Predata je novoobnovljena etno-kuća u nekadašnjem hrvatskom Budžaku

Povodom Dana zavičajnih ili etno-kuća u Mađarskoj 26. travnja održane se na četrdeset mjesta razne manifestacije, uostalom i u nekadašnjem hrvatskom selu u Budžaku (mađ. Buzsáku), gdje već nitko ne govori hrvatski jezik te mlađi svijet zna samo neke riječi.

Priredba je obilovala u bogatom folklornom programu, pjesmi i plesu, ali uslijed jezične zamjene sve se izvodilo na mađarskom jeziku, jedino je narodna nošnja, njezini kroj i na njoj crveno-bijele hrvatske mustre dale nagovijestiti svoje hrvatske korijene. No, tom prigodom su u obnovljenoj nekadašnjoj trodjelnoj kući izloženi nekadašnji predmeti domaćinstva, tako u sobi „sveti kutak” sa klupom i slikama svetaca na zidu. Nije to ništa slučajno, već svjedočanstvo o pobožnosti hrvatskih vjernika i nekada, kao i u naše dane što je očuvano u hrvatskim naseljima i u susjednom Senpalu (Somogyszentpál), Taški (Táska) i Varjaškeru.

Izložbu je priredila Orsolya Kapitány, kustosica muzeja u Kapošvaru, a otvorila dr. Ibolya Bereczki, predsjednica Saveza zavičajnih kuća u Mađarskoj. Pozdravne riječi nazočnima uputio je čelnik općine Lajoš Kara.
«Način življenja jedne imućnije seljačke obitelji prezentirano je kroz jedno razdoblje, na prekretnici 19. i 20. stoljeća. Predstavljeno je nekadašnje kućište i kuća, te s time naporedo izgrađeno skladište ili komora, ispod toga podrum, a na kraju samoga kućišta (dvor) nalazila se staja sa sjenikom, dakako s uzdužno-poprečnim rasporedom.
Kuća zidova od naboja bila je pokrivena trskom i trodjelna, s trijemom, u njemu stupovima, pročeljem, te okomitim tršćanim krovom i zabatom. Ranije prostorije kuhinje imale su ulaz iz trijema. Na prekretnici stoljeća izgrađeni dimnjak omogućio je da se u prednjem djelu kuhinje, gdje više nije bilo dima, izgradi jedan dio za prelaženje iz jednog djela kuće u drugi, a tu su premješteni i ulazi u sobu.

Stručnjaci zaštitari umjetničkih spomenika tijekom preuređenja starinske kuće u etno-kuću, pomoću originalnih fotografija rekonstruirali su ovaj vremenski period.
Namještenje prve sobe s klupom u kutovima, te sa štednjakom (ložio se iz kuhinje) i krušnom peći u sredini kuhinje, a u prostorijama sa smještenim pokućstvom održava tradicionalni seljački život stanovništa hrvatskog materinskog jezika Nađbereka (Nagyberek) sa prekretnice 19. i 20. stoljeća.
Posjetitelje u zadnjoj sobi očekuje stalna izložba priređena 2014. pod naslovom «Narodna umjetnost i narodna obrtnička umjetnost hrvatskih naselja u Nađbereku».
U etnološkom smislu dobro zaokruženo malo područje u Šomođskoj županiji je tzv. „Kis- és Nagyberek” (Mali i Veliki Berek). Veći dio stanovništva ovih naselja čine Mađari katolici (npr. Balatonkeresztúr, Szőlősgyörök, Kéthely), a samo manji dio stanovništva naselja su hrvatskog podrijetla, kao što su Budžak, Taška, Senpal (Somogyszentpál), gdje je katoličko stanovništvo svoj materinski hrvatski jezik i na samom kraju 19. stoljeća, a u nekim obiteljima i tijekom 20. stoljeća, dobro poznavalo i govorilo.

Stanovnici tih naselja doselili su se iz Slavonije u 17. i 18. stoljeću, te se nazivali „Totima”, na taj način upućivali na svoje podrijetlo (Slavonija se na mađarskom zvala Tótország).
Hrvati su s pokoljenja na pokoljenje prenosili svoj materinski jezik, svoju narodnu umjetnost, vještinu izradbe predmeta, folklornu tradiciju, što je sveudilj doprinijelo očuvanju njihova nacionalnog identiteta.

