Kršćanstvo Velike Subote ili kršćanstvo Uskrsa
Ovih dana me obradovala, a i uznemirila misao na koju sam naišao moleći Časoslov na četvrti vazmeni tjedan u utorak, gdje nama svećenicima Crkva predlaže čitati odlomak iz govora svetoga Ivana Krizologa. Tamo sam naišao na ovu misao koju želim podijeliti s vama. „Zaklinjem vas mislorđem Božjim“-moli Pavao ili još bolje: moli Bog preko Pavla, jer mu je više stalo do toga da ga ljudi ljube, nego da ga se plaše. Moli Bog, jer više želi biti Otac nego Gospodar. Moli Bog milosrđem da ne bi kaznio strogošću. Poslušaj Gospodina kako moli:
Gledajte u meni kao svoje tijelo, svoje udove, svoju utrobu, svoje kosti, svoju krv. Ako se plašite onoga što je Božje, zašto ne ljubite ono što je vaše? Ako bježite od Gospodara, zašto se ne tuječeteroditelju? No, možda vas zbunjuje moja gorka muka koju ste sami prouzrokovali? Nemojte se bojati. Ovaj križ nije moj žalac nego žalac smrti. Ovi čavli ne zadaju meni bol, nego jače utvrđuju moju ljubav prema vama. Ove rane nisu uzrok moga jecanja nego vas više približavaju mome srcu. Moje vas raspeto tijelo grli a ne povećava moju bol, moja krv nije uzalud prolivena, nego se daje vama za dar. Dođite, dakle, vratite se i tako upoznajte Oca koji uzvraća dobro za zlo, ljubav za uvredu, toliko milosrđe za tolike rane.
Toliko sveti Petar Krizolog. Ja promatram svijet u sebi i svijet oko sebe. Imam dojam da se naše kršćanstvo može dijeliti na kršćanstvo Velike Subote i na kršćanstvo Uskrsa. Susrećemo se sa toliko nezadovoljnih kršćana, umornih, apatičnih i pomalo odbojnih, jer neprestano je na njihovim usnama tužba, žaljenje. Kako i ne bi, suočeni smo zlima koje nalazimo u sebi, koje nalazimo oko sebe. Tako se događa da se jednostavno suočavamo sa generacijom mladih koja stiže pijana, drogirana u rane jutarnje sate. Susrećemo se sa brakovima koji su tako krhki, lomni, gdje možda muž pijanstvom, bludništvom razara, gdje žena svojim neradom i mnogim ogovorima ranjiva sebe i druge…sa starima, napuštenima, zaboravljenima, osamljenima, često puta gladnima i potpuno samima. Imamo dojam da je oko nas svijet koji nema perspektive. Da ne govorimo onda o nezaposlenosti, o nepravdama, o nasiljima, o policiji koja ne može pomoći, o pravdi koja se ne može dostići, o slobodi koja se ne nože postići i tako dalje. Nije li to oko nas ipak kršćanski svijet? Nije li to kršćanstvo koje je na Veliku Subotu povjerovalo, kao što su mislili Židovi, mislili članovi izabranog naroda, mislili Isusovi neprijatelji, što su mislili skoro svi, osim ponekih kao što je Isusova majka, kao što je Ivan, učenik Isusov, i po koji čovjek prijatelj, da je sve gotovo?
Imam dojam da smo mi danas kršćani Velike Subote, kao da je sve u grobu, pokopano i da nema nade. Da dolazi za nas vrijeme epokalipse, a onda dolazi nešto vrlo važno, dolazi anđeo koji skida kamen sa vrata groba i ženama, koje traže potištenim srcem Isusa, doduše ubijena i pokopana kazuje riječi; „nemojte tražiti živoga među mrtvima, uskrsnuo je!“ Skida kamen s groba da im pokaže: „evo ovdje je bio“. U tom se času ukazuje Isus i naređuje: „ Idite i kažite mojim učenicima, neka pođu u Galileju. Galileja je obećana zemlja i tamo će me naći.“ Postoji, poštovani čitatelji, po mom sudu dvostruko kršćanstvo: kršćanstvo koje je kao Velika Subota, u kojem je sve pokopano, sve mrtvo, sve beznandno, a mi sami umorni. Postoji kršćanstvo skroz novo, kršćanstvo skroz novo, Uskrsno, gdje je posve jasna nada da pobjeđuje dobro, postoji jasna činjenica da ljubav Božja pobjeđuje dobro, postoji jasna činjenica da ljubav Božja pobjeđuje, postoje jasne riječi svetoga Petra Krizologa da je ljubav ona na koju nas Bog poziva i posve je jasno da moramo to navješćivati. Kad bismo znali čuti prvi dio ovoga razmišljanja, ono što nam poručuje sveti Petar Krizolog, onda bismo mogli zaključiti da smo pozvani biti ljudi Novoga doba to jest ljudi Uskrsnuća. A to jest da znamo da je Gospodar povijesti Bog, ali jedina stvar, moramo jako dobro zapamiti, nama često puta nedostaje anđeo jer ga ne puštamo blizu sebe da nam sa srca skine kamen i da vidimo uskrslog Krista. Problem modernog čovjeka u kršćanstvu između „kršćanstva Velike Subote“ i „kršćanstva Uskrsa“ je problem samo anđeo. Moj i tvoj, koji sa srca treba skinuti kamen i u srcu otkriti mjesto da u njemu boravi Božja snaga, Božje svjetlo, Božja milost. Dakle, Božja perspektiva, Božja pobjeda i stoga mogućnost novoga čovjeka.
Ovo uskrsno vrijeme koje slavimo neka bude poticaj svima nama, to bih osobito želio i vama i sebi, otkriti tog anđela koji će skinuti kamen s moga srca da mogu više i bolje, pun radosti i nade, biti čovjek Uskrsnoga vremena ne pokopane Velike Subote.
Iz zbirke: Okom svećenika, II. Hrvatska riječ, Subotica 2006.
