Historia Svetog pisma…

za potribu narodnih ucsionicah

za potribu narodnih ucsionicah u Mađarskom i Slavonskom Kraljevstvu (Budim 1789.)

U prilogu prikazuje se povijest recepcije u naslovu navedene knjižice tiskane na krajnjem rubu hrvatskog jezika u Budimu koncem 18. stoljeća. U datom kontekstu postaje razvidno da je uslijed naredbe „Ratio Educatonis” (1777.) carice i kraljice Marije Terezije i Josipa II. u Mađarskom Kraljevstvu uznapredovalo školstvo, shodno time i tiskanje školskih udžbenika i drugih školskih pomagala na hrvatskom jeziku za uporobu u Mađarskoj i Slavoniji, što je doprinijelo opismenjivanju hrvatskog naroda.

Historia Svetog pisma Staroga i Novoga zakona za potribu narodnih ucsionicah u Macxarskom i Slavonskom Kraljevstvu tiskana je za uporabu hrvatskih škola na tlu Mađarske i Slavonije. Pod naslovom ove knjižice malog formata (jedne osmine) tekst je tiskan na 104 stranice; na naslovnoj strani, ispod naslova donosi se i na latinskom jeziku: Cum ſpeciali Privil.(egio) Sac.(acrae) Caſar.(ae) Reg.(iae) Apoſt.(olicae) Majeſt(atis) = osobitom milošću Svetog Carsko-kraljevskog Apostolskog Veličanstva[1], ispod kojega se nalazi austrijski cesarski grb sa dvoglavnim orlom te ispod navodi se ovaj tekst: „U Budimu Utishtena Slovima Kraljevske Mudroskupshtine, 1789. ”, u današnjem čitanju: tiskana je slovima Kraljevskog sveučilišta u Budimu. Natpis naknadno otisnog pečata pak upućuje na bivšeg vlasnika ove knjižice: „Siskovics Könyvtára” tj. „Knjižnica Šiškovića”.

Ovo je izdanje manje poznato u Hrvatskoj; danas se nalazi među raritetima ili unikatima knjižnice Mađarske akademije znanosti (Magyar Tudományos Akadémia Könyvtára) u Budimpešti. Ovom prigodom želimo probuditi interes čitatelja da se u ovoj knjižnici nalaze i drugi rijetki primjerci hrvatskih knjiga, uostalom tiskanih u putujućoj tiskari Rudolfa Hoffhaltera u Nedelišću (?), jest Pergošićev hrvatsko-kajkavsi „Dekretum“ (prevedeni Werbőczijev Tripartitum, tiskan na latinskom 1517.), odnosno kao takva bila bi to prva knjiga tiskana na hrvatskom jeziku kajkavskom 1574. god. Ovdje će se naći djelo nizozemskog botaničara Carolusa Clusiusa (1525.-1609.) Stirpium… (1573.)  pisano na latinskom i mađarskom, dok se blizu dvadesetak naziva biljaka navodi na hrvatskom jeziku, koje je zapisao u Hrvata u Zapadnoj Ugarskoj i Međimurju), također i prva knjiga na mađarskom jeziku o liječenju autora, samouka Grgura Frankovića (1585.), „naše gore lista”. Ove dvije potonje otisnute su u officini Ivana Manliusa.

No vrativši se u naslovu označenoj problematici, jest školskom udžbeniku Historia Svetoga pisma… valja istaći da je riječ o skromnom zahvatu. Sudeći po svojoj pionirskoj ulozi, kao takav, mogao bi dobiti svoje mjesto u povijesti hrvatske knjige tiskane na narodnom jeziku – na štokavskom narječju i na ikavici, a koja se tada te i danas govori na slavonskim i mađarskim prostorima – tiskana je tadašnjim hrvatskim (slavonskim) slovopisom i pravopisom za uporabu u školskoj nastavi i edukaciji učenika. U našem tekstu onodobni pravopis nismo izmijenili, iznimno u slučajevima enklitika, a koje donosimo odvojeno od glagola jer su se nekoć zajedno pisale, malo slovo „s”  dajemo sa „ſ”, navođeći da na nekim mjestima u tekstu pored ovog slova javlja se i dva „ss” npr. „Missa”. U nastavku uostalom bit će uočljivo da za pojedina slova služe nerijetko čak tri načina rabljena, što je u školi bez dvojbe otežavalo učenje hrvatskog pisma i čitanja, zato je i bila potrebna reforma u hrvatskom slovopisu i pravopisu, do čega će doći znatno kasnije, pojavom Ljudevita Gaja i uvođenjem gajice u prvoj polovici 19. stoljeća.