Nekadašnji život stanovnika ovih naselja odudarao je od mađarskih, naime sastojao se od ribolova, rezidbe trske i ekstenzivnog načina držanja stoke, usporedo se ispoljavao i u tkalačkoj kulturi i u vezenju te pastirskom rezbarenju.
Njihova sposobnost stvaranja umjetničkih predmeta, plesne tradicije i pučkog usmenog pjesništva i danas se zamjećuje.
Obitelji u Budžaku i u okolnim hrvatskim naseljima do početka 20. stoljeća same su proizvodile platno potrebno u gospodarstvu, domaćinstvu, te je ono podjednako služilo za održavanje običaja i odijevanje. Pored konoplje sijali su i lan da bi od dobivenog platna sašili djelove finije, svečane ženske odjeće (npr. oplećak, suknja).

Od 1870-tih godina u većoj mjeri rabljeno je pamučno vlakno, a omiljene boje su bile: crvena, plava i tamnocrvena (bordo). Od tih boja su mustre, tzv. tehnikom prebiravanja i našivanja izrađivane na tekstil predviđen za blagdane.
Žene tkanje nisu prepuštale tkalcima već su pređu same preradile. Njihovo bogatstvo mustri pokazuje srodnost s mustrama tkalaca mađarskih naselja, ali sadrži u sebi samo njima svojstvene boje i forme.

U naseljima hrvatskog govornog jezika u Nađbereku do kraja 19. stoljeća bilo je u uporabi da se gornji dio odjeće izrađivao od platna. Prema opisima u Budžaku početkom 19. stoljeća nosile su se muške kratke košulje s kratkim i uzanim rukavima te ih je u drugoj polovici stoljeća potisnula moda muških košulja nabranih rukava. Košulje na prsnom djelu, na ovratniku i na orukvicama bile su ukrašane, izvezene bijelim pamukom (najprije se nacratala mustra), pri tom služeći se tzv. rupastim, pljosnatim, omčastim, krakastim i lančanim vezovima, što je najčešće nadopunjeno ažuriranjem. No, početkom 20. stoljeća bila je prava rijetkost vidjeti ženske košulje izvezene bijelim geometrijskim vezovima.
Način vezenja tzv. „vezaš” s plavo-crvenim pamučnim vlaknom rabljeno je na plahtama žena u babinjama.
Za prodaju su šivene košulje sa širokim rukavima i dužinom do bedra, te su rukave uzduž ukrasile mustrama.

Poznate su tri glavne grupe budžačkog veza:
1. bijeli
2. plavo-crveni pamučni vez
3. živopisni vuneni vez
Na košuljama su rabljena sva tri veza, a na plahtama žene u babinjama jedino plavo-crveni pamučni vez, te se na rubovima jastuka pojavio živopisni vuneni vez.

Žene osposobljene za crtanje najprije su na uzorke po narudžbi nacrtale uzorak, uzimajući u obzir i zahtijeve naručitelja. Forme pojedinih mustri odstupale su od originalnih budžačkih vezova npr. pojava ruža ili paralelnih traka.
Sve učestalije je rabljena tehnika tzv. aplikacije, koja je prozvana „bečkom”. Aplikacije početkom 20. stoljeća najprije se pojavljuju na ukrasnim pokrivačima – na otkanim trakama od crvenog kartona prigotovljene, tzv. aplikacije –, te kasnije šiju se i na pokrivače postelja te na drugi kućni tekstil.

Budžačke aplikacije zahvaljajući proizvodima domaće radinosti i narodnih obrtničkih proizvoda postale su poznate.
Aplikacija s prebiranom mustrom ukrašeni pokrivač žene u babinjama
U narodnoj umjetnosti Šomođske županije istaknuto mjesto zauzima pastirska umjetnost. Prvi s datumom označeni, izrezbareni i tehnikom španjolskog voska izrađeni predmeti (prakljača, kutija za držanje britve) pripisuju se šomođskim pastirima iz 1830-tih godina. Jedan lijep predmet izrađen grebljenjem u etnografskoj zbirci Muzeja Rippl-Rónai je prakljača, prigotovljena u Kapošvaru 1853. godine.

