Deset naselja prije 90 godina (10. siječnja 1923.) vraćeno je u sastav Mađarske
Vrhovno vijeće Mirovne konferencije u Parizu prihvatilo je zamisao o pripajanju zapadnougarskog prostora – unutar toga i Šoprona – Austriji tek između 27. i 31. svibnja 1919. godine. Predaja teritorija odvijala bi se u kolovozu 1921. godine. No to je bilo spriječeno zbog organiziranja slobodnih četa i njihova ustanka u okolici, šutke potpomognutih od mađarske vlade. Mađarska je strana, pozivajući se na ustanak, nastojala iznuditi popust od pobjednika i Šopron vratiti Mađarskoj. Poslije više diplomatskih zaobilaznih pokušaja talijanskim posredovanjem uspjelo je realizirati Venecijanskim dogovorom, prema kojemu bi u Šopronu i okolnim osam sela trebalo provesti plebiscit o pripadnosti tog teritorija Austriji ili Mađarskoj.
U zaoštrenoj progandnoj kampanji nisu bila rijetka obostrana optuživanja, u kojoj su svoju ulogu imali i Hrvati. U svojim stajalištima bili su podijeljeni. U mađarskim institucijama školovani ljudi i seosko stanovništvo, poglavito u Šopronskoj županiji, a koje je živjelo od poljoprivredne proizvodnje opredijelilo se za ostanak u Mađarskoj jer je bilo zabrinuto zbog mogućeg gubljenja unutarnjeg tržišta: Đur, Požun, Starigrad (Mosonmagyaróvár), Šopron, Kiseg (Kőszeg), Sambotel (Szombathely).
Naše novine u svom 30. broju Jur se dani! donose:
„Kot težki udarci dovajadu nad nas pripetenja denašnji dnevov. Velike posle smo doživili, još važnijim se približavamo. Na vse strani vidimo brige i skerbi, ke su neubhodljivi sledi sramotne pogodbe, ku je našim zaveznikom (pomišlja se na Mađare – autorova opska) antant na vrat ubisil, i kakovu bi rad i nad nas silovat.
[…] Povest nas uči, da najstrašnije okolnosti, najveće nevolje dozrejaju svoje muže, dopeljadu viteze (vjerojatno pomišlja se na slobodne čete mađarskih ustanika Ivána Héjjasa (1890. – 1950.) i drugih vođa – autorova opaska), ki verno k svojoj domovini upravu odkupljenje orsaga. Va našoj domovini takaj, po zemlja svete korune ugarske se jur dani; javljadu se muži, ki nestrašljivo, junačko spoznavadu i valuju misal Veliko-Ugarske, i put pripravljadu k lipšoj budućnosti. Budapešti je sam Lehár (Ferenc Lehár (1870.-1948.) skladatelj, kompozitor opera, dirigent – opaska autorova) sprogovoril ponosne riči: „Nimac sam, ali va Ugarskoj!”
Hervacke Občine se stalno i neutrudljivo branu suprot odciplenju od Ugarske. […]
Dani se jur!”
Pinezić i Meršić te Jandrešić i Knausz u Željeznoj županiji bili su za gorenavedenu opciju, dokle stanovnici više radničkih sela, koja su bila udaljenija od Šoprona, a bili povezani s industrijskim cetrima, samo da ponovimo, bili su za austrijsku opciju tj. da se teritorij priključi Austriji. Na čelu ovih drugih našao se je Joža Vuković i Mato Jurasović, kojima su se poslije priključili učitelj Koloman Tomšić i svećenik Ivan Čuković te radili su suglasno ciljevima austrijsko-njemačkih organizacija.
Podvojenost hrvatskog življa glede pripadanja zapadnomađarskog područja Austriji, odnosno Mađarskoj, može se isčitati i iz napisa Naših novina tiskanih 8. svibnja 1920. godine, ali u slučaju ostvarivanja njemačke autonomije, Hrvati se i nadalje trebaju očuvati. Hrvati su se 1918. osvijestili, ali su ponajprije upućeni sami na sebe.
