Krsto Pejkić pisao je na hrvatskom jeziku i boravio, uostalom, među pečuškim Hrvatima.
Bio je Čiprovčanin, tj. bugarski katolik, a kojih je bilo u XVII. stoljeću. Potječe iz trgovačke obitelji. Nije isključeno ni to da se i sam Krsto u svojoj mladosti, barem neko vrijeme, bavio tim zanimanjem.
Točan datum Pejkićeva rođena nije nam poznat. U svom pismu od 14. lipnja 1704. izjavio je za sebe ima „preko 39 godina života”. Morao se roditi najkasnije u prvoj polovici 1665. godine. Krsto je polazio domaću čiprovačku gramatikalnu (hrvatsku) školu koju je u skladu s nastojanjima oko katoličke obnove, otvorio godine 1624. sofijski biskup Ilija Marinić. Svrha joj je bila da učenike opismeni i dalje ih, preko štiva, utvrdi u vjeri, a nadarenije da osposobi za više školovanje u Poljskoj i Italiji.
Djelovala je ta škola čitavo XVII. stoljeće. Na njoj su predavali većinom hrvatski učitelji. Od početka se predavalo iz hrvatskih priručnika i na hrvatskom jeziku. Na taj se način u zapadnobugarskih katolika, a preko njih i u obraćenih pavlićana, udomaćio kao književni jezik hrvatski. Nadzor nad školom vršio je sofijski nadbiskup. Neki bi učenici, oni koji su bili nadareniji i koji bi pokazali volju za svećenički poziv, prelazili po završetku škole u tamošnji franjevački novicijat. Takve je đake učitelj upućivao u osnovne latinske gramatičke škole. Iz sačuvanih podataka zaključujemo da je školu polazio ipak razmjerno manji broj čiprovačkih dječaka.
Krsto nigdje ne spominje svoga školovanja u Čiprovcu. Jednako tako nećemo kod njega naći spomena ni o novicijatu, osim o onomu u koji je, već kao svećenik, stupio tek po povratku iz Rima, godine 1703. u Trgovištu (u Vlaškoj). Ipak kad je Krsto kao zreo mladić dospio u Rim, njegovi su poglavari ustanovili da znade ponešto gramatike te pomalo čitati i pisati. U Rimu je želio izučiti „literae latinae”, te je u svojoj dvadeset i četvrtoj godini krenuo u glavni grad katolika. Pejkićeva želja za „latinskom” naobrazbom uključivala je dvoje: izbor duhovnog staleža i boravak u Poljskoj ili Italiji. Ipak se većina obrazovanijih bugarskih svećenika u XVII. stoljeću, kojima u velikoj mjeri valja zahvaliti napredak tamošnjeg katolicizma, školovala isprva u rimskom Clementinumu te kasnije u „ilirskom” Propagandnim kolegijima u Loretu i Fermu.
Napustivši pred desetak godina Čiprovac, koji je 1688. doživio katastrofu, Pejkić se potkraj 1698. ili početkom 1699. vratio iz Rima, kao svećenik i apostolski misionar, među zapadnobugarske katolike. Dne 18. kolovoza 1711. postavljen je za župnika u Dražu, u jugoistočnoj Baranji, ispod Mohača. Bugarski katolici su poslije 1688. godine raštrkani te su imali svoju koloniju i u Pečuhu, bili su viđeniji trgovci i plemići i u Osijeku. Godine 1715. dospio je Pejkić u Pečuh za kanonika. U Pečuhu katolici su bili većinom Hrvati. U gradu i u južnoj Ugarskoj u to vrijeme počinje rekatolizacija. Iako je Pejkićev pečuški kanonikat trajao kratko – nepune tri godine – ipak je za njega, kao teološkoga pisca, posebno značajan. U tom kratkom periodu tiskao je prve svoje knjige. Prvu od njih, hrvatsko Zrcalo, dao je u tisak svega nekoliko mjeseci pošto je postao kanonikom. Knjižica je tiskana 1716. godine u Veneciji. Samo godinu kasnije, kad već započne novi rat s Turskom, pojavit će se i druga, opsežnija njegova knjiga Mahometanus (Trnava 1717.). U objema je na naslovnoj stranici istaknuo da je „kanonik pečujski”, Bugarin, Čiprovčanin i apostolski misionar.
Neosporno Krsto Pejkić u Pečuhu se mogao malo smiriti, ekonomski ojačati i potpunije predati se knjizi, te je kao pedesetogodišnjak svoju je književno-teološku djelatnost započeo ovdje. Krsto Pejkić postaje i čanadskim opatom, a u Beogradu će ga u službi i rangu kanonika u 64. godini života zadesiti smrt, 1753. godine.
P r i l o z i
(Ulomak iz Zrcala istine med Carkve istočne i zapadnje)
„… Mi smo krštjane, veli sveti otac papa, zlo za zlo vratiti ne moremo, nego onim kiji nama zlo čine vratimo svako dobro, i u tomu prilični budemo Ocu nebeskomu koji ističati (!)
sunce svoje i kišu s neba pošilja zlim i dobrim. Znade sve kraljestvo mačarsko (!) šta hristjane u njemu učiniše, a navlastito u Šikloš i u Pečuj g(odiš)ta 1704. Isikoše franceškane, jezovite i popove; prosuše sveto tilo Isusovo po zemlju; obukoše se u redovničko crkveno ruho naše i tako na sramotu krstjansce (!) vire jašihu po gradu na konje svoje. Da smo mi njima to učinili, što bi nami, ako bi mogli, vratili? A mi njima ništa ne učinismo, premda njima zapovidamo, nego još molimo Oca nebeskoga da njima oprosti jer ne znadu što čine…”
(Pejkić piše o zlodjelima Srba 1704. godine u Pečuhu, čija pustošenje mađarski povejničari nazivaju „Rác dúlás”.)
Odabrao Đuro Franković
Literatura: TURČINOVIĆ, Josip 1973. Misionar Podunavlja Krsto Pejkić (1666–1731). Kršćanska sadašnjost, Zagreb
