Ù-csi vier-no dò-bré stvá-ri…
Prvi dječji školski udžbenici služe učeniku prvog razreda osnovne škole za početno učenje čitanja i pisanja te su uređeni tako da to učenje učine pristupačnim i privlačnim (sadržajem, ilustracijom i metodičkom artikulacijom).
U Hrvatskoj su prve početnice nastale pretežito kao knjige za vjerske škole. Najstarija poznata je Bukvar (Venecija 1527.), tiskana glagoljicom.
Modruški biskup Šimun Kožičić (oko 1460. – 1536.) objavljuje Psaltir, priručnik za učenje glagoljice (bukvar). To djelo (14 cm, 8 listova, papir) nosi samo Kožičićev tipografski znak, bez oznake vremena i mjesta tiskanja. Može se pretpostaviti da je najvjerojatnije tiskan ili kao probni otisak prije 15. prosinca 1530. godine prije dolaska tiskare u Rijeku ili u Rijeci na početku odnosno na završetku rada tiskare 1531. godine. Jedini sačuvani primjerak čuva se u Sankt Peterburgu (Ruska nacionalna knjižnica). Kršćanska sadašnjost je 1976. godine izdala faksimilno izdanje. Bukvar se upotrebljavao sve do XVIII. stoljeća.
Objavljene su i latiničkim i ćiriličkim pismom, a njima na hrvatskom sjeveru započinje tradicija početnica popraćenih katekizmom Petra Kanizija (1521.-1597.).
Stjepan Konzul Istranin (1521. – 1568.) objavio je u Tübingenu (1561.) prvu početnicu za perotestantske škole: Tabla za dicu edne malihne knižice, a iste godine u Urachu, zajedno s Antunom Dalmatinom (prva polovica 16. st. – 1579.) Azbukar, tiskan na glagoljici i ćirilici.
U sjevernim hrvatskim prostorima izvan matične Hrvatske tiskane su u Trnavi 1696. i 1697. godine, troškom kardinala Leopolda Kolonića (1631. – 1707).
Iako ime prevoditelja nije navedeno, najvjerojatnije radi se o Ivanu Gabeliću (1666. – 1703). Sljedeće poznate početnice objavljuje Juraj Mulih (1694.- 1754.). Listove sa slovima i slogovima dodaje već Pisaniczi duhovnoj (dva izdanja 1734. i jedno 1754.), a potom objavljuje još dvije početnice s katekizmima: kajkavsku Abeczeviczu dragem mladem obadvojega szpola lyudem hasznovitu (1746.) i štokavsku Abecevicu Slovinsku (1748.). Prva je nedavno otkrivena u knjižnici dubrovačkog erudita Ivana Bizzara, a jedini poznati primjerak druge čuva budimpeštanska Országos Széchényi Könyvtár. Obje početnice imaju istu strukturu, uključujući listove sa slovima, slogovima i riječima, katekizam, vježbenicu za posluživanje na svetoj Misi te osnovne računske operacije, uključujući tablicu množenja.
Isusovac Antun Kanižlić 1757. izdaje Abecevicu, mali priručnik za brzo učenje čitanja. Obično su abacevice ujedno bile i pojednostavljeni molitvenici. Kanižlića Abecevice su vjerojatno učili i učenici Ilirske (hrvatske) škole u Pečuhu, naime u više navrata je obavljao službu u Pečuhu, a nadziranje ove škole je povjereno isusovcima.
Sljedeću poznatu početnicu objavljuje Matija Antun Reljković (1732. – 1798.) kao uvod u svoje Slavonske libarice iz 1761. godine. Na posljetku, Stjepan Adžić (1730.- 1790.) anonimno objavljuje Abekavicu Iliričku za ubaviestiti malanu dječicu u kratko u nauku knjige zakona katoličanskoga 1779. godine. Prema Antunu Cuvaju (1854. – 1927.) ista je početnica ponovno objavljena 1802. godine. On također spominje još nekoliko abecevica, od kojih je sjevernom hrvatskom prostoru sigurno pripadao Abecedar Kerstjanski za decu, objavljen u Zagrebu 1771. i ponovo 1774. godine.
Među početnicama naročito je značajna Miklósa Révaija (1749. – 1807.): ABC könyvetske a’ nemzeti iskoláknak hasznokra – ABC der Namenbüchlein zum Gebrauche de National Schulen in dem Königreiche Hungarn, koja je ustvari prijevod, odnosno adaptacija udžbenika izdatog u Beču 1774. godine ABC – oder Namenb’chlein f’r AntaUMLAUTnger zur Erlerung der Druck-, Latein- und Kurentschrift zum Gebrauche der Schulen a koji je preveden na kajkavsko narječje (tada književni jezik), na slavonsko štokavsko narječje, na slovački, gradišćanskohrvatski i slovenski (vendski) jezik. Uz ove abecevice dodane su i udžebici pravopisa i pravilnog izgovora riječi. U tadašnjim suvremenim njemačkim gramatikama u posebnom poglavlju se donosio pravopis, kao i pravilan govor i čitanje.
