U POBOŽNOSTIMA I OBIČAJIMA ŠOKACA BAČKOG MONOŠTORA
Kako bi mogli što bolje upoznati običaje monoštorskih Hrvata – Šokaca pa i pobožnosti vezane za korizmeno vrijeme, moramo sagledati njihovu povijest i prebivalište. Hrvatska skupina naroda, Šokci, doseljavala se na prostore Bačke ravnice pod vodstvom franjeveca iz Bosne Srebrene bježeći pred turskim zulumom. Doseljavajne je završeno prije 320 godina. Utočište su pronalazili na lijevoj obali Dunava i tu podizali naselja i nastambe. Jedno od šokačkih mjesta u Vojvodini u Republici Srbiji je i Bački Monoštor. Smješten je u općini Sombor, na sjeverozapadu Bačke, između prelijepih šuma i dunavskih rukavaca na poluotočnom uzvišenju aluvijalne ravni Dunava. Iz tih je razloga bačkomoštorski atar veoma mali jer veliki dio vegetacije čine šume, tršćaci i trave.
Da nisu bili prvi i jedini stanovnici ovog kraja saznajemo iz zapisa u kojima se govori o lokalitetima na kojima su nađeni tragovi ljudskih prebivališta počevši još od neolitskog doba. U blizini Bodroga, kako se u povijesti zvao Monoštor, spominje se i samostan Pavlina sv. Križa i samostan – opatija sv. Petra te se tumači kako je ime naselja Monoštor nastalo od riječi manastir
(monasteri) i u spisima se javlja već 1365.godine.
Naselja Šokaca u Bačkoj
Monoštor je oduvijek naselje sa većinskim hrvatskim življem. Sem njih, tu je u povijesti
najviše živjelo Nijemaca – podunavskih Švaba i Mađara, a danas ima i naseljenih Srba. Njihova je kultura i jezik imala neznatni utjecaj na mijenjanje običaja i govora Šokaca. Danas u Monošoru živi 2043 Hrvata katolika od ukupno 3920 stanovnika. Zbog izmještenosti izvan glavnih putova i okruženja vodama, godinama su se očuvali izvorni običaji, vjera i nacionalna pripadnost. Monoštorci već dugi niz godina čuvaju i svoj lokalni govor –arhaičnu ikavicu štokavskog narečja, prepunu tuđica.
Monoštorska crkva sv. Petra i Pavla je stara ,veoma lijepa i spomenik je kulture pod zaštitom države. Sazidana je još 1752.godine. Svetovni kler ju je preuzeo od franjevaca 1769.godine. Katoličku su crkvu Hrvati uvijek smatrali svojom i pripadnost njoj svjedočili djelima i načinom života. Tako je i sa Monoštorcima koji Božje zakone unose u svoj život i svjetovne ustanove. Obzirom na čvrstu povezanost crkve i naroda, u Monoštoru su i narodni običaji isprepletani sa liturgijskim i jedni druge nadopunjuju. Veoma su stari te se u osnovi nisu mijenjali više stoljeća. Moglo bi se čak tvrditi da su sa doseljavanjem doneti na ove prostore .
Uskrs je najveći katolički blagdan i za njega se Monoštorci kroz Korizmeno vrijeme pripremaju razmišljanjem i molitvom, načinom oblačenja i raznim običajima. To je vrijeme pokore, posta i nemrsa. Vjerojatno se zato KORIZMA u Monoštoru i zove POSTE. Za razliku od ostalih katolika, Monoštorci prije POKLADA imaju i POKLADICE. One su četvrtkom, prije Poklada. Na Pokladice se služila jutarnja misa. Prije više desetljeća, obilježavane su kao običaj mlađih djevojaka koje su tek stasale. To je bio njihov dan za zabavu i igranku koja se uz pratnju jednog instrumenta, najčešće harmonike, održavala po ulicama. Postojala je i rugalica: „Male cure pravu Pokladice, a velike sidu na klupčice“. Odrasle su djevojke u večernjim satima išle na „igranke“. Tog dana su se u većini domova pekli jednostavni slatki kolači „lokšice“. Ovaj je običaj danas u potpunosti nestao. POKLADE su se obilježavale održavanjem večernjih misa sa Sakramentom. Na tim „večernjama“ su se molile „letanije Svima Svetima, Srcu Isusovu te Presvetom Oltarskom Sakramentu za sve grije koje će se počiniti za pokladno vrime ko i za svoje grije“… U obiteljima su se tih dana kuhali finiji obroci jer se poslije dugo postilo.
