Nančika Guljaš
Martinačka, i ne samo martinačka, naime orguljašica Nančika, supruga Andrije Guljaša, službu pjevanja obavlja osim svoga rodnoga mjesta i u Lukovišću, Novom Selu, Potonji, Brlobašu, Križevcima. Nasmijana i vedra sjela je sa mnom na razgovor, iako sam je potražila subotom prije podne, možda je trebala nešto hitno obaviti u pokućstvu, za obitelj, za unuke itd. Spominjem joj sutrašnji dan, 30. kolovoza kada se spremamo na hodočašće u Đud, zajedničko za sve vjernike Pečuške biskupije hrvatskoga materinjeg jezika, naime zbog korone ove godine su i Trojstvo i Trojaki/Duhovi prošli bez hodočašća Hrvata u Đud. Znam da se dolazi posebnom vožnjom i iz Martinaca, no kaže da ne može ostaviti svoj posao, jer nedjelja je, pa je misnih slavlja više. Velim, kako smo planirali da se na kraju u Đudu pjeva Litanija Majke Božje, što je običaj i u podravskim crkvama, pa smo računali na nju kao počimalju, a usput doznajem i to da se litanija kod njih pjeva na večernjici, u nedjeljno poslije podne, a melodija je ista kao kad se pjeva na mađarskom jeziku. Kad je pitam kako i kada je počela orguljati govori mi o teta Mari od koje je učila svirati, pa o Jozi Siloviću od koga je preuzela službu pjevanja u martinačkoj župi. „O Bože dragi, da ja mogu biti tamo na korušu“ -mislila je često dok je slušala pjesme za vrijeme mise, a silna želja i nastale objektivne okolnosti, rezultirale su „njenih“ već dvadesetak godina. „Ja to begenim (volim) raditi, ne more se drukčije“-kaže Nančika, no žali što je u crkvi sve manje vjernika, sve manje djece, a ne vidi nikog koga bi ona mogla podučavati za kantoricu kao što su nekada nju. Što se hodočašća tiče, nekada je ono bilo poput svečanosti za cijelo selo, ne samo za one koji su pošli na put, nego i za one suseljane koji su ostali doma. Znalo se „đudare“ ispratiti i dočekati, a „milošće“ pogotovo „medene pogačke, čisla, konjice i babke“, danas bi se reklo medenjake, ipak su najviše čekala djeca.
Milica Klaić Tarađija