Razdoblje između 1860-.1900. smatra se jednim od zlatnih doba.
Ne samo tehnike rezbarenja u drvetu već i slikovni načini prikazivanja (biljna ornamentika, prikazivanje životinja i ljudi, kompozicija idejnog sadržaja, primjena simbola) sazreli su za ovo razdoblje, koja su krajem stoljeća iznjedrila u primjenjivanju novih tehnika u rezbarenju te u reljefnom rezbarenju.
Krajem 19. stoljeća ekstenzivni način stočarstva je postupno potisnut, a sredinom 20. stoljeća i ukinut. Međutim, narodna umjetnost koja je živjela u djelima pastira nije u potpunosti ponestala. Naime, službeni rezbari, kao što su bili poznati Antal Kapoli stariji, Mihály Tóth i u Nađbereku Ivan Bosković, István Kálmán, produžili su joj životni vijek. Svaki autor imao je za sebe svojstven stil rezbarenja, a što se je dobro uklapalo među dostignuća pastirske umjetnosti u Podunavlju. Imali su niz nasljednika koji su postali istaknuti majstori narodne umjetnosti. Među učenike Boskovića ubraja se Ivan Jančikić, Lajoš Kara, odnosno, svi oni koji su se napajali na izvorima pastirske umjetnosti nekadašnjeg Nađbereka.

Izložba nije dužna dati odgovor na ova pitanja, ali nadamo se da sa širokim predstavljanjem predmeta, fotografija, glasovnih snimaka i snimljenih plesova, što su pohranjeni u javnim zbirkama, mogu doprinijeti tome da projektanti, stvaratelji i umjetnici ovu baštinu na inovativan način ponovno osmisle. Rodit će se takva nova djela, produkti koji će biti živi nositelji ove bogate umjetničke tradicije.» – donosi tekst Orsolya Kapitány, koja je priredila novi dio izložbe u etno-kući.

OLYMPUS DIGITAL CAMERATa nova postava koja zapanjuje svojom ljepotom raznih tkanina, vezova i raznim rezbarijama. Naše su Hrvatice bile vješte tkalje i jedino služile se crvenom i bijelom bojom, iglom i koncem, odnosno na tkaninama osmislile svoje umijeće i san. Pored tkanina valja pripomenuti i vezove poznatih diljem svijeta, kao «bužački». Naporedo time i aplikacije zadivljuju, a koje su došivane uz rubove tkanina, i tako ukrašavale samu tkaninu. Predivni «bijeli vez» vidimo na muškim i ženskim košuljama. Rezbari su pak nekada bili pastiri sa pašnjaka pored Balatona. Ostavili su za sobom u rogu, drvetu ili na tikvi svoje viđenje svijeta, razne popularne likove, kao što su bili «bećari» (odmetnici) i njihove jatakinje, ustvari vatrene krčmarice, baš kao i njihovo ponuđeno vino u boci. Urezali su oni oblikovajući zmiju koja vreba žabu, drvo svijeta ili drvo života, koje svojim vrhom doseže do nebeskih sfera i ljudskim okom već nemjerljive visine za kojima žudi ljudska duša, do raznobojnog cvijeća livada i močvara. Mustre su katkad obojili crvenim pečatnim voskom. Na tim izvorima moći će se još desetljećima napajati svi oni koji vole lijepo i imaju vremena da za časak zastanu kod tih napatvorenih i čistih izvora. Već kada stignete u selo Budžak pred crkvom zapazit ćete crveno-bijele pisanice, slične kao ispred crkve u podravskim Molvama u Hrvatskoj. U muzeju na panoima na tri jezika: mađarskom, njemačkom i hrvatskom ispisane su potrebite informacije i nazivi predmeta, imena i djelatnost majstora narodne umjetnosti, jest žena vezilja i tkalja te rezbara muškaraca, kojih je bilo u lijepom broju, kao u nikom drugom naselju u Mađarskoj. Riječ je, dakako, o težačkoj kulturi i o procesu stvaranja narodnih rukotvorina koje su odgovarale ukusu zajednice i pojedinaca. Svaki pojedini predmet u sebi nosi stvaralački rad više generacija, kao mnoštvo pojedinaca. Sve je bilo podređeno iskustvu i potrebama zajednice. Rukotvorine Hrvata također su zrcalo istančanog ukusa – imaju visoku umjetničku vrijednost.

Zavhavljući pak dijalektološkim istraživanjima zagrebačkog profesora Mije Lončarića doznajemo da «Govor je bio jekavski, štokavski. Toti su bili govornici slavonskoga dijalekta, jekavskoga poddijalekta, koje su samo manjim dijelom zahvatile pojedine novoštokavske inovacije.»

Đuro Franković

Comments are closed.