Svećenik i prevoditelj štovan je među baranjskim Hrvatima
Béla Horváth rođen je u Bükkösdu (Županija Baranja), 6. ožujka 1874. godine od majke Hermine Fillinger i oca Ivana. Otac mu postaje učiteljem u Ati, gdje se tada govorilo na hrvatskom i njemačkom jeziku. U školi je Béla učio hrvatski i mađarski, a doma pak od majke njemački. Kasnije se upisuje u pečušku gimnaziju i na bogosloviju, a uz ova tri jezika usvaja i latinski. Zarano se počeo baviti umjetničkim prevođenjem i pisanjem stihova, koji nažalost nakon njegove smrti nisu pronađeni.
Nakon završetka bogoslovije devet godina je služio u Donjem Miholjcu i Radikovcima da bi ga tek 1909. godine pečuški biskup premjestio za župnika u Nijemetu (Németi), na domak Pečuha. Hrvati u Nijemetu, Salanti i Poganu nazivali su ga „naš gospodin”. Bio je izuzetno dobre naravi, volio hrvatske narodne igre, svirao na violini, a kao mladi župnik čak je i zaplesao.
Uz njega je djelovao „meštar” i kantor Stjepan Ebrić koji je napisao veliki broj pjesama kada se rodbina oprašta od pokojnika. Župnik Horvat i sam je pisao tekst i bilježio note takvih pjesama. Poznata je njegova Mrtvačka pjesma koju crkveni obrednik za pokop propiše.
Godine 1914. objavio je zbirku prijevoda Petőfijeve pjesme u Subotici. No, prevodio je stihove i drugih mađarskih autora. Kritika na razne načina reagira na Horvatove prijevode, uostalom o na ovaj način: „Njegov je prijevod Petőfijevih stihova bio prvi većeg uzdahnuća, te nakon toga nimalo ne iznenađuje da je prigotovljeno u Mađarskoj i pristiglo u inozemstvo. U sredini promijenjena ukusa u Zagrebu ne previše snažni prijevodi Bele Horvata nisu eksplodirali kao literarna senzacija.”[1] Stihovi su mu tiskani u Danica kalendaru u Budimpešti te nakon drugog rata u Kalendaru srce Isusovo u Pečuhu. Bélu Horvátha trebamo smatrati nasljednikom kanonika i prevoditelja Ivana Marevića (1746.-1808.), bivšeg župnika u Nijemetu.
Za vrijeme Prvoga svjetskog rata od svojih pretpostavljenih crkevih vlasti, biskupa grofa Gyule Zichyja bio je zamoljen da prigotovi zbirku pjesama koja će hrvatskim kantorima služiti kao priručnik u svakodnevnoj uporabi. Kantorska knjiga zamišljena je na tri jezika: njemačkom, slovačkom i hrvatskom jeziku. Hrvatski dio, dakle, bio je povjeren Béli Horváthu, s razlogom, naime s pravom je slovio kao dobar prevoditelj mađarskih pjesnika.
U predstojećem izdanju za kantore uostalom uvršten je tekst mađarskog pisca romantičara, Móra (Mavro) Jókaija, Kraljevka s notnim zapisima skladatelja Ernesta Lányija koje je Bela Horvat preveo na hrvatski. No, s razlogom na prvim stranicama našla bi se Narodna himna (Himnusz) pisca Ferenca Kölcseyja i skladatelja Ferenca Erkela. Ovaj se tekst iz godine u godinu učestalo našao na stranicama Danica kalendara, omiljenog štiva Hrvata u Mađarskoj između dva rata, ali bez navoda imena autora prevoditelja te bio tiskan na ikavskom narječju.[2] Horvat u zbirku za kantore unosi obilan broj pjesama, a koje bi se u crkvenom obredu dobro dale primijeniti, naime pjevanje uvijek je bilo blisko i hrvatskom puku, naime diljem Europe naišlo na pravi prihvat već od 16. stoljeća.
Nije nam poznato da li je kantorska knjiga tiskana, a što ćemo vremeno trebati provjeriti. Vjerojatno nije jer se tada ne bi našla u rukopisnoj ostavštini Béle Horvátha.
