Prije 300 godina

Rođen je Emerik Pavić

Emerik Pavić rođen je 5. siječnja 1716. godine u Budimu pod nazivom Ivan Pavić. Ovdje je završio pučku školu i srednju školu. U Franjevački red stupa 1734. kada prema ondašnjem običaju krsno ime zamijenjuje u redovničko te je u crkvenoj i kulturnoj povijesti poznat pod imenom Emerik/Mirko. Visokoškolsku naobrazbu (filozofiju) stekao je u Budimu, gdje studira i teologiju. Četvrtu godinu završava na Visokoj školi u Osijeku.

Zaređen je za đakona 1738. godine iz ruke nadbiskupa Gabrijela Hermana Patačića, a nakon godinu dana primio je svećenički red te je mladu misu slavio u isosovačkoj crkvi u Budimu. Ispit profesora filozofije položio je 1743. u Budimu i u jesen iste godine preuzeo je katedru na Filozofskoj školi u Baji. Polaže ispit za profesora bogoslovije u Požegi (1750.) i stekao je naslov generalnog lektora. Na generalnom učilištu u Budimu predaje dogmatsko pravo, od 1750. Ovdje radi punih deset godina. Sve do svoje smrti 15. travnja 1780. boravio je u svom rodnom gradu Budimu kao dekan visokih franjevačkih učilišta.

Obavlja važne službe u Franjevčkom redu. Vrši vizitacije svoje subraće u Bugarskoj. Radio je u Baji te je vraćen u Budim (1746.). Poslije smrti Stjepana Vilova 1747. postao je njegovim nasljednikom, tj. gvardijan. Bio je zadužen za izgradnju župne kuće u Tabanu, nekadašnjem budimskom predgrađu. Stekao je ugled i štovanje uzorna redovnika svoje subraće i sunarodnjaka Hrvata. Šest godina je predavo na katedri Visoke bogoslovne škole u Budimu, od 1750.

***

Najkrupnije ime hrvatske književnosti na području ugraskog Podunavlja sredinom XVIII. stoljeća je Emerik/Mirko Pavić, enciklopedist i topohistoriograf.

Pavić je već u mladim godinama upoznao pisce i djelatnike „budimskog kruga”. Iza sebe je ostavio pozamašniji broj djela, oko 35 naslova. Biblijske tekstove prigodio je za molitvene poučne potrebe hrvatskih vjernika. Pisao je hrvatski i latinski te prevodio s njemačkoga. Svojom enciklopedijskom naobrazbom prelazi crkvene, katoličke praktičnosti, doseže književno prosvetiteljstvo.

Istaknuo se kao vrlo plodan pisac na hrvatskom i latinskom jeziku. Pisao je teološke i povijesne spise, prigodne govore i književna djela. objavio je više djela namijenjenih vjerskom prosvjećivanju. Plod njegova profesorskog rada jesu tri objavljena popisa njegovih teoloških teza. Priredio je hrvatsku početnicu, hrvatski rječnik, izgubljeni pedagoški priručnik te spis Knjige od Svetog Pisma poroda i izhoda. Sačuvao se njegov biblijski prijevod psalama Psaltir iliti pisme Davidove tiskan u Budimu 1774. Uz brojna druga djela različite tematike, na latinskom je objavio skraćenu parafrazu proze i stihova prve polovice Kačićeva Razgovora ugodnog naroda slovinskoga, prepjevavši kačićeve deseterce u strofama crkvenih himana, a u djelu Nadodanje glavnih događaja Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga iz 1768. u desetercima je opjevao rad franjevaca u Slavoniji i slavenske vladar.

Pavićeva literarna ostavština je velika, ali su izgubljeni njegovi rukopisi u kojima se bavi leksičkim i gramatičkim pitanjima. Poznati su sadržani natpisi tih djela: Principia Illyrica, Principia latina versa in Illyrica i Vocabularim. Poznata su ipak Pavićeva grafijsko – pravopisna načela jer ih je zabilježio u Opomeni uz djelo Jezgra rimskoga pravovirnoga nauka tiskanog u Budimu 1769. Pavić zastupa i obrazlaže pravopisna načela svoja učitelja fra Stjepana Vilova. U svom ranijem dijelu Nadodanje glavnih događaja Razgovoru ugodnom naroda slovinskoga složio je u stihovima pravopisna pravila naglašavajući uvelike zasluge Vilova u izgradnji pravopisnog sustava. Pavić je smatrao da Vilova treba smatrati začetnikom opće prihvaćenog hrvatskog pravopisa kojim se služila većina slavonskih i podunavskih pisaca u pretpreporodnom razdoblju. Vilov je, naime, ustao protiv mađarskog i talijanskog pravopisa, od kojih su prvi slijedili isusovci, a drugi dalmatinski i bosanski franjevci. Vilov je predložio izvorno rješenje i htio je uvesti dijakritičke znakove. Prije njega je fra Lovro Brčuljević (1685. – 1737.) koji je slijedio talijansku grafiju, izričito predlagao fonetski pravopis, te je stotinu godina prije Vuka Karadžića, u Opomeni uz svoje djelo Uzao serafinske (naški) goruće ljubavi, tiskanom u Budimu 1730. savjetovao da je: lipše i pofaljenije pisati onako, kako se govori … Zato ja u ovim knjigama pišem onako, kako govorim.