No i u samom naslovu označena je tematika koja i nadalje čini predmet našeg interesa. U njoj slijede učenja Staroga i Novoga zavjeta, tumačenja učenja Biblije, čija se poglavlja čitaju, i na svojstven način pojašnjavaju. Na prvim stranicama navodi se „Zaderxavanje Tabule”, što bi u današnjem čitanju značilo: Sadržaj. Doduše, nije to bila jedina poznata i uhodana interpretacija starih biblijskih tekstova kojih je valjalo na školskom satu u „ucsionicah” protumačiti da bi učenicima postalo jasno i pamćenja vrijedno. Smatramo da bit će dostatano skrenuti pozornost da se za vrijeme svete mise, kada se održavaju propovijedi, čitaju perikope, odlomci iz Evanđelja (kršćanska poruka) i homilije (objašnjenje Svetog pisma) zapaža sličan metodološki postupak, koji se je služio i dati pisac ovog udžbenika. Naime, on metodološki na sličan način postupa, te njegov ovakav pristup upućuje na pomisao da to nije mogao biti nitko drugi, nego neki visokoobrazovani svećenik, koji vjerojatno potječe iz kruga pisaca budimskih franjevaca. Navest ćemo još, kako je nama nepoznati autor imajjući u vidu pružanje pomoći učitelju prigodom nastave vjeronauka za djecu hrvatskih katolika na mađarskim i slavonskim prostorima, na taj način omogućio i olakšao potreban pristup štivu, odnosno dajući upute na koje sve načine pojasniti učenja Biblije, i u njoj mnoštvo raznovrsnih događaja i zbivanja, pojavu raznih aktera, koja i koji se javljaju u samom tekstu. Istovremeno može se ustanoviti da se učenicima na školskom satu pružala mogućnost kontinuiranog upoznavanja povijesti židovskog naroda (Stari zavjet), kao i djelovanje Isusa Krista i njegovih apostola (Novi zavjet). Učenici su na taj način usvajali jasna i svhatljiva objašnjenja svetih spisa, naučivši i usvojivši učenja Starog i Novog zavjeta, nauk Katoličke Crkve.

Autor imao je u vidu i druge pojedinosti, naime ovako pojašnjava termin: „Historia Svetoga pisma uvađanje u historiu.

  1. U Opchino (uopćeno – aut. op.)
  2. Izpiſanje Historia jesst znanje događajah, i pripovidenje iſtinito od sstvarih prid nam (prije nas – aut op.) ucsinjeni.
  3. Jeſt ſveta, illiti Duhovna, i Svitovna.
  4. Sveta Hiſtoria, jest znanje ſtvari duhovni, illiti ſpadajuchi na viru, i Cerkvu, kanoti od nje razshirenja, progonſtva, i ostali drugi dogadjajah uzeta je pako iz knjigah po raſvitlenju duha ſvetoga popiſ”

„Perva strana historia Staroga zakona

Pervi vik svita

Dio I

Od stvorenja Svita

 