No, prolistavajući njegovu obimnu ostavštinu nailazimo i na uglazbljenu duhovnu pjesmu O Bože silni od hrvatskog skladatelja Ferde Rusana, za čijim djelom je posegnuo i Horváth jer je kao autor imao i tu mogućnost prema dogovoru sa izdavačima da u kantorsku knjigu unese i već poznate hrvatske napjeve, pored onih koje su bile predviđene pa ih je trebalo prevoditi na narečene jezike. Pored imena ovog hrvatskog skladatelja ne možemo proći šutke da ne spomenemo kako se je on kao časnik austrijske vojske našao u Pečuhu. Zahvaljujući mecenaturi grofice Marije Prandau Pejačević organizirao je uspješnu Ilirsku večer u tadašnjem Njemačkom kazalištu. Gorljivi roduljub Rusan istovremeno bio je i jedan od utemeljitelja Ilirske čitaonice u gradu podno gore Meček. U toj pozamašnoj rukopisnoj zbirci stanovito mjesto zauzimaju predivne pjesme o rođenju Isusa Kralja, tj. božićni napjevi. Horvat nastojao je obogatiti zbirku ne samo hrvatskim napjevima već je pomno birao, odnosno dobio predivne pjesme od urednika, a to bi bile duhovne pjesme raznih naroda, usotalom Poljaka i Nijemaca. Uspješno ih „presadio” na hrvatski jezik. Čak i pjesmu Nad Betlehemom, mađarskog romanopisca Géze Gárdonyija, uz navode imena i drugog autora Herman Iván Révfyja (on je vjerojatno uglazbio tekst). Pod rednim brojem 47. ovdje se nalazi tekst i napjev O Gospojo svih svetih anđela i Bogošićeva kantuala, kao i O Gospojo naša. S pravom možemo pretpostaviti da ih je sam prevoditelj izabrao. Značilo bi to da djela hrvatskih skladatelja bila su mu dobro poznata. Pod naslovom O najsvetlija… (O sanctissima…) donosi pučki napjev iz Sicilije. Samo da ponovimo, nešto meritorno izjaviti o toj trojezičnoj kantorskoj pjemarici bilo bi prerano.
Pouzdano ne smije se tvrditi da je Béla Horváth u časti župnika u Nijemetu, kao takav smatrao svojom dužnošću da sastavi tekst i napjev o zaštitniku mjesne crkve (građene 1804.) o mađarskom Svetom kralju Ladislavu, koji je utemeljio Zagrebačku biskupiju (1093.). Naporedo našoj temi navodimo da je ova biskupija u svojim okvirima obuhvaćala i Međimurje, jednako tako zaladska i šomođska mađarska i brojna hrvatska naselja kuda je slala svoje svećenike. Vjerojatno da je ova pjesma bila predviđena za kantorsku knjigu, naime kult Svetoga kralja Ladislava i na taj se način prenosio i valjalo ga čuvati u svijesti puka.
U pismu upućenom Béli Horváthu iz Temišvara (ovdje se prigotovljavalo ovo trojezično izdanje za kantore) nadvenkom 26. srpnja 1916. stoji: „S radošću smo primili odgovor od Ekselencije gospodina pečuškog biskupa da ste bili velikodušni i prihvali se revizije hrvatskog teksta, odnosno prevođenja… u isto vrijeme šaljem vam već objavljenu kantorsku knjižicu na mađarskom jeziku te iz nje prvih 16 pjesama vam dostavljam zamolbom da od njih brojevima označenu prvu, drugu, 3. i 4., te 13. 14 i 16. budite dobri prevoditi, odnosno u slučaju, ako su ove pjesme već prigotovljene da hrvatski tekst revidirate.” Nadalje urednik traži da mu Horváth hitno dostavi prigotovljeni rukopis koji će biti zajedno tiskan sa slovačkim napjevima u kolovozu 1916. godine. No, ponajprije je prevoditelj tekst najprije trebao dostaviti svojim dijeceznim nadležnima u Pečuhu, da bi potom bio podvrgnut cenzuriranju, ustvari, dostavljen osobi koju je Béla Horváth sam trebao odrediti. Iz sadržaja pisama postaje razvidno da se radilo na dvotomnom izdanju. „U prvoj kantorskoj knjizi nalaze se iste pjesme, samo kod drugog toma slijede propriumi (za vlastitu uporabu) pojedinih naroda”.