U razdoblju od 1746. do 1780. je uređivao kalendare, jednostavna djela kojom se tijekom 18. i u prvoj polovici 19. st. služilo za stvaranje hrvatske čitateljske publike, razvijanje čitateljskih navika kod socijalno i obrazovno nižih slojeva, kojima su oni bili jedina knjiga u kući i jedino književno štivo. Iako se vjerovalo da nijedan primjerak tih budimskih kalendara nije sačuvan, autor Milovan Tatarin je u radu Jedan zaboravljeni slavonski kalendar iz 18. stoljeća nastojao dokazati da su dva kalendara iz 1766. i 1769. Pavićevo djelo.

Uz isusovca Jurja Muliha, fra Emerik Pavić svakako je najplodniji hrvatski katehetski pisac u drugoj polovici 18. stoljeća. Iza Pavića je ostao veći broj različitih djela katekizamske književnosti na hrvatskom jeziku.

Osjećao se i djelavao kao pripadnik hrvatskog naroda. Iznimno je bio plodan djelatnik glede književnog i kulturnog napretka Hrvata u Podunavlju.

Umro je u Budimu, 15. travnja 1780. godine.

 

 

Od rata ili vojske turske u Slovinskoj

Gor’ rečena mista izginuše,
Od iztoka kada se prosuše
Turske čete i njihove paše,
Tad uzeše sve države naše.
Još ni vila nije nigda snila,
Kakova je tad nevolja bila.
Viruj meni pošteni štioče,
Mlogo hiljad tad sablja posiče;
Sablja, rekoh, slovinskih junaka
Mlogo hiljad izsiče Turaka.
Ali opet i sablja njihova
Porazila jeste mista ova.
Tad osvoji Turčin svu Bosansku,
Jošter k tomu zemlju Servijansku,
Zatim malo osvoji Madžarsku,
Slavoniju, jošter i Hrvatsku.
Sve su tada crkve porušene,
Knjige jošter jesu sažežene.
Uspomene biše satrvene
I po svitu štokud raznešene.
Vas naš narod pod njima ostade,
Kud bi bižo on tad ne znade,
A ostali štokud izmakoše.
U slobodna mista pobigoše.
Čete ljudske biše pribrojene
I međ Turke jesu udiljene.
Jedan s drugim vićat ne smiđaše,
Već u strahu život provođaše,
Kod njih biše virni redovnici,
Mala braća svetog Frane sinci,
Koji službu duhovnu činiše,
Sto godina i petdeset više.
U skrovitih mistih oni stahu,
Rič jim božju udilj navištahu,
Puk kršćanski sveto slobođahu,
Virno njima dan i noć služahu.
Da je komu tada vidit bilo,
Što se njima činjaše nemilo,
U njemu bi srdce proplakalo,
Kad bi samo promotrilo malo.
Zatvarani biše u tavnice,
Gdi primiše mloge zaušnice.
Njih na kolac nike natakoše,
Oštrim mači nike izsikoše,
Ljutovoti nike silovaše,
Šerbetačce kad od njih iskaše.
Buzdovanom pleća razbijaše,
A handžare u prsa turaše.
Tad se mladež učaše skrovito,
Jer slobodno ne biše očito
Škule držat i tom mudrovati,
Knjige pisati i na svitlost dati.
Šesnaeste za time stotine
Osamdeset i šeste godine
Leopoldo prvi carevaše
I pridobi Turke nastojaše.
Za osvojit prvašnja imanja
Od podiže kršćanska vladanja.
Osamdeset i dvi godin ima,
Kad gradove njima pootima.
Vikovičnja budi Bogu slava,
Kad ih diže iz ovih država.
Pristali su jur turski harači,
Odahnuli mudri i kopači.
Naredbe se lipe učiniše
I tom crkve svete otvoriše
Jer naredbe postadoše tada,
Da se svuda uče dica mlada.
Manastiri svud se popraviše
I iz nova mlogi načiniše.
Postadoše visoki nauci
Po gradovih i međ svima puci.

 Odabrao Đuro Franković

 

 

Comments are closed.