Uveče, nakon večernji, održavale su se igranke na koje se oblačilo sasvim drugačije od svakodnevnog. Muškarci su se oblačili u ženska ruha, a žene u muška ili su djevojke oblačile tradicijsko ruho žena, a žene djevojačka. To su bile mačkare. Ludovalo se tri noći, a mogle su se čuti i ovakve pjesme:
„Poklade su i veseli dani
Samnom moja lola ne divani“
„Čista srida donela mi jida
tri marame, sve tri poderane“
Stihovi govore o tome kako su momci imali pravo, ali samo na Poklade, razderati marame djevojkama koje se nisu htjele sa njima zabavljati.
Posljednje veče Poklada, u utorak, svi su se razilazili prije ponoći. Počela je KORIZMA. Na Pepelnicu ili Čistu srijedu, išlo se na jutarnju misu i na „pepeljenje“. Pepeo za pepeljenje se dobija sagorevanjem „cica – mace“ ( vrsta ivovog pruća ) koja je posvećena na prošlogodišnjoj Cvjetnici, a sam čin znači : „Siti se čoveče, da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti“. Za vrijeme pepeljenja pjevala se, a pjeva se i danas pjesma:
„O, mi ljudi slabi koji tu živimo
primlogo nevolja i tuga trpimo,
na moru svita, ovoga brodimo-
Spomenmo se da prah jesmo-
i da opet prah postat oćemo…“
Iz molitvenika Duhovna radost
Društvo sv. Stipana
Budimpešta 1948.
Obredi u Crkvi su isti i danas, ali je nestao običaj da se na Pepelnicu riba i pere posuđe u pepelu da bi se skinula sa njega sva masnoća. Tog dana je veliki post. Pilo se vode i jela pogača. Posljednjih godina se u sve više domova kuha riječna riba sa tjestom ( paprikaš, fiš ).
Nakon ČISTE SRIJEDE, PEPELNICE započinje KRIŽNI PUT i još jedna vrsta pokore koju Monoštorci zovu „sat“. Sat se moli u svakoj ulici, po kućama. Po 24 žene mole u isto vrijeme, od 23-24 sata svakog dana sve do Velikog petka. Još i danas narod odlazi, mimo liturgijskog obreda, na Kalvariju koja se nalazi uz groblje. Podignuta je 1899.godine, a nova stajališta s hrvatskim natpisima su podignuta 1907. godine. Tamo se sami mole i pjevaju pjesme o muci Isusovoj, žalosnoj majci Njegovoj i o Njihovoj patnji. Jedino se na Veliki četvrtak nakon „sata“ u podne, ide na Kalvariju. Uz put se pjeva pjesma Častimo te Križu sveti. Molitva „sata“ se prikazuje na čast Isusu i Njegovoj žalosnoj majci. Križni put se ranije održavao na groblju petkom i nedeljom. Svećenik je molio kod postaja a kantor je sa pukom pjevao Korizmene pjesme. I mlađe žene su ranije same organizirale Križni put. Spajale su odlazak na Kalvariju i molitvu sa zadovoljstvom druženja. To im je bija jedina prilika da izbjegnu , bar na kratko, dosadne kućanske poslove. Naime, tjekom Korizme, žene su uglavnom prele, tkale, šivale i sl. U to vrijeme, nedjeljom popodne, bio je običaj da se mladi bračni parovi, momci i djevojke druže po ulicama sve do večernje mise. Često su igrali igre loptom: bižanja, neka bije , keče i sl.
Danas se Križni put održava jednom tjednom u crkvi uz učešće starih i mladih koji štuju Isusa i Njegovu muku.
