Za Tjedan mađarske knjige objavljena je zbirka pučkih usmenih pripovjedaka „A gyermek és a sárkány”

Za Tjedan mađarske knjige objavljena je zbirka pučkih usmenih pripovjedaka „A gyermek és a sárkány” u ediciji nakladnika Móra Ferenc Könyvkiadó u Budimpešti. Mađarski čitatelji imat će mogućnost za upoznavanje pripovijesti Hrvata u Mađarskoj. Zbirka sadrži 37 pripovjedaka, te je za dječje oko privlačne ilustracije pripremila Veronika Sinkó. 

Nakon Prvoga svjetskoga rata na područjima zapadne Europe već se nisu mogle sakupljati pučke usmene pripovijetke, odnosno repertoar kazivača bio je ograničen na svega nekoliko pripovijesti. U datim prigodama kazivane su stilizirane priče koje su prethodno bile tiskane. Očigledni tragovi izumiranja pripovjedaka zamjećeni su posvuda, no ne i tako na prostorima Srednje Europe, poglavito u slučaju Hrvata u Mađarskoj. Bili bi to krajevi ispod Sigetvara u Podravini te šokački i bunjevački u Baranji i Bačkoj, odnosno rackih Hrvata u okolici Kalače i u Gradišću.

            U hrvatskim naseljima diljem Mađarske još su i sedamdesetih godina 20. stoljeća živjeli nadareni pripovjedači s bogatim repertoarom, koji su okupljenoj publici, tj. znatiželjnim slušateljima svako predvečer kazivali drugu i drugu pripovijetku, dakako i u drugim prigodama.

            Hrvatske pripovijesti u Mađarskoj prvi je počeo sakupljati slavonski pisac i sakupljač folklornog blaga, Nikola Tordinac (1855.-1888.), koji je boraveći kod svoje rodbine u Pečuhu, u samom gradu i u obližnjem hrvatskom Kozaru (Nagykozár), odnosno, od kazivača i iz obližnjih naselja, zapisivao bogato folklorno nasljeđe, biser po biser, i na taj način spasio od zaborava uostalom i pripovijetke, među kojima i bajku Dijete i šarkanj. Ova sjajna bajka našla je svoje zasluženo mjesto u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti. No pod istim, ali sada već je i sa mađarskim naslovom, A gyermek és a sárkány ugledala svjetlo dana, pored brojnih drugih hrvatskih pripovjedaka na mađarskom jeziku. Tordinčeva sakupljanja objavljena su pod naslovom Hrvatski narodni običaji, pjesme i pripovijetke iz Pečuha i okolice (Tankönyvkiaó, Budimpešta 1986.). te pod istim naslovom uz dodatak Seoske bajke i bajalice – crtice (Izdanje grada Đakova i Hrvatske samouprave u Pečuhu, Đakovo-Pečuh, 2010,) na hrvatskom i mađarskom jeziku.

Sakupljački rad među Hrvatima u dijaspori, tako i u Mađarskoj ne samo u Vojvodini, nastavio je znameniti sakupljač pučkih usmenih pripovjedaka Balint Vujkov (1912.-1987.) iz Subotice, koji je među hrvatskim življem u Rumunjskoj, Slovačkoj, Italiji, Austriji i Mađarskoj obavljao magnetofonska sakupljanja, a njegova zbirka u izdanju Matice hrvatske objavljena je pod naslovom Cvijetovi mećave (Zagreb, 1971.). Iz zbirke izdvojene su vremenom hrvatske pripovijesti iz Mađarske, a tiskane su pod naslovom Zlatni prag (Tankönyvkiadó, Biblioteka Dunav, Budapest, 1990.) Iz prvotne zbirke dr. Robert Hajszan izdvojio je gradišćanske priče, po broju 45, te ih objavio pod naslovom Gradišćanske povidajke (Panonski institut, Pinkovac, 2012.)

