Stereotipije pod povećalom
Dobar poznavatelj kulturološke prošlosti Hrvata u zapadnoj Ugarskoj, danas Gradišću profesor Alojz Jembrih objavio je studiju pod naslovom Juraj Vuković iz Jastrebarskoga u Klimpuhu (Gazophylacium, br. 1-2. Zagreb, 2009.).
I najobičniji poznavatelj bogate prošlosti, unutar toga kulturne povijesti i pismenosti Hrvata u Gradišću, odmah će postaviti pitanje nije li to oglođena kost ponovno pisati o čuvenom Klimpuškom misalu, dragocjenom biseru naše hrvatske pismene baštine, o kojemu su napisane mnoge studije?
Profesor Jembrih stavio je ponovo pod povečalo dosada objavljene studije o klimpuškom Misalu tiskanom na tri jezika, upozoravši na krive stereotipije, koje se čak i danas ponavljaju, odnoso, prema njemu, riječ je o disparatnim rečenicama, a one razumije se u slavistici izazivaju zbrku. Mi ćemo ih posredstvom teksta profesora Jembriha uočiti i pokušati na svoj način „eliminirati”.
Pouzdano se zna naime da je Juraj Vuković iz Jastrebarskog (Hrvatska) u rukopisnim zapisma u povijesti gradišćanskohrvatske pismene riječi ostavio iza sebe dragocjeno svjedočanstvo na hrvatskom jeziku u klimpuškom Misalu. Analizu rukopisnog zapisa poznatog po nazivu klimpuški Misal mađarskoj i slavističkoj javnosti prvi je predstavio još davne 1681. godine mađarski arheolog, Flóris Rómer (1815.-1889.) pod naslovom Klempai Ájtatos Alapítványok (Pobožne zaklade u Klimpuhu), na mađarskom jeziku. Riječ je o rukopisnom zapisu u latinskome klimpuškom Misalu. Ovaj Misal se u 16. stoljeću služio kao bogoslužna knjiga u župi Klimpuhu (Kligenbach, Klempa), koja se katolička župa (fara) nalazila u Biskupiji Đura (Győr), pobliže u kotaru Šopron.
U svezi interpretacije datog klimpuškog Misala, kao što rekoh, rodila su se brojna vrijedna djela, no uočljivo je da je bilo i stanovitih zabluda. One su se čak i ponavljale te postale uvriježene stereotipije, kojih se, dakako, trebamo maniti ili daleko obići! Alojz Jembrih u ovodnom djelu svog teksta vodi nas tragom iseljavanja Hrvata iz Hrvatske u zapadnu Ugarsku. Seobe zahvataju veliki mah, naročito poslije kobne Krbavske bitke (1493.).
U svezi narečenim klimpuškim Misalom valja reći da nam njegovo postojanje zorno svjedoči o obavljanju misnog slavlja na staroslavenskom jeziku, dok su propovijedi bila, po mome mišljenju, odražana na tada formirajućem gradišćanskohrvatskom jeziku, tj. za vjernike razumljivom jeziku.
Gradišćanskohrvatski autori su tijekom vremena u sprezi obradili navedenu problematiku koja nam u današnje vrijeme, zahvaljujući njihovom maru i pristupima, postaje shvatljiva i pristupačna. Ponajprije se je svećenik Štefan Geošić, rodom iz Petrovog Sela, prihvatio ispraviti netočne podatke u Rómerovom članku. Očito, mađarski autor nije poznavao hrvatsku ćirilicu i glagoljicu stoga navodi da klimpuški Misal sadrži «više srpskih pjesama». Martin Meršić, ml. 1935. u Kalendaru Naša domovina isto se latio objektivne interpretacije narečenog djela u članku Ćirilske i glagolske zabilješke klimpuških strih mašnih knjig. Autor navodi: «U Győru (Juri) u knjižnici jurske biškupije se nahajaju jedne u letu 1501. štampane latinske mane knjige (misale), ke su došle 1504. leta u posedstvo klimpuške crikve. (…) Na zadnjoj strani mašnih knjig se nahaja ćirilicom i glagolicom pisani hrvatski tekst…” Alojz Jembrih s pravom zamjećuje kako Meršić rabi množinski oblik za misnu knjigu (misal), a riječ je o jednoj knjizi. Meršićeva je zasluga da je ćirilički tekst Očenaša transkribirao u suvremenu latiničku grafiju uz to donosi i uskrsnu pjesmu Cancio de resureccione Domini (Pjesma o uskrsnuću Gospodina). Tekst je zapisao Juraj Vuković iz Jastrebarskog. Meršić je pak njegovo ime pogrješno pročitao i navodi ga pod imenom Djure Soković. No, Meršiću a ni drugim autorima nije uspjelo adekvatno odgonetnuti zapise ispod Vukovićeva potpisa. Prema Jembrihu „se taj potpis odnosi na cjelokupni tekst pisan ćirilicom (bosančicom), dakle, na Očenaš i pjesmu Kristuš je gore ustal.” Uz to postoji i dvojba kod navedene godine 1564., a koji se arapski broj dopisao nakon Očenaša. Neki su ga autori pročitali kao 1561. godinu, dok je ispravna ona prva. Dabome, i dalje će se lomiti kopja kome pripada glagoljički zapis, Filipoviću ili Živaniću, odnosno, nekoj nepoznatoj trećoj osobi. Jezik Vukovićeva dva teksta pokazuje obilježja kajkavštine što je i razumljivo jer i on potječe s kajkavskog područja.
