Dan početka žetve
Gospin dan je 2. srpnja kojeg Hrvati u Podravini nazivaju Srpnica, Dušnočani Srpna Marija, kada održavaju proštenje kod crne kapele, gradišćanski Hrvati u Židanu pak Marija od srpa, Slovenci „Srpnja Marija”. U jačanju i širenju njezina kulta nemalu ulogu su imali franjevci, kao i pavlini te se ovaj Gospin blagdan počinje obilježavati i širiti od XIII. stoljeća. U Mađarskoj se krajem srednjeg vijeka razvija, a naročito u doba baroka.
U Koljnofu 1700. podignuta je crkva Mariji od srpa. U Dušnoku izgrađena je kapela u polju. U Čobancu, gdje je bilo isto Hrvata podignuta je kapela pored „svetog bunara”. godine te je postalo omiljeno hodočasno mjesto. Ovamo su hodočastili vjernici i iz Svete Andrije, uostalom i Dalmatini (Hrvati) uoči Male Gospe (8. rujna).
Prema legendi nastaloj 1840-tih godina, neki je pastir na izvoru napajao svoje stado ovaca te mu se pojavila Gospa. Nakon toga mnogi su ozdravili koji su pili ili se okupali u vodi čudotvornog izvora.
Srpna Marija je zaštitnica rodilja. U Kemlji, u blizini mađarsko-slovačke granice, prema zapisanoj predaji tog dana zabranjena je bila žetva:
„Dobro se sjećam, moja stara mati je kazivala, da su taj dan zbog toga nazivali danom Srpne Gospe jer je jedan gazda imao sluškinju a bio je praznik te rekao sluškinji da ode na njivu žeti. No djevojka ustručavala se izvršiti naredbu rekavši gazdi da na blagdan ne bi radila. Ipak ju je gazda pimorao da ode žeti. Trebala je kupiti pokošeno klasje, ali je odbila to uraditi pa je srp bacila visoko u zrak. No srp se nije vratio na zemlju, već je ostao u zraku. Zato se taj dan naziva Srpna Gospa.”
Hrvati u podravskom Lukovišću su nekoć tog dana održavali svoju veliku bučuru tj. proštenje. Poslije svete mise išlo se je u seoski hatar, gdje se kraj žitnog polja prije pomolilo pa je simbolično počela žetva, naime učinjen je prvi otkos žita, a drugog je dana ujutro nastavljen posao. U Santovu u Bačkoj taj dan je jednako tako crkveni blagdan, a zabranjeno je žeti žito. Kazuje se da je nekoć netko tog dana htio početi žetvu. No svoj je srp umjesto žita udario u vjetar, a vjetar je srp okrneuo i ranio drskog čovjeka.
U Semartinu nekadašnji žitelji šokački Hrvati isto su slavili blagdan Srpnice. Kad će se začet žetva, Srpnica kad je, onda bi kazali ne treba dotle žet, dok Majka Marija ne proženje kosicom, srpom.
Na oltarnoj slici lukoviške crkve ovjekovječen je pohod Blažene Djevice Marije svetoj Elizabeti. U Bužaku tog dana bilo je zabranjeno raditi, nije bilo slobodno kruh peći. U Taški išlo se je u crkvu na svetu misu, više puta se je zvonilo. Naime, tako su se prisjetili 2. srpnja 1930. godine kada je bila tuča i krupni led potukao seoski hatar.
Godina na Puohod Marije, deset dan još zemlju mije, kazuje se u Židanu, što bi značilo, ako na taj dan pada kiša, ona će još deset dana uzastopce padati.
Đuro Franković