  1. Po imenu ſvita razumiva ſe Nebo, Zemlja, i oſtala ſvakolika, koja se na Nebu, i na zemlji zaderxavaju.
  2. Svit, i ſve što ſe u njem zaderxava naimoguchii, najmudrii, i naidobrosstivii Goſpodin Bog iz nishta jest ſtvorio.
  3. Primda Bog u jedan csas ſvakolika ſtvoriti jeſt mogao, nishta ne manje sheſt danah u ſtvaranju potroshiti jeſt hotio. Pervi dan jeſt ſtvorio Bog ſvitlosst; drugi dan tvredinu, trechi dan razlucsio jeſt vodu od zemlje, i zapovidio je njoi, da trave, i ſvakojaki plod donoſi, csetverti dan ſtvorio je ſunce, miſec, i zvizde, peti dan ribe, i pitice, sheſti dan ſvakojaku xivinu hodechu, i puzechu; najposlim onai iſti dan ſtvorio je Bog csovika na sliku, i priliku ſvoju. Nacsinio je iz zemlje Tilo i nadanno mu je razumnu, i neumornu Duſu, kojoj sliku Boxanſtvene ſvoje dobrote, mudroſti, i moguchnoſti jeſt pridao. Pervi csovik zvao ſe Adam, priſtao je pako G. Bog ſtvarati nove ſtvari i zbog toga jeſt zapovidio, da ſe sedmi dan kanoti Subotha, iliti dan pokoja ſvetiti ima, doklam sin Boxii na misto subothe Nedilju na uſpomenu ſvoga uskersnutja ſvetiti nie zapovidio.
  4. Iz pripovidanja ſtvaranja ſvita ucsimo ſe poznati:
  1. Neizmirnu ſvemoguchnost Boxanſtvenu; koju mi tverdom virom promisliti imamo, da po njoi tolika izabran(a) ſtvaranja jeſu, kako neizmerna moch nie bila k tomu potribita, da je ſunce, ſvitlost, i vruchinu rashirujuche; neizbrojena mloxina zvizdah, koie ſve ſvoje gibanje i ſtanoviti mah imadu; da ſe nadalje ſvako malo, i veliko xivuche ukroi ſvakojake fele s-oſobitom prilikom, jakostjom s-cslanci ſaſtaviti miſtu imadu!
  2. Mudroſt, i dobrotu Boxanſtvenu; naimudrii i dobroſtivii na ssvoju slavu, i diku ſtvori. Zato ne bi ni csovik Boxanſtvenu volju izpunio, ako naſtojanja ſvoja na slavu, i diku Boxju kano ſvoju ſtraxnju ssverhu ne bi upravljao.
  3. Shtoſe dobrote, lipote, i oſtale izvershenoſt doticse, slavi nje ſvako ſtvorenje, i vidi ſe, da ſe ovako medju ſobom razgovaraju: dobri smo mi, i lipi iſtina je; ali koliko bolje, lipsche jeſt vikovito bitje, koje je nas ſtvorilo od kojega mi lipotu nashu, i dobrotu primiti jeſmo.

Dio II.

Od Raja Zemaljaskoga i Sagrishenja pervi otacah.

  1. Raj zemaljski bila je jedna ſvakog veſelja puna, i ſaſvim shto ugodno, i povoljno biti more, providjena bashcsa, u ovoi metnuo je G. Bog ſvakojako dervje, koje nailipshi plod bi donosili, i rodilo…”

U nastavku na sličan način daje se opis i na kraju obrazloženje o zbivanja čovječanstva te opisuje se povijest židovskog naroda.

Prelazeći na opsivanje događaja iz Novog zavjeta daje s uvid u život Svete Obitelji, u djelovanje Isusa, njegova čuda ili čudesa koja je pravio, „pripovjeda se” o njegovim apostolima i učenjima, o smrti i uskrsnuće, o djela apostolskima, kao i o njihovoj ulozi u širenju učenja svoga Meštra, jest Isusa Krista među raznim narodima svijeta, o njezinim stradinjima i mučeništvu.

Autor školske knjige Historia Svetog pisma… za potribu narodnih ucsionicah u Mađarskom i Slavonskom Kraljevstvu pod podnaslovom „Dio straxnji” (104. str.) daje objašnjenja pod naslovom „Od Temelja pripovidanih Novoga Zakona“.

