„Da građani tri jezika / Tvoji govore jednako / Koje slušat jeste slatko, /
To jest mađarski, nimački, / I lip ilirički naški…”
Župnik u Gornjem gradu Osijeka, Retfali i Gravici Antun Josip Turković 1796. g. objavio je knjižicu posvećenu utemljenju Reda Milosrdne Braće u Pečuhu. Nakon latinskog pjesnika Janusa Panboniusa i neolatinskog pjesnika Stjepana Adžića s pravom se može ubrajati i u krug pečuških pisaca.
Antun Josip TURKOVIĆ (1760.- 1806.), bio je kapelan, župnik u Osijeku. Rodio se u Osijeku I 1760. od oca Matije, građanina. Učio je u Kečkemetu kod Pijarista gdje je bio upisan u Marijinu družbu. Učio je u centralnom sjemeništu u Pešti, znao je hrvatski, njemački i mađarski. Za subđakona zaredio ga je biskup Krtica 20. rujna 1783. u svojoj kapelici, za đakona 28. rujna iste godine u Trnavi, a 5. listopada u dvorskoj kapelici u Đakovu za svećenika. Odmah je poslan za kapelana u Osijek, gdje je ubrzo postao gornjogradski župnik (1786.-1797.), potom župnik u Tvrđi (1797.-1806.) i dekan osječkog dekanata. Bio je centralna ličnost oko koje se kretao društveni i crkveni život Osijeka toga vremena kako svjedoči njegov dnevnik štampan u Starinama (XXXV s. 239-294.). Bio je plodan pisac. U stihovima je 1795. napisao opsežno djelo Život svetog Eustakije (3 sveska na 600 stranica) po književnoj vrijednosti slabo, ali u svoje doba veoma popularno i rado čitano.
Umro je 23. ožujka 1806. u 18.00 sati, u 46. godini života.
U Trukovićevoj knjižici stihova navodi se: Pozdravlenje skim Antun Josip Turkovics Gornje ossicske varoshi, Réthfale, i Gravicza parok po prigodi ulazenja u Petcsu mlogo poshtovanih bratcsjah od Miloserdgjja varoshane petcsujske Posdravlja, Poshtiva, i na toj sricsi csestitiva godine 1796 u Ossiku Gornjoj u Varoshi. Ova knjižica malog formata tiskana je Dopustenjem Stareshina U Ossiku po Ivanu Martinu Divalt, Godine 1796. (svega na 28 stranica). Pjesnik nastavlja slavonsku spisateljsku tradiciju, svojim se čitateljima obraća u stihovima na ikavici, a koje ćemo u nastavku prenositi suvremenom grafijom.
Pjesnik Turković o nazivu i tumačenju Pečuha služi se opisnom metodom: Zašto se Petču nazivaš?/ Zato: jer lipotu imaš,/ S kojom ljudska pet čučenja/ Ti štitiš svakog vrimena…
U osmercu ispjevanim stihovima daje se opis Pečuha: Petču varoš pleminita/ Lipa kako kita cvita/ Narav te je kitila/ Svrhu mloge uzvisila/ Dade ti bot narav svaka/ Koja su željna, i slatka/ Na visoku si zidana/ Lipotom zlamenovana.
Pjesnik slikovito opisuje i gospodarsko stanje grada te položaj građana, a koje pjesnik naziva i „purgerima”.
No, zbivanja u gradu dobijaju svoje određeno težište, naime pjesnik iznosi da se nakon protjerivanja osmanlijskih osvajača (1686.) pod vodstvom pečuškog biskupa Matije Radonaya (Radonića) otvaraju široke mogućnosti gospodarskom, kulturnom i vjerskom razvitku. Grad podno gore Meček prihvatio je veliki broj pridošlog hrvatskog, mađarskog i njemačkog stanovništva te je u njemu sprovedena katolička duhovna obnova.
U Pečuhu krajem 18. stoljeća pored svetovnog svećenstva djeluju redovnici u šest katoličkih redova, kojima se 1796. pridružuje i Red Milosrdne Braće.
