Dugogodišnja služba Bogu i vjernicima

Stjepan Zagorac dušebrišnik baranjskih Hrvata

Zagorac (1)11Velečasni Stjepan Zagorac rođen je u malom pograničnom hrvatskom selu Kašadu (mađ. Kásád, županija Baranja) 27. lipnja 1930. godine u zemljoradničkoj obitelji. Studirao je u Đuru (mađ. Győr) od 1950. do 1956. godine, u najtežim vremenima Rakosijeve diktature kada se samo posebnim dozvolama moglo ulaziti i izlaziti iz pogranične zone.

Prve godine u službi Crkve protekle su mu u Kemedu (mađ. Máriakéménd, nekada napučenim i Hrvatima, čiji su se preci doselili iz Ogolina i okoline 1715., a za vrijeme Zagorčeve službe bili su već asimilirani) i u Bogadinu (mađ. Bogád), isto u županiji Baranji. Služio je na tri jezika (mađarski, njemački i hrvatski) što mu je bila dobra škola za iduće godine.

            U Bogadinu je bio veoma popularan, sve je više vjernika dolazilo u crkvu i djece se upisivalo na vjeronauk. József Cserháti, tada još apostolski administrator, kasnije pečuški biskup, premjestio ga je u zabačeno mjesto Ibafa (nekada i ovdje je bilo Hrvata). Uskoro je biskupa potražilo izaslanstvo hrvatskih vjernika iz Salante i Nijemeta, koji su znali za njega, svećenika Hrvata, te željeli da postane njihovim župnikom. Velečasni Zagorac 1966. g. stiže u Nijemet gdje radi do svoje mirovine, a danas živi kod svoga brata i njegove supruge u Pečuhu.

Za vrijeme njegove otpočete službe uskoro je počela obnova i same crkve u Nijemetu. Oslikana je unutrašnjost crkve i obnovljene su freske te postavljen novi mramorni oltar i krstionica, a crkvena je zgrada obnovljena i izvana. Za njegova službovanja crkva je bila puna, to su bile „zlatne godine” ove župe. Velečasni Zagorac misu je svojim hrvatskim vjernicima u župi služio na hrvatskom jeziku. Često je imao goste iz Hrvatske, a i on je rado odlazio u Osijek, Dardu pa i u Zagreb. U Mađarskoj među prvima je bio koji je organizirao hodočašća autobusima u razne dijelove zemlje. Vremenom hodočašća proširena su i na inozemstvo: odlazilo se u Mariju Bistricu, Czestohowu, Rim, Međugorje itd. Vjernici su se oduševljavali tim putovima te išli i sami u Lurd, Fatimu, pa čak i u Svetu Zemlju.

            Vlč. Zagorac imenovan je dekanom. Tada je bio najmlađi dekan pečuške biskupije.

            Upoznali smo se kada je još vlč. Zagorac bio aktivan i stanovao u Nijemetu te sam s njime snimao intervjue za slušatelje hrvatske emisije Radio-Pečuha. Tada mi je pokazao i hrvatske knjige koje je dao tiskati njegov davni preteča, kanonik i književnik Ivan Marević i kasniji velečasni, Bela Horvath, prevoditelj Petefijevih stihova na hrvatski jezik. Ovdje smo o njemu i vjernicima, koji su izlazili sa hrvatske svete mise, snimali film sa čuvenim zagrebačkim režiserom kratkometražnog filma profesorom Rudi Sremcem. Film je snimljen i emitiran na HTV-u možda i u dva navrata. Bio je to jedan vrlo uspješan mali korak s ciljem da hrvatska javnost upozna svoje sunarodnjake u Mađarskoj.

U nijemetskoj crkvi poslije demokratskih promjena sa predsjednikom tadašnje udruge baranjskih Hrvata, Mišom Heppom, postavljena je spomen-ploča na hrvatskom jeziku Beli Horvathu (tada sam bio predsjednik Saveza Hrvata u Mađarskoj).

            Na zahtjev hrvatskih vjernika u Poganu počela je gradnja mjesne crkve, a temeljni kamen blagoslovio je papa Ivan Pavao II. prigodom svog posjeta Mađarskoj 1991. godine. Crkva je dobila je ime Kraljice Mira. Obilnu novčanu pomoć pri izgradnji crkve, kao i sliku na oltaru koja predstavlja Kraljicu Mira iz Međurgorja, Pogančani dobili su upravo iz Međugorja.

            Idućih godina je ratni vihor i domovinski rat zatekao Hrvatsku. Župa u Nijemetu prihvatila je popriličan broj izbjeglica i prognanika. Vlč. Zagorac je dao smještaj svećenicima, ljudima, Caritasu. Za ovu svoju požrtvovnost, godine 1995. dobio je zahvalnicu od vlasti Republike Hrvatske.

            Umirovljeni dekan Stjepan Zagorac u pečuškoj hrvatskoj školi držao je vjeronauk, naročito je bio populran među djecom. Učenici, među njima i moj mlađi sin Danijel, nazivali su ga od milja „ešpi” (od mađarskog naziva esperes, tj. dekan) koji je uveo krizmu hrvatskih učenika na hrvatskom jeziku u novoizgrađenoj crkvi u Poganu.

Danas ga ponekad susrećemo na hrvatskoj svetoj misi u Pečuhu u kertvaroškoj (predgrađe) crkvi Svete Elizabete.

Đuro Franković

 

LIT.: Ana Zagorac: 40 godina u službi Boga i naroda Stjepan Zagorac dekan, Hrvatski kalendar 1998.

Comments are closed.