Hrvati koji danas žive u Budimpešti, ili još njihovi roditelji…
…uglavnom su se doselili iz sela i gradova, gotovo svih regija u kojima već stoljećima žive njihovi preci od Bačke do Gradišća, te iz nekih mjesta pored Dunava i iz okolice samoga glavnoga grada Mađarske. Desetljećima, sve do 1990-e godine, mnogi, a osobito prosvjetni djelatnici bili su primorani krišom odlaziti na svete mise. O nekima se ni znalo nije, kojoj vjeri i naciji pripadaju. Moramo priznati da se je u velegradu bilo lakše sakriti nego u manjim naseljima. Demokratske promjene u Mađarskoj i neovisnost matične nam zemlje, donio je preokret i u životu budimpeštanskih Hrvata. Započeo je radom Savez Hrvata u Mađarskoj, osnovana je naša samostalna obrazovna ustanova: Hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i učenički dom (HOŠIG). Poslije masovno posjećene hrvatske mise u crkvi Svete Elizabete na Trgu ruža, među budimpeštanskim Hrvatima sve se više očitovala želja za osnutkom Hrvatske katoličke vjerske zajednice ovdje u glavnom gradu Mađarske. Odgovorni ljudi naših ustanova su uz pomoć Veleposlanstva Repulike Hrvatske u Budimpešti i mnogih drugih, učinili sve da nam se ta želja ostvari. Za dušobrižnika su pridobili velečasnog Antuna Kneževića, hrvatskog svećenika, koji je u životnoj opasnosti morao napustiti svoju župu u Batini, u Hrvatskoj. On je u crkvi Svetog Mihovila u Vackoj ulici, za kratko vrijeme „podigao“ budimpeštanske Hrvate u jednu takvu vjersku zajednicu, kakva bi svaka kršćanska zajednica trebala biti. Osim misa nedjeljom i blagdanom, održavali smo križne puteve, svibanjske pobožnosti, duhovne obnove, vjenčanja, krštenja, prve pričesti, krizme. Posjećivali smo bolesnike u bolnicama, pomagali onima, kojima je to bilo potrebno… Velečasni Knežević je osnovao i vodio pjevački zbor: „Matija Petar Katančić“, koji je osim na misama pjevao na raznim priredbama, na Prvom skupu hrvatskih crkvenih zborova u Budimpešti, na hodočašćima od Đura, Panonhalme, Zirca, Kalače, Baje, Mohača, Velike Kaniže sve do Rima, gdje nas je primio na audenciju sveti otac papa, Ivan Pavao II. Rad velečasnog Antuna Kneževića su cijenili i vjernici, Mađari pa i sam nadbiskup Ostrogonsko-buimpeštanske biskupije, a dokaz tome je činjenica, da su ga imenovali za rektora crkve u centru glavnoga grada. Ovaj plodan period je trajao skoro pet i pol godina, od početka veljače 1993. do kraja lipnja 1998. godine.
Tada je slijedilo vrijeme, kada su Hrvati iz Budimpešte i okolice, tražili svoje mjesto u mnoštvu katoličkih crkava u gradu i van grada. Nismo se često sretali, nismo doznavali vijesti o raznim priredbama i konferencijama i na taj način je slabila, ne samo vjerska zajednica. Mnogo nam je pomogao novi rektor crkve Svetog Mihovila, velečasni Ádám Füzes. On je potražio svećenike, koji gvore naš jezik, tako nam je jedno kratko vrijeme služio svete mise na hrvatskom jeziku i bivši predsjednik Mađarske biskupske konferencije, sada zrenjaninski biskup Laszló Németh. Gospodin Sipan Vujić, bivši ravnatelj Hrvatsko-srpske gimnazije, zamolio je mladog franjevca, otca Venceslava Tótha iz Ostrogona, da bar dvonedjeljno služi svete mise, kasnije nam se pridružio i mladi svećenik iz Isusovačkog reda, Árpád Horváth. I u ovom periodu smo slavili mise, imali smo vjenčanja, krštenja, prve pričesti pa nažalost i ukope. Tako smo stigli do 2013. godine i 20. obljetnice naše zajednice, koju smo na dostojan način proslavili.
Prije godinu dana u Glavnoj župnoj crkvi Pešte, otpočeli su arheološki iskopi, te su svu sakralnu djelatnost stolne crkve premjestili u svoju filijalu, crkvu Svetog Mihovila u Vackoj ulici. Naše vrijeme i prostor u ovoj crkvi je postao vrlo skučen, ali nas je župnik crkve Svete Ane u Budimu svesrdno primio u svoju filijalu, crkvu Rane Svetog Franje. Unatoč tome da je velečasni Árpád Horváth otputovao u Ameriku na skoro godinu dana, zahvaljujući fra Vencelu Tóthu i zamjeniku Ervinu Kovácsu, svake nedjelje smo imali svete mise.