Naporedo time Béla Horváth sastavio je i molitvenik Utjeha bolesnika, kao i nedovršeni rukopis molitvenika Mali vijenac.
Svećenik i prevoditelj Horváth savjesno je objedinjavao dio hrvatskog duhovnog i kulturnog prostora, imajući u vidu da je materinski jezik temeljni oslonac na kojemu počiva historijska svijest manjina.
Preminuo je u 47. godini života, 23. listopada 1921. godine, pokopan je na groblju Nijemeta.
Đuro Franković
NARODNA HIMNA
Bože, živi Madžara,
Daj mu sretne dane,
Svoje ruke u boju
Nek ga štite, brane.
I za tolko nevolja
Nek mu sreća sine
Nek je ljepša budućnost
Mile domovine.
Ti s’ vodio pređe nam
Do Karpata silnih
Gdje si dom osvojiše
Bendeguza sini,
I gdje Tise, Dunava
Šumeć hrle vali,
Arpada junački rod
Tebe slavi, hvali.
Polja si nam zlatnima
Nakitio klasim’
Vino rodi vatreno
Po gorama našim,
Zastavu si bojnu nam
Ovjenčao slavom
Dušmana nam duše si
Napunio strahom.
Al su grijesi naši tvu
Srčbu izazvali,
Oštri bič tvoj dugo smo
Teško osjećali.
Domovinom dragom
Il smo tužno cvilili
Pod Turčina jarmom.
Smiluj nam se o Bože
Bijednoj svojoj djeci
Kad navali dušmanin
U pomoć priteci,
Nakon tolko nevolja,
Nek nam sreća sine,
Nek je ljepša budućnost
Mile domovine!
SVETI KRALJU LADISLAVE
Sveti kralju Ladislave,
Pun si dike, pun si slave.
Kako da te zaborave
Vjerni sinci, mili dom
Ti si ponos domovine,
Svud se diči tvoje ime.
Daj da ljepše sunce sine,
Vazda hasnom rodu svom.
Dok si ovdje boravio,
Sam’ si dobro svud činio;
Bogu bio vazda mio,
Drag si bio rodu svom.
Bog te otud k Sebi primi
Kraljevati na visini.
Sad u vječnoj domovini
Braniš nas svom zaštitom.
Budi slavljen sveti kralju,
Zaštitniče naš u raju,
Sinovi ti hvalu daju
Ko ljubeznom ocu svom.
Vjerni puk si dalje brani,
Sve zlo od nas vijek odstrani,
Dušmane nam sve ostrani
Jakom svojom desnicom.
Kralja našeg jači, krijepi,
Vazda da ti stope slijedi;
Daj i mi da primjer lijepi
Tvog života slijedimo;
Da kad ovaj život mine
Duša naša ne pogine
Već slavit vijek Bože ime
Po tebi zavrijedimo.
KAO OLUJA LETI
– Sándor Petőfi –
Kao oluja leti
Čoban na magarcu,
Velik momak, veća mu
Tuga na srdašcu.
Uz frule je paso si
Stado po strnjaku,
Kad evo mu javiše:
Izgubit će dragu.
Skoči na magare,
Brzo doma hrli,
Sve je kasno, siromah
Samo mrtvu grli.
Kako će si srcu svom
Olakšati jadi?
Ljuto lupi s batinom
Magare po glavi.
Preveo Bela Horváth
SOKAKOM ME CIGAN PRATI
– Sándor Petőfi –
Sokakom me Cigan prati –
Rad bih tugu pokopati…
Puna boca mi u ruci,
Pijem, pjevam skakajući…
Sviraj, Cigo, sviraj tako,
Da bi čak i kamen plako,
Ali pod prozorom tamo
Veselo svirajte samo.
To je prozor nevjernice,
Moje mile golubice,
Koja me je prevarila
Iz gnjijezda mi odletila.
Sad Cigai, kako znate
Tako veselo svirajte,
Neka nezna nevjernica
Kako mi je oko srca.
Preveo Bela Horváth
NARODNA PJESMA
– Sándor Petőfi –
Ustaj rode, ustaj sada
Sad je vrijeme il nikada!
Sad birajmo hoáemo li
Slobodni bit ili robovi?!
