Jedinstveni vjerski život santovačkih Hrvata

Župna crkva- posvećena Uznesenju Blažene Djevice MarijeSantovačka župa je utemeljena 1715. godine, a župna crkva- posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije -sagrađana 1725., a pošto je 1811. izgorjela nakon udara groma, 1815. godine je obnovljena  i preuređena.

Uslijed madžarizacije koja se potkraj 19. stoljeća okomila na narodnosti, među njima i na Hrvate u Mađarskoj, grubo krnjenje stečenih crkvenih, vjerskih prava, unatoč tome što je prema službenom popisu iz 1890. godine u Santovu obitavalo 1336 Mađara, a 1945 Hrvata-Šokaca, dovelo je 12. ožujka 1899. godine do prijelaza santovačkih Hrvata u pravoslavlje.

„Prvo veće nezadovoljstvo santovačkih Hrvata bilježi se 1873. godine kada mjesni Madžari, premda čine samo trećinu, dobivaju nerazmjerno više obreda u crkvi. Godine 1896. kada Madžari slave tisućljeće svoje državnosti, santovački se Hrvati odlučno protive sudjelovanju liturgiji na madžarskom jeziku. Godine 1897. Kalačka biskupija, pogazivši svoje prijašnje obećanje, donijela je naredbu o smanjenju hrvatskih crkvenih obreda na polovicu.”(Živko Mandić).

Nakon smirivanja  nastale situacije početkom 20. stoljeća, santovačkim Hrvatima u novonastalim uvjetima nije preostalo drugo nego i dalje ustrajno se boriti za svoja prava, za očuvanje nacionalnog i vjerskog identita, a napose za očuvanje materinskog jezika.

Tako se crkveno-vjerski život santovačke župe od 1897. godine, s manjim promjenama i prilagodbama, odvija prema ustaljenom redu, a do danas je sačuvana jedinstvena ravnopravnost hrvatske i mađarske župne zajednice, kako zastupljenošću u crkvenom odboru, tako i dvojezičnošću u liturgiji i drugim crkvenim obredima.

Jer malo je hrvatskih naselja i župa u Mađarskoj (ako ih uopće ima?), kao što je Santovo gdje se do danas redovito svake nedjelje služe mise na hrvatskom jeziku(11.15), a svakog drugog tjedna i sve mise od ponedjeljka do subote. Još je manje onih u kojima se mise, pobožnosti i glavni obredi za najveće blagdane služe na hrvatskom jeziku, kao što je to u Santovu. Naime, prema spomenutoj stoljetnoj tradiciji, u santovačkoj župi se naizmjenično redaju hrvatske i mađarske crkvene godine, hrvatski i mađarski tjedni, pa i hrvatske te mađarske blagdanske mise.

Primjerice, ova godina je hrvatska, prema tome zajedničke blagdanske mise i glavni obredi za Božić i Uskrs (polnoćka na Badnjak, Muka po Ivanu na Veliki petak i Velika subota) održani su na hrvatskom jeziku. Naravno drugi dan Božića i Uskrsa svake godine služi se misno slavlje na hravtskom jeziku po nedjeljnom misnom redu. O drugim većim crkvenim blagdanima tijekom godine održavaju se zajedničke mise(prvi dio mise na mađarskom, a drugi na hrvatskom jeziku). Osim toga zajednički je ophod oko crkve između mađarske i hrvatske mise na blagdan Tijelova(Brašančevo), i to već po tradiciji uz dva mađarska, i dva hrvatska oltara, koji su uljepšani šokačkim tradicijskim tkaninama i drugim obilježljima, a u procesiji crkvene barjake hrvatske zajednice nose djevojke u šokačkoj nošnji, dok djevojčice i dječaci, te ministranti put procesije posipaju ružinim laticama. Zajednički je ophod hrvatske i mađarske zajednice između dviju misa i u povodu župnog proštenja, povodom blagdana Velike Gospe. Savke godine na hrvatskoj misi priređuje se i svečana prva pričest hrvatske zajednice, dok se krizmanje obavlja na zajedničkoj misi hravtske i mađarske zajendice.