  1. Temelj pripovidanih novoga Zakona jeſu knjige ſvet(e): Pisma, i Navlaſtito, Csetiri Evangelia, Dila Apoſtolska, i knjige Apoſ
  2. Za znati ova pripovidanja, veliku nam Svitloſt daju, i na moch jeſu, knjige ſtari piſacah, i ſveti otacah.
  3. Iz pripovidanih ovi ucsimo se, i ocsito vidimo: Csudnovato razshirenje, i odſtojnost Crkve, mloge izglede svetih, pravu viru, i put k-Spasitelju, i to sve na radosst dusche nashe neumerle, na sliku, i priliku Boxju ſtvorene; koja da u Nebesko kraljevsstvo dojde, neka dopuſti otac, i sin, i Duh Sveti.

Na donjem rubu zadnje stranice na njemačkom piše: Stojtet Ungebunden 9. Stenzer

Epilog

Iz navedog teksta postaje razvidno da se hrvatskim učenicima na mađarskim i slavonskim prostorima nakon školske reforme Marije Terezije i Josipa II.  pružala mogućnost za upoznavanje kršćanskog nauka za vrijeme nastave Vjeronauka.

Školske knjige u našim krajevima, poglavito u Budimu pisali su teološki visoko obrazovni svećenici i franjevački redovnici, što proizlazi iz samog teksta udžbenika. Hrvatski su učenici na njima razumljivom, jest materinskom jeziku usvajali učenja Crkve, obogaćujući svoj svijet i znanje, no ne u posljednjem redu i svoje rječničko blago.

Đuro Franković

Franjevački misionar u Erdelju i pisac hrvatskog molitvenika

– Šokac iz Mohača, Kuzman Funtak

 

Naš sunarodnjak, šokački Hrvat Kuzman Funtak bio je dosada za nas jedno nepoznato ime, o kojemu valja znati da je hrvatskim vjernicima u okolici Arada sastavio na njihovom materinskom jeziku molitvenik, a djelujući među Čango-Mađarima u Erdelju razvio široku i plemenitu aktivnost, gradio crkve, okupljao siročad, za školsku djecu prigotovio katekizam na mađarskom i rumunjskom jeziku, misio na mađarskom jeziku. 

No stiglo je vrijeme da mu ove narodnosti: Hrvati u Mohaču i okolici Arada te Čangovi u Erdelju postave dvojezičnu ploču, dakako skupno.

 

 

Molitvenik Ključ nebeski…Kuzmana Funtaka

 

 

Rođen je u 24. VII. 1802. u Mohaču (mađ. Mohács), gdje i umro poslije 1871.

Funtak god. 1821. je stupio u Provinciju sv. Ivana Kapistranskoga. Govorio je hrvatski, mađarski, njemački te još šest jezika. Teološko školovanje je završio u Vukovaru (1826.-1828.) slušajući predavanja Josipa Matzeka i Marijana Jaića.

Nakon što je 1827. zaređen za svećenika, djelovao je među hrvatskim vjernicima u Mađarskoj i Erdelju (Transilvanija). Najvjerojatnije je to bio razlog da je prije 1834. pristupio Bugarsko-vlaškoj provinciji. Kad je ta Provincija od 1851. do 1866. bila u sastavu Provincije sv. Ivana Kapistranskoga, boravio je Funtak u župi Gorzafalvi (rumunjski Gorzesti) koja je pripadala samostanu u Rimniku (1851.-1862.), a zatim je bio u samostanu u Rimniku (1863.). I poslije 1866. je ostao član Provincije sv. Ivana Kapistranskoga i djelovao u Erdelju; bio je gvardijan i župnik u Alvincu (1870), u Čanadskoj biskupiji.

