Građevina starinske crkve nije se držala

Naši Hrvati pored Drave u Starinu stanuju od starih vremena, zato se selo i na hrvatskom i na mađarskom navodi kao staro selo, Drávasztára.

A da nisu ovdje od starih vremena živjeli Hrvati, onda ne bi imalo u svom nazivu hrvatski leksem, već bi moglo biti, recimo, Öregdráva. Bila bi to ne samo jezična simbioza dvaju jezika, već zaista i jedan pravi suživot između dva naroda. Jedni smo, braća smo, volimo se, ali cijenimo svoje posebnosti.

No bilo je doba da su naši Hrvati zbog ratova trebali napustiti ovaj svoj uži podravski zavičaj. Vremenom ponovo se oni vratili i ostali ovdje do naše dane.

Kada su se pak samo malo, za „trunku više”, gospodarski ojačali, nastojali su podići svoju crkvu. Imali su ranije svete mise u kapeli dvorca Draškovića u Šeljinu, ili nešto udaljenije mogli birati odlazak u crkvu u Bogdašinu, kojoj su župi, kao filijala, i pripadali. Tada nije bilo izgrađene kamenite ceste te se išlo na kolima i pješice kroz seoske hatare jer su staze, odnosno „peške” dobro povezale jedno selo s drugim, ili čak i najudaljenije parcele u seoskom hataru. Išlo se je „poprek”. No da se izbjegnu nepotrebna putovanja, pješačenja, mještani, kako rekoh, odlučiše da će podići svoju crkvu.

Počela je gradnja crkve, ali drugog jutra što je izgrađeno to se nekim čudom samo od sebe srušilo. Starinčani bili su uvjereni da nisu birali pravo mjesto za gradnju. Nema se šta „Jovo, nanovo!”, rekoše gunđajući starci u selu, ponovivši staru mudrost koja „hoćeš-nećeš” zrači neki optimizam i čvrsto uvjerenje da ne treba nikada posustati. Ako je čovjek istrajan, bome, imat će i lijepu crkvu, pri tomu svoju zgodnu kućicu i još zgodniju supružicu s puno djece, dabome, vrsne sviraće i pjevače s kojima se daju provesti vedri trenutci, dijeliti veselje, ili na misnom slavlju, ili na obiteljskoj priredbi, kao što su raspjevani svatovi, ili na raznim zabavama. Treba i oduška i našem podravskom čovjeku. Zaslužuje. I valja da nađe svoj duševni mir! I tada, bez da se pretjera, imat će, dakako, cijeli svijet kao na dlanu.

Nakon puno vremena oped su se latili gradnje crkve naši Starinčani. Okuražili se kao podravski „pevci”, jest pijetlovi, puni životne krvi i snage, uvijek smremni da se dokažu da su oni pravi, i da „neće popušćati” nikad.

Međutim, opet su doživjeli hendikep, podignuti zidovi srušili se kao kula od karata.

Vremenom rane su ponovo zacijelile i hajde gradi crkvu i po treći puta jer „treća je sreća” dabome i u nas Hrvata. Ali, nešto ih je iznevjerilo i treći puta, te sve ostalo po starome.

Pitali se, mudrovali, pa čak i „špekulerali” stari i mladi, ali pravi odgovor nisu našli, naime zbog čega se događa s njima sve to, ta Bogu vapijuća nepravda, koja sigurno nije bila od božje strane. No pravi odgovor ne zna se ni danas. Nisu pomišjali čak ni na to da im možda neka dravska vila podmeće klipove, ruši njihove zidove? Tko će ga znati!

Ali nadolazile su nove i nove generacije koje su smatrale da bi trebalo pokušati tamo u godinama poraća, kada su ovdje prošli nepozvani njemački, početkom prosinca 1945. stigli i ruski, bugarski i partizanski vojnici. I u tim najtežim godinama Starin je podnio veliku žrtvu. Mještani su svojim dobrovoljnim prilozima i radnom snagom sagradili vrlo lijepu crkvu 1948. godine. No uz kakvo samoodricanje i žrtvu to ćemo doznati uskoro, jednom drugom zgodom iz tada nastalih dokumenata.

Sve o svemu, četvrti pokošaj i odabir lokacije za gradnju crkve pokazao se ispravnim, a pošto je crkva posvećena tako je i samo mjesto postalo sveto.

                                                                       Tekst: Đuro Franković

Snimka: Zvonimir Ištvan

Comments are closed.