[…] Za nas hrvate je autonomija Zapadne Ugarske tulikaj od velike važnosti. Na koncu 1918. leta se je zbudila bila med nami hrvatska ćut i ljubav k našemu materinskomu hrvatskomu jeziku, i mi smo spoznali bili, da i nam svet mora bit naš materinski jezik. Na jednoč je ali kod nas vse zaspalo, i denas malo ča čujemo, ča će bit s nami hrvati. A uzroka ovonu nesmimo zvana nas iskat, nego va nami samimi. Krajine zdola Šaprona, pak va Železanskoj bi se još deržale, zgora Šaprona, pak va Mošonskoj su ali jedne občine samohotno odstupile od onih pravov, ke je njim ugarska vlada ponudila. Občine su si slobodno mogle odibrat, va kom jeziku hoćedu podučavat dicu va škola, ki jezik hoćedu pravat va občinski uredi, i bilo je takovi sel, ka su si na mesto materinskoga hervatskoga jezika nimški jezik odibrala. Denas još nekanimo imenovat ovih sel, ka su si svoj materinski jezik ovako zahitila, dojt će ali čas, kad ćemo ovo na svitlo donest, da vsi hervati vidili budedu, ke su one hervatske občine, ke su svojemu hervatskomu materinskomu jeziku nevierne postale. Zgubljen je on narod, ki si sam svojega materinskoga jezika ne poštuje.
Kod mirovna konferencije si svako ljudstvo, a bar je koga naroda, ali jezika, prava narodnosnih jezika brani. Prodajnikov i med hervati bit nesmi.
Nismo nepretelji nimške autonomije, neka si naši nimški susedi zadobenedu njeva prava, i pripravni smo nje va ovom podpirat. Nekamo ali suseda tako tako podpirat, da se med otim iz samoga sebe pozabimo. Denas nam nigdor ne krati našega materinskog jezika, ako si ga ali sami zabitimo, ako od našega prava mi sami odstupimo, gdo će nam onda ovo pravo još jednoč najzat dat. Moremo se mi nimški jezik i tako naučit, da si našega meterinskoga jezika nezanemarimo.
Hrvati, ako i dojde nimška autonimja Zapadne Ugarske, budimo i ostanimo hrvati!”
Jurasović, Vuković i Čuković u austrofilnoj Šopronskoj domobranskoj službi postaju savjetnici administrativnog ureda Zapadne Mađarske te im je bio zadatak prevoditi letke na hrvatski jezik i dijeliti ih Hrvatima. Utemljili su list Novi glas koji je reagirao na promađarske napise Naših novina.
Međunarodne snage za očuvanje reda pojavile su se 8. prosinca 1921. godine u gradu Šopronu, dok su se mađarske postrojbe trebale povući s područja plebiscita pa su 12. prosinca napustile teritorij. Uskoro je sproveden plebiscit, 14. i 15. prosinca u Šopronu, a 16. u Brennerbányi i okolnih osam naselja. Za mađarsku se opredijelilo 15.334 glasača a 8.227 za Austriju.
Za vrijeme rada odbora za uspostavu mađarsko-austrijske granice u školi Narde unatoč učestalog upozorenja od istih, i nadalje je ostavljen mađarski grb na svome mjestu. Župnik u Nardi Jószef Auer pred odborom za uspostavu granice „huškao je protiv Austrije”.
U Parizu 23. prosinca 1921. savezni predsjednik Austrije Hainisch potpisao je međunarodnu povelju koja je i bez Šoprona, i drugih naselja, gdje je skoro sproveden plebiscit, priznala odcjepljenje Zapadne Mađarske. Predstavnici Antante su istodobno ovlastili mađarsku vladu na službeno preuzimanje zapadnomađarskog područja, što je 1. siječnja 1922. i uslijedilo. Mađarskoj još je vraćeno deset pograničnih sela 10. siječnja 1923. godine, većinom bila su to hrvatska, odnosno njemačka, što je bila želja tamošnjeg stanovništva.
Đuro Franković