Rimokatolički šematizam iz 1851. godine navodi 22 župe i 186 filijale u 208 naselja u Erdelju. Tada se je u 16 katoličkih župa još mađarski govorilo, pjevalo i molilo. Mađarski jezik imao je istaknutu ulogu u crkveno-vjerskom odgoju djece. Kuzman Funtak se je u Gorzafalvi (Gorzesti) pokazao dobrim organizatorom crkvenog odgoja. Smatrao je da mađarski jezik treba imati važnu ulogu u liturgiji među vjernicima rimokatoličkih vjernika takozvanih Čangova (Mađara). Naporedo time apostolski vizitator Funtak za Moldaviju tiskao je dvojezični katekizam (na rumunjskom i mađarskom jeziku). Kuzman je među Čangovima podigao osam crkvi koje je opremio, podigavši oltar u njima, te nerijetko postavivši i orgulje. U Erdelju boravio je 21 godinu, kada je napunio svoju 60 godinu. Nakon što je Kuzman Funtak napustio Erdelj, vjernici Čango-Mađari više nisu imali mogućnost slušati propovijedi i učenja Crkve na mađarskom jeziku, tj. nije se mislio na mađarskom jeziku. Vjernici iz Gorzafalve 16. ožujka 1860. obraćaju se primasu Scitovskom kako bi njegov daljnji boravak i nadalje bio osiguran među njima. Nastojao je podići Rimokataličku mađarsku pučku školu (Elemi Magyar Római Katolikus Iskola), vodio je skrb i o siročadi. Iz Mohača 27. svibnja 1871. obraća se rukovodstvu Društva Svetog Ladislava iz kojeg se doznaju neke pojedinosti o njegovoj uspješnoj i požrtvovanoj misiji.

Molitvenik Ključ nebeski…

 

         Kuzman Funtak s pravom se ubraja među autore sjevernohrvatskih vjerskih knjiga 19. stoljeća, koji je stvarao na rubu hrvatskog jezičnog prostora, tj. u Mađarskoj, u Erdelju. Bio je redovnik (franjevac) koji je u svoj molitvenik Ključ nebeski… kompilirao  ranije objavljene tekstove, najvjerojatnije i iz djela svoga učitelja, franjevca Marijana Jaića, svrhom širenja i jačanja crkvenog nauka, naime trebalo je udovoljiti potrebama hrvatskih vjernika u Erdelju, danas u Rumunjskoj. Funtakov molitvenik s pjesmaricom pisan je u ikavskom govoru i štokavskom narječju, a predgajevskim pravopisom. (Gajevo pismo tj. gajica bila je u uporabi od 1836. god. u banskoj Hrvatskoj.)

Funtakovo djelo punim naslovom i tadašnjom transkripcijom ovako se piše:  Kljucs nebeski to jest bogoljubne molitve i pisme, kojese u razlicsiti prigoda Duhovnog i Cerkvenog Obsluxivanja priko Godine moliti i pivati mogu. Za vechu Slavu Boxju, Kano i za osobito utishenje Bogoljubni Dusha, i virni Kershtjana. Na Svitlost Otca Franceska Serafinskoga Derxave Bulgarske, pod imenom B. D. Marie Neoskvernjene, Sluxbeniku Xupe Banat Theresiopolitanske. S-dopushtenjem Stareshinah. U Aradu, Pritiskano Slovima Josipa Beichel, Slobodnoga Cesarsko-Kraljevskoga Slovosloxnika 1834.

Funtak je na sam početak svog do naših dana očuvanog primjerka pohranjena u knjižnici Mađarske akademije znanosti (Magyar Tudományos Akadémia) u Budimpešti, naknadno na mađarskom jeziku svojim vlastitim rukopisom upisao sličan tekst onome koji donosi u nazivu svoje knjige, te je list prilijepio uz naslovnu stranicu knjižice. Knjižica je veličine jedne osmine te sadrži 120 stranica.

Dodatni tekst na mađarskom jeziku pilijepljen

uz naslovnu stranu molitvenika

Uostalom doznaje se i to da su Funtakovi pretpostavljeni franjevačkog reda u Erdelju trebali dati dozvolu za tiskanje ovog molitvenika te se navodi ime i franjevačkog starješine „Georgius Maross, m. p. Vicarius General, Capitularis u Temisvaru 10. junia 1034. (tiskarska pogrješka, trebalo bi pisati 1834. – aut. op.) Primljene u ovu Knixicu molitve, pisme i Lytanie, budutji, da nishta ne Zaderxavaju, shtobi protiva Zakonu illi Cerkvenoj naredbi bi bilo, za dobre nalazim, i zato Slobodno pritiskati se mogu.”