            Naredna vrijedna zbirka vezuje se za neumornog Živka Mandića. Sakupljač služeći se magnetofonom sakupljao je i skidao sa magnetofonske vrpce priče baranjskih i bačvanskih šokačkih Hrvata. Zbirka je tiskana pod naslovom Latice ivančice (Tankönyvkiadó, Budapest, 1984.), pa je i na taj način spašen jedan dio folklornog blaga Hrvata u Mađarskoj.

            Nemalo vremena zatim javlja se Zoltán Fehér sa zbirkom na mađarskom jeziku  Az ördögnek eladott lányok (Djevojke prodane vragu) (Európa Könyvkiadó, Budapest, 1987.). Njegove valjane racke (hrvatske) kazivače, uz posredovanje i pomoći dra Fehéra u Baćinu potražio je i autor ovog teksta, koji je na mjesnom idiomu skupljao iste pripovijetke, a koje još nisu tiskane.

            Đuro Franković je objavio i više zbirki narodnih pripovjedaka, podjednako na hrvatskom i mađarskom jeziku. Najprije za škole u Baranji i Podravini, pod naslovom Baranjski biseri te javlja se i obuhvatnijom zbirkom Drvo nasred Podravine (Tankönyvkiadó, 1986.), potom i naslovom Zlatne niti (Tankönyvkiadó, 1989.) te Krikus-krakus (lascivne pričice, u vlastitoj nakladi, Pécs, 1999.). U nakladništvu Móra Ferenc Könyvkiadó-a u Budimpešti objavio je zbirku predevenih podravskih pripovjedaka A gyöngyszemet hullató leány (Djevojka kojoj je biser padao iz oka). Valja uz ovo još navesti da je isti sakupljač od istih podravskih kazivača pribilježene sadržaje objavio i pod naslovom Katona a majmok országában (Soldat u majmunskem orsagu) u ediciji Napkút Kiadó u Budimpešti 2011. godine.

            Podravina se je pokazala plodnim terenom, naime prve je pripovijetke ovdje zapisao dr. Ernest Eperjessy od iznimno značajnog kazivača, Andrije Hidega, zvanog Palitka, koje su se našle u zbirci Šalje pismo Sibinjanin Janko (Pečuh, 1998.). Naporedo donjoj Podravini  Epejessy je, kao dugogodišnji učitelj u Legradskoj Gori (Szentmihályhegy), u gornjoj Podravini, gdje se Mura ulijeva u Dravu, u najzapadnijem uglu također Šomođske županije sakupljao pripovijesti na mađarskom jeziku i od hrvatskih kazivača, a koje je objavio u zbirci Az égig érő almafa (Jabuka koja doseže do neba) (Magyar Néprajzi Társaság, Budapest, 2010.). Na nagovor Eperjessyja je uostalom autor ovog teksta započeo bilježiti folklorno blago Hrvata u Mađarskoj.

U ovoj novoj zbirci našle su se podjednako iz svih tih krajeva bajke i druge priče, nadopunjujći i obogaćujući ih i poneka hrvatska bajka iz Gradišća. Bila bi to ustvari sakupljanja ovdje navedenih autora, iz njihovih zbirki preuzeti i prevedeni tekstovi, kao i jedna lijepa bajka, odmah prva, studentice Marte Ronte iz podravskih Martinaca.

Volja čitatelja za upoznavanjem iracionalnog svijeta bajki, jednako tako i njegovo poistovjećenje sa glavnim junacima ovih tekstova, dolazi do izražaja svakom prigodom, dok savladanje koordinata prostora i vremena glavni junak obalja iracionalnom lakoćom. No, nakon realističkih uvodnih formula bajki, glavni će nas protagonisti voditi kroz fantastičan i iracionalni svijet. A na samom kraju svaka će bajka postati «zlatna» – pobijet će dobro i bit će kažnjeno zlo!     

                                                                       Đuro Franković