Objavljivanje hrvatskih početnica istog oblika započinje 1779. godine u Budimu. Tada naime izlazi štokavska ABC iliti knyìxica slòvoznánja za pòtribu národnih ucsionícah ù Kràljevstvu Slàvónie. / ABC oder Namenbuchlein, zum Gebrauche der National Schulen in dem Koenigreiche Slawonien. Ista će početnica doživjeti niz izdanja do 1851., a da joj se sadržaj neće mijenjati.
U Budimu je 1799. tiskana Imen knisica za haszen varoshkih škol Horvatszkoga Orszaga, a posljednje izdanje 1839.
Međutim, kao i u svim prijašnjim slučajevima i u novim su početnicama različita narječja hrvatskog prostora poštovana. Tako je pored štokavske objavljena i kajkavska početnica: ABC knisicza za potrebnozt národnih skol. / ABC oder Namenbuchlein, zum Gebrauche der National Schulen in dem Koenigreiche Croatien. Obje su početnice dvojezične, na desnoj strani je njemački izvornik, a na lijevoj prijevod na odnosno hrvatsko narječje. I cijena im je bila jedinstvena: 6 kreuzera. Bitna razlika između novih početnica i onih iz prijašnjeg razdoblja leži u popratnom sadržaju, to jest tekstovima za vježbanje. Popratnog katekizma nestaje, a nove početnice nude tekstove općih moralnih načela, pruženih u obliku kratkih poučnih priča o djeci, braći, prijateljima, roditeljima itd. Svaka priča predstavlja zasebnu cjelinu. Usporedba naslova u štokavskoj i kajkavskoj početnici puno govori o odnosima tih dvaju narječja. Primjerice: Novòxeljnò diete – Novo-zvedlivo Déte; Kròtkó Diete – Pobosno Déte; Shtedèche Diete – Gospodareche Déte; Svesèrdnó Diete – Pravédno Déte; Paváo i Frànjo – Pavek y Franczee; Nejednáká Bratja – Nezpodobni Brati; Prilika ili sinna vara – Kìp, iliti Izkaza Vkanyùje, itd. Nakon svake priče slijedi određena moralna pouka. U obje je početnice posebno zanimljiv prvi tekst za vježbanje, složen u rimovane stihove i k tome razdijeljen u slogove. U štokavskoj početnici on glasi: „Ù-csi vier-no dò-bré stvá-ri, / Pà-zi, dà-te zlo ne-skvà-rí; / Box-jé O-csi sva-ká vi-dé, / Ljú-di nek’-se Lá-xi stî-dé, / Sli-di tvo-jé Rò-di-te-lje / Slù-shaj prà-vo Nâu-csi-te-lje, / I sva-ki-Dán vish-je ù-csi, / Dó-kle-si mlàd, sad’- se mù-csi, / Da, kad’ sti-gnú sie-dé ko-se, / Plod Mla-do-sti vrid-né nò-sé”. Isti je tekst u kajkavskoj početnici preveden slijedećim riječima: “Rad-sze vu-chi do-bre ztva-ri. / Vsza-ko zlo z-da-le ka-be-si. / Vsza Bo-san-zko o-ko vi-di. / Naj od te-be làs ne-zi-de. / Po-szlú-sai drâ-ge zta-res-se. / Vszi-gdar y na-vu-chi-te-le”. Kako je isti njemački izvornik osnova obaju prijevoda, ovi tekstovi doista puno govore o međuodnosima naših narječja. Dapače, početnice u cijelosti pružaju iznimno vrijedne i zasigurno plodonosne mogućnosti usporedbe.
Uostalom poznata je abecevica iz 1806. godine koju je sastavio Johannes Sigismund Karner, redovnik pavlinac, župnik (farnik) u Bizonji. Udžbenik je tiskan pod naslovom Slabikar, aliti jimen knyiz’cza za haszan ladanyzkih skol horvatzkoga naroda va Ugerszkom Kralyevsztvi (…) ofen 1806. Pored toga poznata je abecevica Jožefa Ficka iz 1836. godine A.B.C: Knyisicze za diczu horvatskoga naroda va Kralyesztvi Vugerszkom. Hrvatski udžbenici u Gradišću tematski i u brojnosti svoj procvat postižu 1870-tih godina.
Manje je poznato da su Naše novine koje su izlazile u Juri (Győr) od 1910. godine do konca Prvog svjetskoga rata izdale i Slovnicu hervatskoga jezika za selske škole. Na naslovnoj stranici školarce pozdravlja poznati gradišćanski pjesnik Mate Miloradić s ovim stihovima:
Naš jezik je vrt prostrani,
Ah, do seda Gethsemani!…
Š njega smo si cveća zeli
Ter si mali venčac spleli.
ĐF
(Nastavljamo)