Turković Pečuh opisuje jakim katoličkim školskim središtem, pri tomu ne navodeći Cistercitsku gimnaziju i Licej kuda dolaze mnogi siromašni učenici i „boljari”, kako naziva djecu iz viših staleža: U tebi već se odavna/ A iz daleka školari/ Siromasi, i boljari/ Nagle u te Petču doći/ Za nauk primiti moći… U Liceju je bio rektor kanonik i neolatinski pjesnik Stjepan Adžić, a jedno vrijeme ovdje je podučavao sjemeništarce i kanonik, kasnije biskup đakovački, Matija Krtica, te kanonik i profesor dogmatike teologije Matija Živić. Posebno ozračje kulturnom i duhovnom uzdizanju grada uvelike je doprinijeo zaslužni biskup hrvatskog podrijetla Juraj Klimo (1710. – 1777.) koji je oko sebe okupio popriličan broj visoko obrazovanih hrvatskih svećenika.
U Pozdravljenju… dolazi do izražaja da su u ovom gradu, u Donjoj Ugarskoj, živjeli građani tri nacionalnosti, a najbrojniji su bili Hrvati! Međutim, u prvoj polovici 19. stoljeća omjer je već postao drugačiji, izjednačen je broj Mađara, Nijemaca i Hrvata, a početkom 20. stoljeća Hrvata ponestaje. Pjesnik zapaža da „purgeri” govore sva tri jezična izričaja, među kojima će se naći i Hrvati koji govore „ilirički”, odnosno „naški”. Na istočnoslavonskim i baranjskim prostorima tada još nije rabljen jedinstveni naziv za hrvatski jezik već se služilo njegovim ovdje navedenim inačicama. Diči se s plemenitašima/ Varošanma bogatima,/ Trgovcima, spaiama/ Mlogima zanatđiama/ Majstorima svake struke/ Koji su vište ruke/ Jošt poslidna nije dika/ Da građani tri jezika/ Tvoji govore jednako/ Koje slušat jeste slatko,/ To jest mađarski, nimački,/ I lip ilirički naški/ Pored mudrog latinskoga/ Svi govore skoro koga/ Buduć po škulu hodaju/ I zato mudri postaju.
U opisivanju grada Pečuha, načinu života, pjesnik iznosi pojedinosti, primjerice da stanovnici imaju svoje vinograde koji služe za obavljanje poslova oko vinove loze i vina, ali i za odmaranje. Ovamo pripadaju još i prostranstva zelenih livada i plodnih oranica. Mještani vješti u raznim zanatima – navodi neke u fusnoti stihova – služe se vodom potoka Teće. Na izvoru ovoga potoka pije se pitka voda, koja na samom kraju pokreće papirnati mlin, čiji su proizvodi daleko traženi i poznati. Utemljitelj mlina za proizvodnju papira bio je pečuški biskup Juraj Klimo, naime imao je u vidu potrebe poraslog broja učenika, pismenih ljudi u gradu i okolici. Poslije ovih navoda i objašnjenja predajemo riječ pjesniku Turkoviću: Lipe imaš vinograde/ Zeleno polje, livade:/ Otkud vino, mržnu hranu/ Lako dobijaš svagdanju/ Purger tvoj po vinogradi/ Šeće se, veseli, radi/ A po njiva drago sije/ Vino, ladnu vodu pije,/ Tekuću iz zvirilišća/ Zdravog, i slatkoga pičja/ I tečjia voda zvata/ Pomaže mlogog zanata[1]/ Kroz tebe ta Petču teče/ Da ti daje hasne veće./ Ona kreće vodenicu/ Glasovitu papirnicu/ Odi se papir mlogih pravi/ Koji se daleko slavi/ Jednom ričjom varoš lipa/ Petču, imaš dragog cvita,/ Svake fale, i dobrote/ Od svake vrsti lipote…
Grad je dobio svoje povlastice za vrijeme vladavine carice i kraljice Marije Terezije (1740.–1780.) i postao slobodnim kraljevskim gradom 1780. godine, što pjesnik s pravom smatra potrebnim naglasiti, imajući u vidu da se snažni razvoj grada upravo tomu može zahvaliti, kada više nije sputavan različitim feudalnim stegama i nametima, nije više bio ovisan od biskupa. O Petču varošu svetna/ S tvojima purgarima sretna/ Oni su te uzvisili/ Po svem svitu prodičili/ Eto jurve si procvala,/ Kraljevska varoš postala/ Svu sloboštinu dostala/ I plemenita ostala.
