Isus je kruh života

Listopad: dani kruha i zahvalnosti

Jesen je. Ubrali smo skoro sve plodove zemlje, darove od Boga i na taj način i mi sudjelujemo u Božjem djelu stvaranja. Dani kruha i dani zahvalnosti za plodove zemlje obilježavaju se tijekom mjeseca listopada u čitavoj Hrvatskoj. Svečanostima u školama i crkvama prisjećamo se svega što smo po Božjoj dobroti od prirode dobili i bez kojih ne bismo mogli živjeti. Poticaj je da razmislimo kako se odnosimo prema prirodi, koliko je volimo i čuvamo. Prilika je to da se zahvalimo na svim plodovima, kako zemljanim tako i duhovnim, koje smo primili od Boga. Jesmo li sposobni zahvaliti se Bogu i onima od kojih nešto primamo, a zauzvrat ništa ne traže od nas?

Molitvom i blagoslovom zahvalimo za sve što nam je Bog darovao, a ponajprije za život. je Kruh je izraz životne i duhovne snage, te da ga treba prepoznati i u misi što će dati smisla ovom slavlju. Isus je na Posljednjoj večeri uzeo kruh, blagoslovio ga i rekao učenicima „Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje”. Kruh Isusovom snagom postaje njegovo tijelo s kojim se hranimo i koji nam osigura duhovnu snagu.

U molitvi „Oče naš” molimo „kruh naš svagdanji daj nam danas”, jer tražimo od Njega da nas blagoslovi svime onim što nam je potrebno za život i da nikada ne budemo gladni. I zato se uvijek pomolimo prije jela, zahvalimo se i tražimo božju pomoć za one kojima je ponestalo hrane.

Izreka kaže „Dobar je kao kruh” i ne bez razloga, jer kruh je sve ono dobro što je u nama i oko nas. Kruh je simbol života. Poštujmo kruh jer nam daje snagu za život! I jer je on u sebi život!

O kruhu je riječ

Kad dirnem: kruh,

pomislim prvo na zemlju, široku, duboku, uzorno uzoranu.

Zatim slutim, grubo izbrazdane, dlanove ratara u čijim se, znojnim šakama, zrno sa

zrnom sljubljuje znajući, da će svako u drugoj brazdi nestati;

vjerujući, da će se, nakon smrti, ponovno jednom sastati u nekom bijelom mlinu.

Za kruh, koji tako jednostavno, svakoga dana dodirujem, toliko toga treba

s neba, iz zemlje i od čovjeka.

Da bismo kruha imali, potrebna je kratka jesenja šetnja sunca nad usnulim

oranicama, potrebna su maglovita jutra i kiše obilne, koje potope davne staze

među poljima.

I zime ciče, dio su priče o kruhu što raste u njedrima smrznute zemlje

pod toplom bundom snijega.

Da bismo kruha imali, snjegovi moraju okopniti, sunce ojačati,

vode se povući,

da bi, iz srca, bivšega, zrna, zeleno proklijalo.

Pa rast. Pa rast. Do gležnja, ispod koljena, preko koljena, do pasa.

Stabljika.

Na vrhu klas.

Stabljika do stabljike. I svaka s krunom zlatnom na vrhu.

Žitno zeleno more urešeno crvenim makovima.

Kad kažem, kruh, toliko toga treba izreći između sjetve i žetve.

Izreći hvalu rataru, sijaču, koscu, mlinaru, pekaru.

I ptici koja nije pozobala zrnje u brazdama.

Kruh je veliko dijelenje:

Od jednog zrna, stotine zrna u klasu.

Od tisuću tisuća, između žrvnjeva, milijuni bijelih čestica bijeloga , sipkoga, brašna

Čudi li ikog što Hrvati brašno još nazivlju muka?

Dodirujem kruh, ćuteći sve ovo rečeno, od zrna u crnoj brazdi,

do kriške u košarici na stolu.

Kruh naš jučerašnji.

Kruh naš današnji.

kruh crni, bijeli, polubijeli,

okrugli, niski, visoki,

pereci, slanci, žemlje,

pšenični, kukuruzni, zobeni, raženi,

toliko željen,

i sanjan

tako poželjan,

tražen.

Kruh, miomirisan, izjutra, namiriši, najslađim mirisom, gradske ulice,

a sjetan, divan miris kruha, iz bakine ili mamine pećnice.

Kruh je blagoslov stola.

Najslađe su kriške koje, s nekim, dijelimo,

najveći mu je blagoslov kada ga, srcem, dajemo onima koji ga samo sanjaju.

Molimo za kruh svagdašnji ,da bismo ga imali koliko trebamo, a dijeleći

s onima koji ga nemaju, da bismo ga svi s blagoslovom imali u izobilju.

Kruh je uistinu dobar.

Pa budimo i mi dobri kao kruh, prema svima, oko sebe.

Josip Prudeus

9. listopada 2014.

Timea Šakan-Škrlin

Comments are closed.