SVETI TOMO (21. prosinca)

SVETI TOMO iz Galileje je bio jedan od Isusovih apostola, te je poginuo u Indiji kao kršćanski propovjednik.

Sveti Tomo se naziva i nevjerni Tomo jer nije povjerovao u Kristovo uskrsnuće sve dok nije svoje prste stavio u njegove rane.

Ime ovog sveca je u Podravini poznato pod nazivom sveti Tomaš.

Njegovo je ime u Hrvata popularno, a javlja se u oblicima: Tomo, Tomica, u Podravinii Tomina, Tomaš, dok u današnje vrijeme i kao Tamaš.

U Santovu je poznato ime: Tomo, Toma, Tomaš, Tomaško i prezime Tomašev.

Kod Bunjevaca su poznata prezimena: Tomanović, Tomašić, Tomašković, Tomić, Tomšić.

U podravskom Lukovišću postoji nadimak: Tomini.

U narodu se blagdan sveca (21. prosinca) naziva Tominje, Tomindan.

Iz kajkavske rukopisne kantorske knjižnice se pjevala ova pjesma:

Na dan s. Tomaša (od denešnjeg goda)

Apoštole zpominjamo, od slug Božji popevajmo,

Sveti Tomaš moli za nas, ar hvalimo tebe danas,

Iz dvojnika veruvani, poztal jesi svedok ztalni,

Sveti Tomaš moli za nas, da vere dar bude pri nas.

Vu Indiu zveztit veru, jesi išel Kristuševo,

Sveti Tomaš moli za nas, da bu Jezuš vsigdar pri nas,

Pervi apoštol Indie, poslan si iz Božje volje,

Sveti Tomaš moli za nas, ar milošću Božju imaš.

Za tvojega ime Boga, smert si prijel od bolvana,

Sveti Tomaš moli za nas, da smert srečna ne mine nas.

Onda ranjen ves z oštremi opal si aldov zterlami:

Sveti Tomaš včini i nas, cil ljubavi Bože danas.

* ar – jer; vsigdar – svagđe, svuda, svugdje; bolvan – idol (krivi) bog, kumir; pogani; aldov – žrtva

U pripovijestima podravskih Hrvata se pojavljuje kovač Tomo koji živi vječno.Ovo bi bilo ujedno i svjedočanstvo o njegovim božanskim osobinama, jer je samo život bogova trajan. Kovač Tomo živi na zemlji dok hoće, savladavši ktonske sile i sam po svojoj volji ide pred Boga. Naziva se Tomo što ga dovodi u vezu sa svetim Tomom, zaštitnikom kovača.

Bunjevački Hrvati u Bačkoj, kao i Hrvati u Hajmašu kazuju molitvicu o svetom Tomi. Svetac je zaštitnik od nadnaravnih bića: vila i vještica.

  Sveti Toma i vile

Sveti Toma plete mrižu,

Da uvati vilu i višticu,

Koju vaćaše, onu moraše,

Koja ostajaše, ona mu se moljaše:

„Nemoj mene, sveti Toma,

Za prisveto tvoje ime,

Ostavi mi sime.”

Zabilježio Ive PRĆIĆ

 

Sveti Tomo, moli za nas

A, mora, sedi doma!

Od Boga sapeta,

Od svetog Tome zapeta.

Sveti Tomo, moli za nas.

(Zapisano u molitveniku Vrata nebeska kojeg je

autoru poklonila obitelj Kasonić u Hajmašu.)

Sveti Tomo, prema sadržaju pučkih molitvica, u mrežu hvata vile i vještice. Na analogije vezivanja nevidljivim konopcima nailazimo u grčkoj antičkoj tradiciji. Naime, kovač Hefest je svojoj majci Heri iskovao prijestolje od zlata te ju je nevidljivim užadima vezao za prijestolje, odnosno, vezao je i druga božanstva i titane. Ispleo je i nevidljivu mrežu u koju je ulovio svoju suprugu Afroditu i njezina ljubavnika Areja, da bi ih prokazao ostalim božanstvima. Afrodita je bila božica ljepote.

Na drvodjelju svetog Tomu je utjecao đavo, koji se pretvorio u lijepu djevojku, što nedvojbeno ukazuje na istvojetnost s motivom o kovaču Hefestu i Afroditi.

Sv. Tomo se javlja i u molitvicama podravskih Hrvata u Križevcima.

Idem spat

Idem spat,

Boga zvat

I Mariju milovat.

Marija je Majka Božja,

Sinka Boga porodila,

Na križ ga je položila.

Križ se diže na nebesa,

Nebesa se otvaraše,

Svi anđeli redom staše,

A divice poklekaše.

Još govori sveti Tomo:

„Mi ne mremo Boga najti,

Ni na danu,

Ni u noći,

Nek nam bude dragi Isus

I Marija u pomoći!” Amen.