Naš sunarodnjak iz Mohača za jačanje duhovne krijeposti katoličkih vjernika ovim redoslijedom nudi: „Molitve jutarnje” s uputama: „Ujutru kada se probudiš reci Jesus, Maria, Josip! U ime Otca, i Sina, i Duha Svetoga ustajem, da tebe Gospodine Bože moj falim, i slavim, da tebe ljubim, da tebi živim”.

Naporedo jutarnjih molitava donose se i „Molitve večernje”, kao i molitve pod misom.

Nauk, jest učenja Crkve na samom početku knjižice ovako je formuliran:

„Kratko

Pitanje i Odgovaranje

Nauka Kerštanskoga

Pit(anje). Jeli više nego jedan Bog?

Od(govor). Jest samo jedan Bog.

Pit. Što jest Bog?

Od. Bog po samomu sebi jest biće naj izverstnie (najizvrsnije).

Pit. Koliko je u Bogu sobstvi (osoba)?

Od. U Bogu jesu tri božanstvena sobstva i zovu se Otac, Sin, i Duh Sveti.”

U nastavku donose se „Deset zapovidi Božji!, „Pet zapovidi Cerkveni”, „Sedam Svetih Sakramenta”, itd., i na samom kraju „Četiri poslidnje stvari čovika. Smert, sud Božji, Pakao, i Kraljevstvo Nebesko.” No daje se i ovaj naputak: „Čoviče spomeni se više putak od poslidnji tvojih, i sagrišiti nikada nećeš. VII. 40”

Ključ nebeski donosi i „Pisme” (od 32 str.) te se na prvom mjestu nalazi napjev „Na slavu Božju složena”, ustvari bile bi to pjesme koje se pjevaju na svetoj misi.

Mogli bismo ovome dodati da je molitvenik posvećen i Blaženoj Djevici Mariji, naime oko 26 pjesama upravo su njoj posvećene, odnosno pjevane u adventskom razdoblju. Navodimo kako je Gospin postbarokni kult, iako sa zakašnjem, ali je nazočan i u južnougarskim krajevima među našim Hrvatima u dijaspori. Na njezinom utemeljenju, među inima zalaže se i Kuzman Funtak, jednako tako i svećenik Stipan Grdenić u Pečuhu u svojim, čak i u današnje vrijeme rabljenim molitvenicima.

         U nastavku radi ilustracije navodimo iz molitvenika Ključ nebeski neke „adventske pisme”, a koje hrvatski puk u Baranji (u mađarskom i hrvatskom dijelu) i danas s velikim žarom i umijećem predivno izvodi.

„Pisme božićne

  1. Majka Divica Sinka nam porodi

U Betlemu u jaslica metnuše nam Isusa

Pivaše njemu: „Spavaj moj mili Sinak,

Moj prilipi cvitak”…

Naporedo daju se i „pisme za Novu godinu, za Tri Kralja, korizmene, za Svetoga Trojstva, za Brašančevo, za različiti(h) svetkovina”…

No ni ovaj molitvenik ne manjka u pjesmama obraćanje za kišom, također i za vedrinu, a što istovremeno ukazuje na to da se je hrvatsko pučanstvo u okolici Arada, u Erdelju, bavilo zemljoradnjom te je biljkama u sušnom peridu bila potrebna vlaga (kiša i rosa), dok u kišovitom vremenu pak vedro, sunčano vrijeme.

Pisma isprositi kišu

  1. Svemoguće Neba i Zemlje ti Otče,

Od stvorenja svakog vladaoče.

Daj nam sad i vazda „rose i dažda”

Da se polja natope „i svi plodi pokripe.”

