Amando Matija Ivančić gradišćanskog je porijekla, rođen u austrijskom Wiener Neustadtu (Bečko Novo Mjesto)
Amando Matija Ivančić gradišćanskog je porijekla, rođen u austrijskom Wiener Neustadtu (Bečko Novo Mjesto) ili u Baumgartenu/Pajngrt (očevo rodno mjesto). Pronađen je dokument o njegovom krštenju 24. 12. 1727. u Wiener Neustadtu kao Mathias Leopold Ivanschitz. Godina smrti nije utvrđena, neki autori navode godine 1758. kada se Ivančić i posljednji put spominje u dokumentima (naime, te godine Ivančić prima od isusovaca u Grazu 20 zlatnika za kantatu i pet litanija). Prema drugim istraživačima umro je prije 1762. jer se ne spominje u očevoj oporuci, no postoji i mišljenje da godina njegove smrti može biti i 1790.
Život i rad skladatelja Amanda Ivančića još uvijek nije u potpunosti osvijetljen. Istraživanja u novije vrijeme otkrivaju sve više novih i zanimljivih podataka. Ivanić je kao skladatelj imao važnu ulogu u prijelaznom razdoblju formiranja novog klasicističkog stila.
Lucija Konfic u svom najnovijem istraživačkom pothatu o Ivančiću navodi da je on skladatelj koji interesira istraživače diljem Europe, a i njegova djela nalazimo raširena na raznim lokacijama: u Austriji, Belgiji, Češkoj, Hrvatskoj, Mađarskoj, Njemačkoj, Poljskoj, Sloveniji, Slovačkoj i Švicarskoj. Ona su najbrojnija u Bratislavi u Slovačkoj, zatim u Austriji. U Mađarskoj se 6 Ivančićevih skladbi nalazi u Pannonhalmi i 5 u Pečuhu, a u Hrvatskoj u Hrvatskom glazbenom zavodu u Zagrebu (u zbirci Nikole Udine Algarottija (1791-1838) (HR-Zha) i u Kuhačevoj ostavštini u HDA.
Jesu li se Ivančićeve simfonije izvodile u Hrvatskoj i još uvijek se ne može ustvrditi. Prema Šabanovim navodima, nije vjerojatno da se takva glazba izvodila u hrvatskim pavlinskim samostanima, iako je to bila praksa diljem srednje Europe, no već prema sačuvanim primjercima Ivančićevih skladbi, očito je da njegova djela nisu bila vezana isključivo za pavlinski red, postavlja pitanje Lucija Konfic čije misli prenosimo u tom članku.
Ivančić je spajao kasnobaroknu tradiciju s novim pretklasičkim nastojanjima, te prilagođavajući svoj instrumentalni slog skromnijim izvedbenim mogućnosti (kakve su često bile i u crkvenim i u svjetovnim krugovima). Njegova su djela postigla priličnu popularnost. To dokazuje i intenzivno prepisivanje Ivančićevih djela 60-ih i 70-ih godina XVIII. stoljeća, mišljenja je Konfic.
Bio je zaboravljen sve do početka XX. stoljeća. Više istraživača u svijetu pokazalo je interes i zanimanje za njegovu skladbu. Od 70-ih se godina XX stoljeća krenulo u revaloriziranje Ivančića kao skladatelja.
Ivančićev opus broji oko 100 skladbi duhovnog i svjetovnog karaktera, vokalno-instrumentalne i instrumentalne: mise, litanije, oratorije, kantate, motete, antifone u prvoj skupini, te simfonije, divertimenta, sonate, tria u drugoj, citiramo znanstvenicu Luciju Konfic.