O crkvi Rane Svetog Franje, smo znali da su je sagradili bosanski franjevci jer smo slušali predavanje Dinka Šokčevića ali je to bilo prilično davno, pa sam pogledala, što o tome pišu knjige. Zanimao me je vjerski život Hrvata kroz stoljeća, u Budimu i Pešti. U izlaganju Živka Mandića koji se oslanja na tvrdnju G. Čevapovića stoji da je: „bosansko – dalmatinske katoličke Slavene“ amo preselio ugarski kralj Bela IV. vraćajući se s juga kamo se bio sklonio od Tatara. Vjerojatno su sa narodom stigli i bosanki franjevci, prateći svoj puk. U knjižici: BUDIMPEŠTA Crkva Rana Svetog Franje (BUDAPEST Szent Ferenc Sebei templom) autor Zoltán Székely piše, da su prvi franjevci stigli sa zapada na početku XIII-og stoljeća i da su već 1238. godine osnovali samostalnu provinciju. U isto vrijeme s juga iz Bosne su također pristigli fanjevci, koji su živjeli po strogim regulama Svetog Franje (observanti), dok su se ovi u Ugarskoj, pridržavali olakšanim naredbama (konventualci). Papa Eugen IV. 1447-1448. razdjelio je mađarske i bosanske franjevce i uvrstio ih u posedne redodržave. Od 1517. do 1757. godine bosanski franjevci su pripadali provinciji Bosna Srebrena, tada je papa Benedikt XIV. tu provinciju ukinuo i razdvojio u dvije.
Kada su Turci 1541. godine zauzeli Budim i postavili ga središtem Budimskog vilaeta,
mnoštvo južnih Slavena se pod grad nastanilo a sa njima su pristigli i franjevci, koji su imali svoje kuće i crkve prvo u Budimu a kasnije i u Pešti. U tim vremenima bosanski franjevci su bili jedini, koji su se brinuli o vjernicima, katolicima. U borbama za oslobođenje Budima sve je bilo do temelja razoreno. Poslije oslobođenja Budima od turske vlasti 1686., ponovno su se vratili i Hrvati a sa njima i franjevci. 1714. godine sastav stanoništva u Vodenom gradu je izgledao ovako:76% nijemaca, 7 % južnih Slovena, 3% Mađara. Bosanski franjevci su našli mjesto u Vodenom gradu, među svojim pukom, gdje su na mjestu oronule džamije Mustafe Sokolu i derviškog konaka, namjeravali sagraditi crkvu i samostan. Zbog otpora franjevaca iz druge provincije su se obratili molbom caru Leopoldu I.-om. Car je bosanskim franjevcima dodjelio diplomu u kojoj je istaknuo, da su oni jedini bili, koji su pod turskoj vlasti, svoje živote ne štedeći, Božju službu vršili. Crkvu im je proglasio plebanijom katolika ilirskog jezika. Gradnja, nadograđivanje i opremanje crkve i samostana trajala je od 1703. do 16. rujna 1757. godine, kada je crkva posvećena Ranama Svetog Franje. Svega su se 28 godina mogli radovati plodovima svoga rada. Naredbom cara Josipa II. bosanski franjevci su premješteni u augustinski samostan na Državnoj cesti, u gornji Vodeni grad, a ova crkva i samostan su predani časnim sestrama Svete Elizabete, koje su se bavile liječenjem bolesnih i ubogih, a stigle su iz Beča. Zato se nema što čuditi, da je u crkvi sve pisano na latinskom i njemačkom jeziku.
I među podacima iz XVIII. XIX.i XX. stoljeća u Budimu pa i u Pešti, nalazimo tragove brojnog hrvatskog pučanstva, koje se ovdje rađalo a i stalno doseljavalo. To je pučanstvo bilo tijesno vezano za franjevce i za katoličku crkvu. Spomen tog puka se skriva u matičnim knjigama, a mi danas poznajemo samo velikane toga doba: Matiju Petra Katančića, Grgu Čevapovića, Marijana Jajića i druge, koji su ovdje rođeni ili su tu služili svoj puk. Čitam kod Živka Mandića: „Svoju su misu naši Tabanci imali do1914“. Od toga doba prošla je 101 godina, a mi smo se vratilili u svoje doba. Poslijednju misu na hrvatskom jeziku u Budimu, u donjem Vodenom gradu smo imali u lipnju, a od 24. do 27. rujna u HOŠIG-u, i u obližnjoj crkvi, organizira se Duhovn obnov koju predvodi pater, Mihovil Filipvić iz Čestohove.
Budimpešta, 23. rujna 2015.
. Katarina Gubrinski Takač