Zabilježio Đuro FRANKOVIĆ

* ne mremo – ne možemo; najti – naći

U Hrvatskom Židanu tog dana divuojke (udavače) poste. Ona djevojka koja strogo posti, njoj se po noći u snu pojavljuje njezin budući suprug.

U Kermendu (Körmendu) i u okolnim selima, naseljenim i Hrvatima, je taj dan pogodan za ljubavnu magiju.

U Bužaku se kazuje: Onaj tko kolje svinju treba je uvijek na taj dan zaklati jer će je Tomo prožderati iz svinjca, odnosno uginut će prije klanja.

U okolici Pečuha je u pretprošlom stoljeću Nikola Tordinac zapisao:

Taj se dan svinji kolju, brava ne pure no ga pale. Kada brava polože na trbuh onda nožem kod vrata načine jedan poslenika križ – to posoli, ali se mora žurit jer će ga drugi nožem, po ruci. Raspravivši bravce, meso posole, a mast otope. Salo spremaju, jer valja za razne bolje. U večer se skupe rodovi i gosti na večeru i tu se šale, pjevaju i igraju. Kad kobasice donesu na stol ovu pjesmu govore:

Krvavica kobasicu ganja

„Gdi si bila, kurvetino stara?”

Kulen babaija,

Samar nije Marija,

Kulen je puko,

Samar je crko.”

Zabilježio Nikola TORDINAC

* bolja – bolest, oboljenje

U susjednoj Salanti:

Čisto svinče gazda je rasjeko na dvi strane, obaška je metnio šunke, noge, pleća, slaninu, glavu, džigerice, papke, rep i drob, što su žene oprale za krvavicu i kobasicu. Krvavicu smo nađevali i barili potli podne. U krvi smo zamiješali mlogo koješta kuvanog od svinčeta, a najviše smo metnili u krvavice hajdine ili pešlike. Kobasicu bi nađevali potle, drugi dan.

Večeru smo svi čekali koja je bila vrlo fina: čorba, kuhano meso, sarma, pečeno meso, pečena krvavica i kobasica, a na kraju kolačići.

Potle večere došle su buše. Spravili su se u tako ruvo da ji nismo mogli pogoditi. Nisu progovorili, samo su rukama pokazivali i drugačije odali nego kako su naučili. Dugo smo pogađali da ko je ko, ali nismo uvjek pogodili. Kad su se svukli, onda smo počeli pjevati i veseliti se. Njeka đeca ili momki metnili su u pendžer šibu da njim gazdarica natakne malo jela od večere.

* džigerice (perz.) – jetra; čorba (perz.) – juha; ruvo – ruho; odati – hodati; njeka – neka; pendžer (perz.) – prozor

Tog dana kada se zakolje ranjenik u podravskom Lukovišću dječaci u predvečenjim satima nose u ruci ražanj, tj. odsječenu granu s nekoliko grančica, čiji se kraj zaoštri te se na jednu priveže pismo. Pismo je pisano na mađarskom jeziku, a u njemu se šaljivo iznose želje aktera, obično da su jako izgladnjeli i uz to se ukućanima zaželi da i dogodine zakolju brava. Običaj se na mađarskom jeziku zove nyársdugás, tj. bacanje ražnja. Domaćini nakon što pročitaju pismo na ražanj zabodu pečena mesa, pečene čurke (krvavice) i kobasice te ga iznose van, a dječaci to uzimaju i jedu.

U hrvatskim selima pored Drave se kazuje da se na dan svetog Tomaša počelo sijati žito.

Kad je gazda sijo žito, otišo bi na polje, skinio kapu, prekrižio se i:

– Svi su blaženi časi, taj nek bude najblaženiji!

Onda bi pričel radit. Gazda koji je sijo žito u čistim ruvu je bio i preda se je bacal žito…

Ako žena bila “bolesna”, onda nije smela tam otit

* pričeti – početi; bolesna žena – u ovom slučaju žena koja menstruira; otit – otići

Na dan sv. Tome navečer se u Gari brava (kvaka) namaže bilim lukom,a ispred vrata se naopačke stavi metla da vještica ne može unutra.

Kada su u Bužaku tog dana zaklali ranjenika dio njegove krvi su bacili na zemlju, kazujući na mađarskom: Evo, Tomo, i tebi, / ako nećeš pojesti, i meni!

Osobne bilješke

Isto

Zabilježio Živko MANDIĆ

Isto

Osobne bilješke

Isto

PRĆIĆ, I., 1939., 12.-13.

FRANKOVIĆ, Đ., 1993., 39.

HORVAT, I., 1977., 73.

BÁLINT, S. III., 1998., 100.

BUZSÁKI, I., 1998., 67.

TORDINAC, N., 1986., 48.

PAVIĆ, Đ., 2004., 110.-111.

Osobne bilješke

Isto

GUGAN, M., (rukopis)

KIRÁLY, L., 2002., 149.

Comments are closed.