Župnik, nadbiskupski savjetnik Imre Polyák, od 1. kolovoza 2008. godine i biskupski namjesnik za narodnosti kalačko-kečkemetske nabiskupije, od 1. kolovoza 1994. godine služi u Santovu. Osim misa i raznih obreda, redovito prati crkvenu zajednicu santovačkih Hrvata na hodočašćima, kao i prigodom gostovanja santovačkog pučkog crkvenog zbora. Od Uskrsa 2005. godine župni je kantor Zsolt Sirók iz susjednog Dautova(Dávod), koji od samih početaka sudjeluje i u crkveno-vjerskom životu santovačkih Hrvata-Šokaca, kao stručni voditelj i stalni član pučkog crkvenog pjevačkog zbora.

Vjerska zajednica santovačkih Hrvata do danas puno pažnje posvećuje njegovanju i očuvanju crkveno-vjerskih i pučkih tradicija. Tako se za najveće blagdane-Božić i Uskrs- redovito organiziraju trodnevne duhovne priprave za hrvatsku zajednicu pozivanjem hrvatskih svećenika iz Vojvodine, Hrvatske i Mađarske. Ta su okupljanja, unatoč poslendanskim terminima vrlo posjećena.

U Santovu djeluje i pučki crkveni zbor šokačkih Hrvata, koji je 1893. godine utemeljio tadašnji župnik Andrija Parčetić, djelujući u Santovu i između 1893. i 1897. godine, a njegov rad prije točno sto godina obnovio župnik Grgo Jasenović(1911.-1921.), kada je 1912. godine zbor gostovao u Baji i Subotici, a 1913. na poziv tamošnjeganjega biskupa i u Đakovu(Živko Mandić). Nakon uspješnog djelovanja sedamdesetih i osamdesetih godina, pučki crkveni zbor santovačkih Hrvata koji njeguje šokačke pučke crkvene pjesme u posljednja dva desetljeća pod vodstvom Joze Mandića, staratelja župne crkve, a pod okriljem mjesne Hrvatske samouprave, ostvario je niz nastupa diljem Mađarske(Budimpešta, Pečuh, Vršenda, Jud), i uže Bačke(Baja, Baćino, Dušnok, Kaćmar, Gara, Kalača), kao i u inozemstvu u Vojvodini (Bački Monoštor), te Hrvatskoj(Petrijevci, Topolje), pjevajući na hrvatskim misnim slavljima ili na susretima hrvatskih crkvenih zborova. Za očuvanje i uspjehe crkvenog pjevačkog zbora u proteklim desetljećima zaslužni su dugogodišnji župni kantor Stipan Kovačev, a nakon njegove smrti njegov učenik i nasljednik Ferenc Burany, od 1995. do 2005. godine.

Među pučkim običajima vezanim za crkvene blagdane ističu se Betlehemari, skupina djevojaka i dječaka, koji uoči Božića obilaze domove šokačkih Hrvata u Santovu, radosno naviještajući Isusovo rođenje pastirskom igrom i Božićnim pjesmama. Na Duhove do danas živi duhovski običaj kraljica, kada skupina djevojaka u izvornoj šokačkoj nošnji s prepoznatljivim kraljičkim pjesmama i napjevima obilazi domove šokačkih Hrvata.  Za očuvanje dvaju navedenih pučkih običaja u psoljednja dva desetljeća zaslužni su umirovljeni učitelj Marin Velin i dugogodišnja vjeroučiteljica Marica Jelić Mandić. Danas s djecom, učenicima hrvatske škole i polaznicima hrvatskog vjeronauka radi vjeroučiteljica Katalin Molnar Tomašev.

Iako je brojčanost santovačkih Hrvata u posljednjih nekoliko desetljeća u naglom opadanju, oni su uspjeli održati svoj vjerski i nacionalni identitet i na početku 21. stoljeća.

Stipan Balatinac, novinar Hrvatskog glasnika

Uskrs 2013. g.

Erdő Péter na Santovačkoj Vodici

Santovkinje u Đudu / Judu

Comments are closed.