Živim Bogom kunemo se
Evo svi
Kunemo se: nećemo bit
Robovi!
Robovasmo sve do danas
Pradjedovi mrze na nas,
Zato jer nas briga nije,
Što ih ropska zemlja krije.
Živim Bogom kunemo se
Evo svi
Kunemo se: nećemo bit
Robovi!
Sjajniji je mač, neg lanci
Sabljom diče se junaci
A mi lance da nosimo?…
Dajte britke sablje simo!
Živim Bogom kunemo se
Evo svi
Kunemo se: nećemo bit
Robovi!
Hulja je to, čovjek nije,
Ko kad treba mrijet ne smije,
Kom je taj kukavni život
Draži, nego čast roda svog.
Živim Bogom kunemo se
Evo svi
Kunemo se: nećemo bit
Robovi!
Sjajno mora bit nam ime
Opet ko u staro vrijeme,
Sramotu, koju nosimo,
Krvlju svojom operimo!
Živim Bogom kunemo se
Evo svi
Kunemo se: nećemo bit
Robovi!
Preveo Bela Horváth
Obred kod sprovoda
Ako nijesi zapriječen ne p(r)opusti nikada zgodu da prisustvuješ kod sprovoda. To je djelo milosrdja a zadnja počast koju iskazati možeš pokojniku. A možda ti je bio rod ili znanac ili drug ili dobročinitelj. Osobito rado idi na pokop siromaka. Dvostruka će ti plaća biti od Boga. Sabranom dušom prisustvuj kod pokopa. Tu smrt drži svoju veliku prodiku. Misli na čas kada ćeš ti onako ležati u lijesu. Pobožno se moli za dušu pokojnika. Njemu je Bog već sudio. Možda mu duša silno pati u plamenu čistilišta i kao da čuješ bolni vapaj: „Smilujte mi se barem vi, prijatelji moji.” Trebat ćeš jednom i ti molitve svojih prijateljâ. A znaš kako veli Sveto pismo: „Što hoćete da vam ljudi čine, činite i vi njima.”
Kako bi lijepo i dirljivo bilo, da sa svećenikom i kantorom skupa pjeva sav puk i latinske pjesme, psalme, koje crkveni obrednik za pokop propiše. Da to činiti možeš, evo ti latinske riječi sa hrvatskim pravopisom, a da i razumiješ što se pjeva, odmah uz latinski tekst stavio sam hrvatski prijevod. Ovaj molitvenik ponesi sa sobom na sprovod i kadgod ideš k misi koja se za pokojne služi. Nać ćeš u njemu obilno lijepih hrvatskih crkvenih pjesama za mrtve. A napjeve im naučit ćeš od svoga duhovnika i kantora.
Sprovod odraslih
Svećenik odjeven roketom i crnom štolom ili zaogrnut još i crnim plaštom, dodje na mjesto, gdje mrtvac leži, poškropi mrtvaca svetom vodom i zapjeva:
Oremus pro fidelibus defunctis.
Pomolimo se za vjerne mrtve.
Pjevači nastvaljaju
(u nastavku dajemo samo hrvatski tekst)
Pokoj vječni daruj njima
Gospodine i svjetlost vječna
neka im svijetli.
Jecanje smrtno spopade
me, paklene muke obuzeše
mene.
Gospodinu našemu.
Amen.
Molitva za pokojnicu
Pomolimo se. Molimo
Gospodine da se po mi-
losrdju svojemu smiluješ
duši službenice svoje.
Itd.
LIT.: Janja Prodan Bela Horvat – čuvar nacionalne duhovnosti, časopis Pogledi (urednik Đuro Franković) 2004/2., str. 59-62., Pečuh.; Stjepan Velin (bez potpisa) Petőfi u srpskohrvatskoj književnosti, Narodni kalendar 1978, str. 73.-76., Budimpešta; Sokcsevits Dénes Petőfi a horvátoknál, http://www.hhrf.org/kisebbsegkutatas/kk_1999_03/cikk.php?id=106 (posjet 27. kolovoza 2014.)
[1] Sokcsevits Dénes Petőfi a horvátoknál
[2] Autor se zahvaljuje umirovljenom novinaru Stipanu Filakoviću na priopćenom podatku.