KORIZMA, PEPELNICA, POST I NEMRS

U svim hrvatskim naseljima u Mađarskoj za vrijeme korizme, odnosno posta bilo je zabranjeno uza svirku veseliti se i priređivati svečane svadbe. Strogo se uzdržavalo od mesa i masnog jela. 

Različita imena prvog dana korizme motivirana su običajem simboličnog posipanja vjernika pepelom na taj dan. Kad osvane prvi dan „korizme”, tj. posta taj dan se zvaše PEPELNICA, odnosno Čista srida (Bunjevci, baranjski Šokci, Bošnjaci, Raci u okolici Budimpešte), Pepelnica (podravski Hrvati te Hrvati u Hajmašu), gradišćanski Hrvati u Prisiki u Pomurju. U Hrvatskim Šicama naziv je: Čista srida. Šokci u Santovu pokladnu srijedu nazivaju Čistom sridom ili Pepelnicom. Običajem pomnog čišćenja posuđa od svake masnoće na taj dan motivirano je ime Čista srijeda.

U Čepelju: „Kadgod su vrlo postili, po četrdeset dana ne jidu mesa, masno.”

       Bunjevci u Čavolju po običaju idu u Crkvu na pepeljenje i Put Križa na Kalvariju. Žene su na taj dan iskuhavale i šikale posuđe, kako bi bilo besprijekorno čisto.

       U Santovu je ukućanica skuhanim pepelom oprala sve suđe u kojem se kuhalo jelo, da bi se ono očistilo od masti, jer se od toga dana pa do Uskrsa smjela jesti hrana bez mašću, tj. suparno jilo. Čistom sridom se je postilo. Jelo se samo pečenih krumpira i pogača pečena bez masti i u blatari. Pogača je bila okruglog oblika, a promjer joj je iznosio 30-35 centimetra.

Uspomenu na post čuvaju stihovi bećarca:

 

Čisto srida donela nam jida:

Pečeni’ kompira i pogače.

 

Još po noći, poklade će proći.

 

Čista srida iskesila zube:

Pa pomela sve pijane ljude.

       Pribilježio Stjepan VELIN, Santovo

      

Svijet se sasma promijeni: umjesto da se pjevaju vesele pjesme, ide se u crkvu, gdje se podvrgnu posipanju pepelom na Pepelnicu, odnosno Čistu srijedu. Svečenik svakome nacrta križ na čelo pepelom uz popratne riječi: Prah si bio, prah ćeš biti.

U Semartinu se kazuje: Čista srida donela mi jida, tri marame, sve tri poderane. Pokladnim utorkom završavaju se pokladne veselice te počinje čertdesetodnevni post.

       U baranjskoj Vršendi se kazuje: Čista srida donila nam jida, tri šamije, sve tri poderane!

*jid – jad, nevolja; šamija (perz.) – rubac od tanke tkanine, išaran granama, kojim se žene povezuju po glavi

U ovom baranjskom selu od Čiste srijede do Velike subote jelo se je samo suparno – u srijedu, petak i subotu žene su jele samo kruha i pile vodu.

Korizma je vrijeme i strogog posta. Bunjevci u Čikeriji postili su u srijedu i u petak. U Gari, pored ta dva dana, i u subotu bila su zabranjena masna jela. Suparno se jelo, ponajviše su stariji žene postile. U bunjevačkim domovima na Čistu sridu sudi su se morali okuvat i nije se s mašću kuhalo.

U Podravini na Pepelnicu kuhao se kukuruz. No postilo se petkom, ujtro su se najeli kiselog zelja (kupusa) polivenog žufinom mašćom, tj. uljem od sjemenja bundeva i jela se pogača pa se je kazivalo: Sad ćemo lasno dočekat južinu, dok se skuva gra!

*žufina mašća – bučje ulje; lasno – lako; južina – objed, ručak

       U Taški, ispod Balatona, u Šomođskoj županiji nije se jelo masno jelo, čak su domaćice pospremile i posuđe u kojima se kuhalo meso ili masna jela te su u jednoj vreći ponijele na tavan. Kuhalo se u posebnom posuđu.

U Pomurju nije slobodno jesti masnu hranu, čak ni fanke koji su ostali od fašenka. Tada se kuha kiselo zelje s uljem a jede pečeni krumpir i kuha suhi grah. Nije slobodno jesti jelo s mašću pa ni „fanke” (krafne) koji su ostali od pokladnog utorka. Suhi grah se pripremao: skuhani grah su žene pržile ili s mlijekom zamutile. To jelo rijetko su kuhale, radije su grah zgnječile i polile zaprškom od paprene masti i prženog luka.

U Hrvatskim Šicama u Gradišću kazuje se:

 

„Na Čistu sridu su zakopali fašenjak ko mrtvaca u list, pag su ga poškropili iz žgani. U tomu su lipo jačili uprav tako, kad pop mrtvaca zakopa, po latinski. A ditiči su išli od hiže do hiže, oni su svi brali tako jajca da se budu mogli dobro ist, pak napit. Oto su se na krčmi ispražit, onda su mogli tamo sve zapovidat:

                   – Krčmar, donesi litero vina! – da ne istrošiju na zdravlje.

                   Oto je bilo pri nas, takova navada.”

                   Kazivač Vinko WÖLFINGER, Hrvatske Šice

Pribilježio Đuro FRANKOVIĆ

*žgano – rakija; jačiti – pjevati; uprav – upravo, sada, baš, točno, isto; ditiči – dječaci; ist – jesti; pri – kod, pri, pokraj, uz, do, oko, po, za; navada – običaj, tradicija

Bunjevci drže da na Čistu sridu oni momci, koji se za vrijeme poklada nisu oženili, vuku za sobom ulicom jedan panj, zato što nisu bili vridni naći si ženu. Grupa sačinjena od više momaka panj vuku naizmjenice. Kad putem sretnu kakvu divojku, koja se također nije udala do zadnjih poklada, uhvate ju i primoraju da poljubi panj.

       Na Pepelnicu u podne članovi racke (hrvatske) obitelji u Baćinu valjali su skupa prileći na rub peći, da bi im žito bilo toliko gusto, kako su oni polegli jedan uz drugoga.

U baranjskom Olasu na Čistu srijedu i u cijelo korizmeno doba igranke nije bilo.

U podravskom Starinu kazuje se da je jedan dečko jeo mesa na Pepelnicu. A kada je otišao na bunar da zagrabi vode i da se napije došla je Pepelnica i gurnula ga u bunar gdje se zatusio. Mitsko biće Pepelnica je jedino u ovom podravskom selu poznato.

U Semartinu kuhani kukuruz davao se je kokošima da bi dobro nesla jaja.

 ĐURO FRANKOVIĆ