U Korizmeno vrijeme svi su se oblačili u manje šarena ruha, bez kićenja kose i poprsja. U zbirci obiteljskog tradicijskog ruha postoji poseban komplet odjeće koja se oblači u tom periodu. Jedino se veoma svečano oblači na CVIJETNICU. Na Cvijetnicu započinje Veliki tjedan. U crkvi se služi sveta misa na kojoj se nekada pjevala, a danas se čita „Muka Gospodina našega Isukrsta po Mateju“. Prije početka mise svećenik posveti grančice „cica-mace“. One se nakon mise nose kući i čuvaju. Ne smiju se baciti, nego samo spaliti. Par strukova se nosi na groblje, na grobove najmilijih. Zatim slijedi procesija, ulazak u crkvu.
Prvo se nosi Raspeće, zatim ulaze ministranti, djevojke i mladići, svećenik i na kraju narod. Nekada davno svećenik je oblačio crvenu kabanicu i tako ulazio u crkvu. Sve je to bilo na slavu ulaska Isusa u Hram. Na Cvjetnicu djeca i mladi polivaju lice vodom sa bunara i govore:
„Pige dole, rape dole
bilo lice gore“,
a kada zazvone zvona na misi trče do voćnjaka, tresu voćke i oprašuju ih jer se znalo da će voće tako bolje roditi.
Tijekom Velikog tjedna u crkvi su se služila LAPARIŠĆA , „večernjice Velike nedilje“ , srijedom, četvrtkom i na Veliki petak.
Žene su pjevale Jadikovanje proroka Jeremije. Za to vrijeme je svećenik palio na oltaru 15 svijeća. Dvanaest žutih su predstavljale apostole, ostale puk, a bijela Isusa. Nakon svake dvije strofe Jadikovanja, svećenik je gasio po jednu svijeću na spomen da su apostoli jedan za drugim ostavljali Isusa. Poslijednja svijeća koja je predstavljala Isusa nije se gasila nego je samo nošena iza oltara na spomen Isusove smrti pa je na kraju ponovno vraćena što je predstavljalo Isusovo Uskrsnuće. Kada se završi Jadikovanje, lupa se, što je označavalo tresenje zemlje zbog Isusove smrti. Ovaj običaj je u potpunosti nestao pa se danas samo održavaju večernje mise.
Na VELIKI ČETVRTAK, nakon Križnog puta, služi se sveta misa . Nakon“Slave“ zazvone sva zvona. Poslije toga se zvona zavezuju sve do Velike subote, do Uskrsnuća, a umjesto njih se koristilo klepetalo.
Mise nema na VELIKI PETAK, nego se čita „ Muka Gospodina našeg Isukrsta po Ivanu“. Kada se završe obredi Velikog petka, odbornici polažu „Isusa u grob“. Prije 70-tak godina na Veliki petak se održavao Križni put prije podne u 10 sati. Narod se skupljao u Crkvi pa je procesija išla do Kalvarije. Prvi je išao crkveni odbornik koji je nosio Raspeće, iza njega su išle četarice (12 djevojaka koje su birane svake godine da spremaju crkvu, da nose Gospu i sl. U Crkvi su imale posebno mjesto, a za raspoznavanje stavljale su na sebe „četaričke marame“) i nosile samo koplja od barjaka, zatim su išli mlađi pa stariji vjernici. Na putu do Kalvarije pjevalo se :
„Marija se Isusom rastaje
I pod Križem grozne suze lije
Videć sinka svoga gorko izmučenoga
Di na Križu umire
Majka tužna ostaje.
Zašto si me sinko ostavio
I s milom se majkom rastavio?
Što ću tužna sada
Bez mog milog sina
Komu ću se vratiti
I pomoći tražiti?
Nakon toga se pjevala „ pisma od Isusove muke“ iz Molitvenika „ 7 nebeskih ključeva“.
Na Kalvariji su molili po postajama , a zatim se u procesiji vraćali u Crkvu pa se pjevala Muka Gopodina našeg Isukrsta po Ivanu. Polagali su „Isusa u grob“ , a svećenik i ministranti su „ rušili oltare“ . Skidali su šarene ponjave i prevrtali svijećnjake u znak velike žalosti .
Isusov grob su ranije čuvala po dva vatrogasca u svečanim odorama i dvije četarice, a danas čuvaju žene. Cijelo mjesto se po dogovoru podijeli na „sat“ koji iz svakog kraja ima voditeljicu. Voditeljica osmišljava program svog sata i čini ga što ljepšim te na taj način okuplja više čuvarica. Pjeva se i Gospin plač iz molitvenika , a često se može čuti i autohtona pjesma nastala u samom mjestu.
