U tom broju će između ostalog biti riječi o prvom svjetskom ratu. Biti će objavljena i slijedeća pjesma velikana hrvatske književnosti, Miroslava Krleže.
Miroslav Krleža
Proljeće hiljadu devet stotina i osamnaeste
O, opet u mutnom velu sjete/ oblaci krvavi lete,/ i nešto se sprema/ a spasa – nema
Evropa je danas kuća samotna u kojoj Zločin spi
i burad crna šuti i ludilo zri,
a fitilj žute lampe plače i plamen zelen vri,
u tmini šume krila i lijeću crni sni,
a jablanovi vise ko obješeni.
Danas je Evropa kuća samotna,
i u njoj zločin spi.
O, opet tutnje mrtvački vozovi,
i grme topovi,
i plaču soldati.
O, opet u mutnom velu sjete
oblaci krvavi lete,
i nešto se sprema
a spasa – nema.
I svi ljudi gore ko baklje nevidljivom bogu
koji ide.
Tek
neka se tužna djeca
toga boga stide
i plaču,
a oči ih od soli i od boli
peku,
i snijeg se tali
i proljetne vode teku.