Ulice Pečuha u 18. stoljeću bile su kamenom popločene, ravne i čiste. Svu lipotu jurve imaš/ Nit više šta želiti znaš/ S kamenjem jesu putovi/ Taracani tvoji novi/ Da svaki lako prolazi/ Koji u tebe dolazi/ Sokaci su tvoje čisti/ Petču varoš po svi misti
Pjesnik Antun Josip Turković opisuje Pečuh kao jako crkveno središte: Ponosiše s’ sveštenici/ Biskup bot, i kanonici/ U tvom krilu Boga slave/ Put ispašenja tebi prave/ I mladi se pripravljaju/ (Klerici se nazivaju) …
U nastavku svojih stihova Pozdravljenje… opisuje utemeljenje reda Milosrdne Braće u Pečuhu: O što čujem! Opet novog/ Glasa želnog, vele salatkog/ Ču pečujski varošani/ Dični mlogo poštovani/ Da hoćete Svetog Reda/ Od Bratčjah od Milosrđa/ Dobiti u vaše krilo… Utemeljitelj reda bio je Sveti Ivan od Boga (1495. – 1550.). Nažalost njegovu djelatnost, kao ni samog Reda ovom prigodom, zbog ograničenih prostornih mogućnosti, ne možemo našim čitateljima predstaviti. Potrebno je naglasiti da se je Red starao o bolesnicima i utemeljio niz bolnica diljem svijeta, s ishodištem, prema navodima pjesnikovim, iz „Kraljevstva Španjulskoga”. Jerbo Bračja Reda toga/ Dobro čine, svuda mloga/ I vami će skoro plodit/ Počmite nji samo molit…
Valja navesti još da je Red Milosrdne Braće u Pečuhu naslijedio baroknu crkvu Reda kapucina građenu između 1727-31. u čast Svetog Sebastijana. Konvent Milosrdne Braće nazvane po imenu Svetog Ivana od Boga u Pečuhu utemeljio je prema Turkovićevim navodima „Ivan Georg Krautsack kožar, iliti Leder (njemački naziv za kožare – aut. op.), i vodeničar u Petćuu rođen jeste godine 1743, dana 9. miseca travnja u Vaš Varmeđi mistu Pinkafeld zvatomu” svojom donacijom od 6 – 7 tisuća forinti. Inicijativa je prihvaćena i podržana od opata, kanonika Stolne crkve Petćujske Vizera .
Autor se ovim riječima oprašta od svojih čitatelja: Petčujski slavni građani!/ Na Redu vam čestitujem/ A mene priporučujem/ Želim svi zdravi budite/ U Svetom Redu ljubite/ Svetog Stvoritelja Boga/ I iskernjega uboga.
Stihove donosili smo, samo da ponovimo, suvremenom grafijom i pravopisom te s obzirom da autor nije bio konzekventan u pisanju „ć”, često tiskano sa „č”, npr. „veseleč”, pozdravljajuč”, „želeč”, itd., kao i tada rabljeno „miloserđe”, „kerznari” i slično, ispravili smo u tekstu da ne bi prouzrokovalo pometnje u čitanju.
Đuro Franković
[1] Autor daje ovo objašnjenje: „Iz daleka, i iz Osijeka, čepeđije (tur. obrtnik koji se bavi valjanjem, izradom ćebadi – aut. op.), tabaci (ar., turc. – kožari – aut. op.), krznari, girhari (?) u Petću idu, i svoj espap (ar., turc. – oprema, materijal – aut. op.) valjaju u tečjii vodi.”
