma, bilo proljetnih kopača ili jesenskih berača.
Uz vinograd su vezani neki običaji. Tako na primjer na Vincekovo (22. siječnja) svi vinogradari odlaze u vinograd, odrežu nekoliko loza, ponesu ih kući i stave u vodu. Ako loza dobro „potreja” to je znak da će godina biti vinorodna. No nije to samo tako: odrežeš lozu, pa put pod noge. Okupe se međaši u klijetima zavijanim snijegom, zapale vatricu i pritope „srabljivku” pa se slavlje uz pjesmu otegne do mrkle noći. Nisu baš svi ni za druženje. Pričalo se za nekog škrtog Franju da je u klijet uvijek ulazio natraške, kako bi međaši po tragovinama u snijegu zaključili da je otišao kući. No takvi su bili zaista izuzeci jer nitko nije žalio čašice vina i malo druženja u tim dosadnim zimskim danima.
U mojem susjedstvu živio je stari Mato i sva smo ga djeca oduvijek zvala tetec Matura. Rado smo se zimi okupljali oko njega jer nam je uvijek pričao svoje dogodovštine iz Prvog svjetskog rata. Ljeti bi ostao u vinogradu i po mjesec dana i nije nam manjkao jer smo imali drugih zabava, ali zimi bili smo prisiljeni kraj tople peći slušati njegove priče.
Pogotovo ako je malo popio, pričama nije bilo kraja, a mi smo po desetak puta otvorenih ustiju slušali jednu te istu priču. Jer nije bio on običan domobran, dogurao je čak do „cugsfirera”, a to je po njegovom pričanju izgledalo kao da je u najmanju ruku bio general. Najradije nam je pričao kako je bilo na vojnom sudu. Naime, dečki iz njegova voda pokrali su u nekom galicijskom selu kokoši. I on, kao odgovorna osoba našao se na „prijekom” sudu. Pet visokih časnika sjedilo je za stolom prekrivenim zelenom čohom, dok je on u stavu mirno odgovarao na optužbe. Radilo se o životu ili smrti. Časnici su prekrižili ruke i poklopili glave na stol duboko razmišljajući o njegovoj krivnji. Zapravo su mamurni od bančenja i neprospavane noći drijemali, samo je uplašeni Mato to drugačije doživljavao. Nakon dugog „razmišljanja” i vijećanja donijeli su oslobađajuću presudu, jedino što su ga lišili čina. Mi, djeca, bili smo zahvalno slušateljstvo čitave zime, dok su odrasli samo odmahivali rukom na tu i slične priče.
Nekoliko dana uoči Vincekova tetec Matura nije bio raspoložen za priče. Po nekoliko puta na dan izlazio bi iz kuće, gledao u nebo i osluškivao vjetrove. Otkad se vratio iz rata i dobio ključ od klijeti od svojeg oca nije propustio ni jedno Vincekovo a da ne ode odrezati lozu. Kiša, snijeg i bilo kakvo nevrijeme nisu ga mogle spriječiti. Pa da su baš i sjekire padale, ne bi osujetile njegov odlazak u vinograd. Nije mu bilo zbog vina, imao ga je kod kuće u podrumu. Ali što bi rekli međaši da ne dođe? Možda bi to ocijenili da je onemoćao, što uostalom ne bi bilo ni čudo jer se bližila osma desetka. Zaprtio je torbu preko leđa jer valjalo je ponijeti malo kruha, sira, slanine i kobasica, nek se nađe kad navrate međaši. I da konačno vide da je on još gazda u kući i da mu nitko ne broji zalogaje.
A vrijeme je bilo pravo zimsko. Uprćeni snijeg je škripao ko stara nepodmazana kola. Kad je stigao do desetak kilometara udaljenog vinograda, sat vremena je otpuhivao da dođe do zraka. No, kad se iz dimnjaka vinuo dim i okupilo se nekoliko međaša, nestalo je umora. Štefina, Joška, Valent, svi su po prilici bili istih godina. Poslije treće čaše prokrstarili su od Galicije do Soče i do Cera. A onda, jasno, tužaljka o tim mladima, koji sve rade po svojem i ne zarezuju njihovo iskustvo i mudrost. Budući da se spremalo nevrijeme, društvo zaključi da će do sutra ostati prespavati u klijeti. Svi, osim tvrdoglavog Mature. On mora kući, jer što bi ukućani rekli: da se valjda napio i nije mogao doći. Unatoč svih nagovaranjima nije se dao smesti i uputio se sâm u snježnu bjelinu. Spuštao se mrak, pa su i oni najuporniji goričari već davno daleko odmakli prema selu. Tko zna što se dogodilo. Tetec Matura nije odmakao ni kilometar od klijeti. Našli su ga drugi dan ukočenih staklastih očiju koje su gledale nekud u prazno. Sva smo djeca bili tužni što nas je tetec Matura napustio.
Netko je od ukućana pronašao u torbi odrezanu lozu i stavio je u čašu vode. Obilno je potjerala, a onda je naglo uvela kao i tetec Matura.
Martin Mihaldinec