Sve njegove skladbe sačuvane su u rukopisu (i to uglavnom u prijepisima). Tematski katalog izradio je prvi puta Pokorn, a trenutno je u sklopu projekta o Ivančiću u poljskoj Częstochowi (od 2005.) u tijeku izrada novog tematskog kataloga ažuriranog s novootkrivenim podacima. Općenito je najviše pažnje dano njegovim simfonijama, glazbenoj vrsti čijem je razvoju dao svoj znatan doprinos i Ivančić. I u hrvatskim su okvirima Ivančićeve simfonije na najistaknutijem mjestu. S obzirom na pripremljeno izdanje Spomenika hrvatske glazbene prošlosti iz 1975.-76., L. Županović u svojoj studiji, a i u svim kasnijim radovima stavlja upravo na ta djela. S obzirom da je pripremio za izvedbu Ivančićev Oratorium Xaverianum (izveden 1975. u Varaždinu) i Misu in D (izvedena 1976. u Varaždinu) Županović se u Stoljećima hrvatske glazbe detaljnije posvetio i tom segmentu Ivančićevog opusa. Posebna je vrijednost Županovićevih studija što je, iako vrlo oprezno, nastojao naznačiti Ivančićevo mjesto (kao simfoničara) u hrvatskoj glazbenoj kulturi, doslovce citiramo iz izlaganja Lucije Konfic Pregled istraživanja doprinosa pavlina hrvatskoj glazbenoj umjetnosti na održanom na hrvatsko-mađarskom znanstvenom u Kalniku u Hrvatskoj.
U međunarodnim se razmjerima lik i djelo Amanda Ivančića već ocrtava kao sukreator glazbene kulture svoga vremena, donosi Lucija Konfic te skreće pozornost kako bi se buduća istraživanja trebala više usmjeravati na pojedine segmente i specifičnosti Ivančićevog skladateljskog jezika, ne samo u općim crtama, što je moguća perspektiva i za hrvatsku muzikologiju.
U svoje je vrijeme Ivančić bio popularan što svjedoči i rasprostranjenost njegovih skladbi i brojni prijepisi. Suradnica Odsjeka za povijest hrvatske glazbe HAZU gosp. Konfic smatra koliko je važna veza Ivančića i Hrvatske, što je još jedno plodno područje za istraživanja.
Dakako, podjednako bi bilo važno istražiti njegovu vezu sa Gradišćem i drugim područjima tadašnje Mađarske, jer nije slučajno da mu se notni napisi nalaze u Pečuhu i Pannonhalmi.
Pavlini kao nosioci kulturnih stremljenja u vjerskom životu zarana su shvatili glazbu kao mogući izraz čovjekovih senzibilnih čuvstava, njegova zanosa i oblik njegova emotivnog izražavanja. Kao što čovjek riječju može izraziti svoje uvjerenje, a gestom poštovanje, tako i glazbom može izraziti svoj ushit, radost, bol i sreću” (A. Mohorovčić). Pavlini su njegovali pjevanje gregorijanskog korala i crkvene pučke popijevke. Stoga im instrumentalna glazba nije baš karakteristična. Ipak su u Lepoglavi od šest njihovih orgulja (što nije mnogo u odnosu na brojne samostane), sačuvane dvoje; u crkve sv. Marije (1649. godine) i u kapeli sv. Juraja u Purgi (1755. godine). Pavlini su također 1644 godine izdali Pavlinsku pjesmaricu s popijevkama za puk. U pavlinskom je redu odnjihan i svjetski poznati skladatelj Hrvat Amando Ivančić. Skladao je dvadeset i jednu misu za različite prigode o čemu svjedoče i nazivi npr. Missa s. Caeciliea Virginis et Martiris i slično. Dvije su njegove simfonije sačuvane u Hrvatskoj a drugih dvadeset je razasuto po Europi.
Iz životna djela skladatelja Amanda Matije Ivančića iščitava se povezanost ljudi i krajeva na europskim prostorima, jednako tako u njima dolazi do izražaja ljubav prema glazbi i gajenje kulturnih veza i između raznih naroda, među njima i Hrvata.
Na temelju teksta Lucije Konfic sastavio Đuro Franković