  1. Svi potoci, sveg svita vode,

Po tvom daru iz morja izhode…

U nastavku molitve u obraćanju za kišom traži se pomoć i od Isusa, Gospe i svetaca.

  1. Gospo sveta i svi sveti gori,

Molite se da Bog ovo stvori.

  1. Da nas sada moleć ovdi čuje,

Pak primilim daždom pomiluje.

Naporedo navode se i druge pjesme, uostalom i „Pisma Svetog Antuna Pad.(ovanskog)” (1195.-1231), franjevca, te i „Pisma Od svetoga Ivana Nepomucenskoga” (Sveti Ivan Nepomuki 1350.-1393.). Oba svetca imali su svoj stanovit kult i u rodnom mjestu Kuzmana Funtaka u Mohaču, pored Dunava.

Iz molitvenika ne izostaju ni molitve i pjesme kazivane i pjevane na litanijaama, te autor navodi: „Ukazalo knjižice. Pomanjkanja. (Ovdje daje neke omaške koje se javljaju u samom njegovom tekstu.) „Osim ovih na mlogo mista meže bit dragi štiče da ćeš naći pomanjkanja koliko u razdiljenju slovkih (razdvajanju riječi – aut. op.), toliko i druga pomanjkanja, zato Bogoljubni štioce popraviti nastoj.”

I na samom kraju Funtak na latinskom jeziku navodi imena franjevaca i svetovnih svećenika koji su na tim područjima djelovali, uostalom i Marijanus Jaich (Marijan Jaić,), a među potonjima naći će se Đuro Gado, „paroh”, tj. župnik u rumunjskom naselju na latinskom zvano „Rafnikensis”-u (hrv. Rafnic, mađ. Kengyeltó, rum. Ramna, Županija Karaš-severinska), Alojzije Milašević, župnik u „Vetero-Beshenovenisus” (hrv. Bešenovo, mađ. Besenyő, rum. Dudesti Noi, Županija Čanad), Matija Liskovec, župnik u Klokotiču (mađ. Krassócsörgő, rum. Clocotici, Županija Karaš-severinska)[2], Luca Pestelić, župnik u Lupaku (mađ. Kiskrassó, rum. Lupac, Županija Karaš-severinska), Viljem Ocvarek, franjevački arhivar, Josip Miklošević Franjo Šljivarić, Stjepan Matzek, gvardijan Franjo Leskovac i Adam Meković.

Nije nam zasada poznato da od tih navedenih redovnika i svjetovnih svećenika koji su bi bili rodom iz hrvatskih naselja u Mađarskoj, ali je Đuro Gado sigurno podrijetlom iz Pečuha, naime u tom gradu utemeljen je Licej koji su pohađali sinovi siromašnih roditelja i Hrvata iz južne Mađarske (Baranje i Bačke) kao i Slavonije.

Epilog

O Kuzmanu Funatku važno je istaći njegovu ulogu u očuvanju hrvatskog i mađarskog jezika u Erdelju, u širenju učenja Katoličke Crkve, odgoja djece Hrvata (kajkavaca i štokavaca), dakako i Čangova-Mađara, dok je nama  Hrvatima u Mađarskoj i u Rumunjskoj ostavio trajno djelo Ključ nebeski

Đuro Franković

LIT.: Emanuel Hoško Hrvatski franjevački leksikon. Zagreb 2010, str. 183, 184.; Asszimiláció vagy kivándorlás  Források a magyar etnikai csoport, a csángók modern kori történelmének tanulmányozásához (1860-1989) [Szerk.: Vincze Gábor] Teleki László Alapítvány Budapest Erdélyi Múzeum Egyesület Kolozsvár 2004. Internet http://www.telekialapitvany.hu/joomla/images/docs/kiadvanyok/asszimilacio_v_kivandorlas.pdf (posjet 16. 11. 2015.)

[1] Autor se zahvaljuje Emanule Hošku na pomoći.

[2] Autor se zahvaljuje na pomoći Emanuelu Hošku, Ernestu Epertessyju i Andrásu Bertalanu Székelyu.

Comments are closed.