Najstarija poznata hrvatska pjesma
Najstarija poznata hrvatska pjesma iz 1385. godine nalazi se u Zemaljskoj knjižnici Széchenyi (Országos Széchenyi Könyvtár) u Budimpešti. Ovaj hrvatski jezični spomenik pronađen je u franjevačkom kodeksu iz XIV. stoljeća.
Profesor László Hadrovics (1910.–1997.) na temelju filološke analize odgonetnuo je tekst te utvrdio da se radi o hrvatskom tekstu napisanom u primorskom, čakavskom dijalektu, o pjesmi od 66 redaka i pobudi u prozi od četiri retka. Tekst od 66 redaka sastoji se od 132 stiha osmerca s parnim rimama. U njemu se iznose događaji Velikog petka, djelomično dati u usta Josipa iz Arimateje. Pjesnik opisuje kako je Isus skinut s križa i kako ga je oplakala majka Marija. U pjesmi se također spominju Marija Magdalena, apostoli Petar, Ivan i Juda Iskariotski. Nakon Isusovog polaganja u grob Bogorodica tješi apostole proroštvom da će Isus uskrsnuti.
Subotnja pjesma nastala je na hrvatskom jezičnom tlu u duhu srednjovjekovne himnične poezije tada raširene po cijeloj Europi. Ovaj biser starohravtskog pjesništva djeluje poput gotičkih slika ili skulptura koje plijene svojom toplinom ljudskih osjećaja i naivnom ljepotom.
Autor pjesme je nepoznat te ju 1385. prepisao franjevac Paulus de Sclavonia (Pavao Slavonac).
Bilješke o piscu:
HADROVICS, László, znanstvenik, akademik, rođen je 27. lipnja 2010. u Lendavi (Alóslendva, Prekmurje, Slovenija) u mađarskoj jezičnoj sredini, te od 1921. živi u Mađarskoj, gdje za vrijeme studija u Budimpešti uči hrvatski. Osnovnu školu pohađa u rodnom mjestu, gimnaziju u Kisegu (Kőszeg) i Kesthelju (Keszthely). Zatim u Budimpešti na Sveučilištu „Péter Pazmány” studira latinski, mađarski i njemački, a primljen je i u znameniti Kolegija „Eötvös”. Diplomira 1933., a naredne 1934. doktorira. Za slavensku lingvistiku opredjeljuje se već kao student, od 1931., i to mu je glavni predmet na strogom ispitu. Poslije završetka studija radi u Sveučilišnoj knjižnici i u Povijesnom institutu, da bi 1951. došao na Slavističku katedru Sveučilišta „Loránd Eötvös” u Budimpešti. Gje je prvo docent pored profesora Istána Kniezse, a od 1954. profesor, a potom i šef Katedre (od 1965), sve do dobrovoljnog odlaska u mirovinu 1974., kada se posvećuje isključivo znantsvenom istraživačkom radu. Od 1948. bio je dopisni te od 1970. redovni član Mađarske akademije znanosti, počasni član zagrebačke Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i novosadske Vojvođanske akademije nauka i umetnosti. Umro je 12. svibnja 1997. godine.
Bio je prije svega lingvist i filolog, ali u početku svoje znastvene karijere bavio se s povjesnim pitanjima, a dao je značajne doprinose i književnoj povijesti.
Iz njegovog izuzetno bogatog stvaralaštva – niza samostalnih knjiga i bezbrojnih manjih publikacija – ovom prigodom izdvajamo samo nekoliko od najvažnijih: kao mladi znansvenik, profesor je objavio knjižicu Magyar-délszláv szellemi kapcsolatok (Mađarsko-južnoslavenske duhovne veze) godine 1944. Poznate su njegove dvije velike monografije: Schrifttum und Sprache der burgenländischen Kroaten im 18. uns 19. Jahrhundert (1974., Književnost i jezik Gradišćanskih Hrvata u 18. i 19. stoljeću) i Ungarische Elemente im Serbokroatischen (1985., Mađarski elementi u srpskohrvatskom); Le peuple serbe et son église sous la domination tarque (1747.); Vallás, egyház nemzettudat – a szerb egyház nemzeti szerepe a török uralom alatt (1991.); Az ó-magyar Trója-regény nyomai a délszláv irdalomban (1954.); Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika za srednje škole (1954.); A délszláv Nagy Sándor-regény és középkori irodalmunk (1960); Die slawischen Elementen im Ungarischen (1960); A funkcionális magyar mondattan alapjai (1969); Egy középkori horvát vers. Nagyszombati ének (1983.); Cantilena pro sabatho. Starohrvatska pasionska pjesma iz 14. stoljeća (1984.); Magyar történeti jelentéstan Rendszeres gyakorlati szókincsvizsgálat (1992.); Magyar frazeológia. Történelmi áttekintés (1995.). Rječnici: Orosz-magyar szótár (1951.); Magyar orosz-szótár (1952.); Magyar-orosz kéziszótár (1953.).
Odabrao Đuro Franković