Mate Ujević (1901.–1967.) u svojoj knjizi Gradišćanski Hrvati (1934.) u svezi sa zapisom tzv. klimpuškom Misalu iznosi neke netočnosti koje će neki kasniji autori beskritički preuzeti i prenositi kao stereotipiju a na koju autor Jembrih također upozorava. Grdišćanac Eugen Biricz (1949.) u svojoj disertaciji na njemačkom jeziku piše da je tekst pisan na zadnjoj stranici klimpuškog Misala glagoljicom, što je pogrješka, naime, pisan je ćirilicom, tj. Očenaš i uskrsna pjesma. No, Biricz je ubrzo korigirao svoj stav i iznosi da je veći dio hrvatskih bilježaka u Misalu pisan starim ćiriličkim pismom. Meršićevu trvdnju o glagoljičkim slovima prihvaća i Josef Rittsteuer (1953.), što nije točno. Martin Meršić, ml. 1974. godine donekle korigira svoj raniji stav i precizira imena tj. navodi točno ime župnika Jurja Vukovića ali se drži stava da su dva narečena teksta pisana ćirilicom, bosančicom i glagoljicom, što bi značilo da je dalje ostao kod zbrke.
Iste godine (1974.) mađarski slavist László Hadrovics u knjizi Schrifttum und Sprache der burgenländischen Kroaten im 18. nund 19. Jahrhundert, bit će određeniji u svome opisu sadržaja rukopisa u klimpuškom Misalu. Hadrovics navodi kako je Klimpuh u prvim desetljećima 16. st. bio s njemačkom većinom, a u 60-tim godinama 16. st. s hrvatskom većinom naseljen.
Josef Vlasits (Josip Vlašić, 1986.) u svom članku na njemačkom jeziku, također i Augustin Blazovich (Blazović, 1986) osvrtali su se na zapis u klimpuškom Misalu, ali su proizvoljno iznosili tvrdnje koje nisu u skladu s istinom. I takve su tvrdnje „rodile” stereotipne rečenice u kasnijim tekstovima drugih autora.
U tekstu Nikole Benčića tiskanom u zborniku Povijest i kultura gradišćanskih Hrvata (1995.) s podnaslovom Književnost uzvišenog štovanja Gospodina u svezi sa zapisom u klimpuškom Misalu naći će se neke netočnosti, koje Jembrih precizra uz komentare.
No, ovo vrijedno djelo probudilo je interes i Bele Schreinera (1983.) te će ga na njemačkom jeziku predstaviti njemačkim čitateljima, koji, prema Jembrihu, ostaju prikraćeni za točne podatke o njemu, kakve je to bio naveo Hadrovics.
Božena Vranješ-Šoljan u knjizi Gradišćanski Hrvati između tradicije i suvremenosti (2005.) isto se ne libi preuzeti nekih stereotipija, kao ni Nives Ritig-Beljak (1995.). Ova druga autorica u knjizi Pregled usmene književnosti, a riječ je o gradišćanskoj, iznosi: «Najstarijim jezičnim spomenikom danas smatramo tekst Očenaša i uskrsnu pjesmu Kristuš je gori ustal, dopisane bosančicom i glagoljicom na praznu stranu klimpuškog Misala 1564». I to je ono, što dovodi u zabludu, konstatira Jembrih, naime, spomenuti tekstovi doista nisu «dopisani bosančicom i glagoljicom». Pisani su samo bosančicom (ćirilicom)!!!
Na kraju valja navesti havelvrijedan pothvat Katharine Tyran, Gradišćanke, koja se je u svom diplomskom radu prva usudila obraditi Očenaš i pjesmu Kristuš je gori ustal, s paleografskoga i morfološkoga gledišta. Autorica je pod mentorstvom dr. sc. Nikole Benčića izradila svoj rad. Autorica s pravom konstatira da jezik klimpuškog rukopisa nije crkvenoslavenski, kako su to neki navodili, nego je hrvatski čakavsko-kajkavski jezik. Zadnja rečenica u Očenašu ne može se uzimati kao dokaz staroslavenskoga jezika, zato što piše «izbavi nas od neprijazni».
Na temelju teksta Alojza Jembriha za čitatelje Zornice nove sastavio Đuro Franković