Na Veliki petak su se po kućama pokrivala ogledala sve do prije tridesetak godina, a danas tog običaja više nema.
Na VELIKU SUBOTU se održava Klanjanje Isusu u grobu, a uveče je Uskrsnuće. Nakon obreda odbornici donose Raspeće „iz groba“. Kada svećenik otpjeva „Slavu“, zazvone sva zvona te vjernici jedni drugima čestitaju Uskrs. Toga dana se kuha šunka i šaraju jaja.
Nekada davno su se jaja šarala samo u crvenu boju i zvali su ih „broćke“. To ime je i danas ostalo, ali se jaja šaraju raznovrsnim bojama. Mlade djevojke vezu jaja svilenim koncima i pripremaju za dar svom mladiću. Vezena jaja se stavljaju u paketić a uz njih se prilaže maramica, parfem, mirišljavi sapun i sl. Takav paketić djevojka daje mladiću na Uskrs, a on njoj uzvraća liciterskim srcem kupljenim za kirbaj, na Petrovdan. Na Veliku subotu djeca prave gnijezda od trave i očekuju da će im „zec“ u to gnjezdo nešto staviti. Uveče idu i „zecevi“. To su mladići koji žele da naprave „malo nereda“ po selu što zbog objesti, ili zbog neuzvraćene ljubavi. Oni čupaju klupčice ispred kuća, skidaju kapije sa šarki, ruše slamu i sl.
U nedjelju, na USKRS, se služi jutarnja misa na kojoj se posvećuje jelo, šunka i kruh. Obično su bake nosile jelo na posvetu jer su one i mala djeca išle na jutarnju misu, a svi ostali idu na „veliku misu“ u 10 sati svečano obučeni.
Na Uskrsni ponedjeljak su mladići, koji nisu dobili broćku od djevojaka, odlazili do njihovih kuća, na prevaru ih izmamljivali do bunara te ih polivali vodom.
Korizmeni običaji nisu u svim šokačkim mjestima u potpunosti jednaki, niti se zovu istim imenom , ali su sličniji od običaja Hrvata Bunjevaca i veoma su stari. Ne može se točno utvrditi od kada su i da li su možda nastali još prije tri stoljeća kada su preci Šokaca stizali iz oblasti Soli, iz Bosne Srebrene. Jesu li ih donijeli pa sačuvali. Neke riječi koje su i danas u uporabi ukazuju na to. Upravo riječ broćka – farbano jaje. Biljka broć koja je davala intenzivnu crvenu boju pa su se u njoj farbala jaja, raste isključivo u Bosni i Hercegovini i u Istri. Riječ klepetalo se koristi danas i u Lašvanskoj dolini, Kreševu i Varešu kao što je i riječ praćak još uvijek u uporabi u selima oko Tuzle.
Za običaj Duhova u Monoštoru „idu Kraljice“. Jedna ima pokriveno lice velom, burundžukom. Prozor Monoštorci zovu pendžer, baštu bostan. Žensko ime Đula, bilo je veoma često u Monoštoru sve do prije dvadesetak godina. Mnogo je Turcizama ostalo u svakodnevnom govoru. Moguće je da je doneto, sem riječi, i dosta običaja iz onih krajeva. Poznato je da su običaji bogatstvo svakog naroda i svakog čovjeka. Možda nije važno odakle potiču, nego koliko ćemo ih sačuvati.
Crkva se trudi da ih sačuva, ali i da ih osuvremeni. I u obiteljima ima dosta novoga. Veliku promjenu u dugo sačuvane običaje doneli su Monoštorci koji su šezdesetih godina prošlog stoljeća odlazili na rad u zemlje Europe. Neki su, vraćajući se u svoje mjesto, donosili običaje naroda zemlje u kojoj su proveli dobar dio svoga života.
Danas Monoštor ima običaje pletenja i ukrašavanja Adventskog vijenca, za Uskrs se šarena jaja vješaju na rascvjetale grane voćki ili na „cicamacu“ te se u vazi stavljaju na sto i sl. Lijepo je unositi nešto novo u svoj život i u svoje navike, ali je još lijepše svoje sačuvati.
Marija Šeremešić