Isusovac Juraj Mulih (1694.–1754.)
Juraj Mulih, religiozni djelatnik bio je 27 godina misionar, pisac katekizama, molitvenika, misijskih priručnika i abecevica (početnica). U 18. stoljeću u hrvatskim krajevima, odnosno u Ugarskoj, gdje su obitavali Hrvati, promicao je moralno obrazovanje kršćana, a pritom kao misionar imao je nemale zasluge u tomu da se je u Slavoniji, Donjoj i Gornjoj Ugarskoj veliki broj nekatolika povratio u okrilje Katoličke Crkve. Mulih je svoju Duhovnu pisanicu posvetio bosanko-đakovačkom biskupu Josipu Antunu Čolniću, mentoru ovoga izdanja.
Juraj Mulih u svojoj mnogogodišnjoj misionarskoj službi u brojnim ugarsko-hrvatskim gradovima kontaktirajući s ljudima na različite je načine održao 400 misija, obavio brojne duhovne vježbe, održao i velik broj rado slušanih propovijedi. Postaje poznat kao i autor četiriju školskih priručnika, od kojih ćemo ovom prigodom predstaviti Duhovnu pisanicu, rabljenu na slavonskim prostorima Pečuške biskupije.
Juraj Mulih rođen je 1694. u Hrašću, u Turopolju, umro je 31. prosinca 1754. godine, u 61 godini života u Zagrebu, nakon par tjedana, odmah poslije sastavljenog rukopisa Duhovne pisanice. Studirao je u Gracu i Trnavi. Mulih se je 1727. vratio u domovinu.
U Sveučilišnoj knjižnici u Pečuhu, utemeljenoj 1774. godine, pod pokroviteljstvom hrvatskog podrijetla biskupa Jurja Klime, čuva se primjerak u Zagrebu otisnute već narečene Mulihove početnice, ali poduljim naslovom (tekst dajemo suvremenom grafijom): Duhovna pisanica kersćanskoga nauka puna, s’ blagodarnim stroškom, i milovoljnom pomoćjom prisvitloga i pripoštovanoga gospodina, Gospodina Josipa Antuna Čolnića božjom, i apoštolske stolice milosćom biskupa bosanskoga, ili deakovarskoga*: komitata požeškoga nejvećjega grofa: cesarsko-kraljevskoga veličanstva vječnika, etc. etc. Za svih dušah spasenje osobnu brigu imajućega. Zato od ljudih svake fale, i nepriteržne uspomene; a od Boga Višnjega slave vazda dostojnoga: ovako na svitlo iznešena. Pritiskana u Zagrebu godine 1754.
*deakovarski – đakovači
Tom hrvatskom zaslužnom književniku s razlogom je dosada posvećena velika pozornost i srazmjerno mnogo autora je pisalo o njegovim brojnim djelima. Znači, isusovcu Mulihu u dodiru s hrvatskim življem u Požegi, Osijeku, Pečuhu, Budimu, Segedinu, Sigetvaru, Zomboru i Šopronu, mahom štokavskoikavskog izgovora, ponuđen je živ i svjež leksik koji je on kao rođeni kajkavac uspio i usvojiti.
Hrvatski je živalj na naznačenim prostorima bio katoličke vjeroispovjesti, no valjalo je računati i sa brojnim Mađarima i malobrojnim Hrvatima, tako npr. evangelicima u Šopronu, reformiranima, jest kalvinima u Baranji, Slavoniji i u Budimu, koje je i on sâm u misionarskoj službi trebao pridobiti i povratiti u okrilje Katoličke Crkve. Valja pri tom napomenuti da poslije naglog prodiranja reformacije i u južnoj Ugarskoj, tako i u istočnoj Slavoniji na čelu sa Mihajlom Starinom (Sztárai Mihály bio se opredijelio za Lutherov smjer, naime tada još evangelički i kalvinstički nisu razlučeni jedan od drugoga) a kalvinizam se ukorijenio na područjima okupiranima od Osmanlija 1540.–1570., uslijed čega pučanstvo je u 200 naselja u južnom Zadunavlju (mađ. Dunántúl) prihvatilo novu vjeru, dok su katolički svećenici i franjevci bili protjerani preko Save i na područje između Dunava i Tise (Starin je uostalom ponosito pisao: «Protjerali smo ih kao vukove od ovaca!», što je išlo silom, a ne milom), ali su se obrzo osvjestili i ponovo vratili u svoje župe, poglavito oni prebjegli u Bosnu, naišavši na potporu i od strane franjevaca. Nešto kasnije značajan uspjeh su postigle i isusovačke misije u prvim desetlijećima 17. stoljeća na čelu sa Bartolom Kašićem (1575.–1650.) te je «nova reformirana vjera» postupno potisnuta, barem u Hrvata. No, to ne znači da ni kasnije nije valjalo ulagati truda i činiti stanovite napore da se pridobije narod za katolicizam. Valja istaći da se je Mulih i na tom polju pokazao uspješnim misionarom. I sâm je smatrao potrebnim da se za hrvatske vjernike, poćam od školskog uzrasta do zrelih godina, tiskaju knjige na materinjem jeziku.
Juraj Mulih, kako se može iščitati iz samog predgovora njegova školskog priručnika, izražava svoju zahvalnost biskupu Čolniću na pružanoj pomoći tiskanja djela Duhovne pisanice, naime, on kao ni drugi isusovački redovnici nije raspolagao novčanim sredstvima te je bio ovisan od svojih dobročinitelja, koji su se našli i na našim slavonsko-ugarskim prostorima. Mulih je, zahvaljujući svojim mentorima, mogao ostaviti za sobom trajna djela, sastavivši oko četrdesetak naslova. Svoje je tekstove pisao za vrijeme zimskih mjeseci, kada nije obavljao misionarsku službu.
U opismenjivanju hrvatskog čovjeka također mu se pripusuje značajna uloga.
Prije smrti sastavlja rukopis Duhovne pisanice pisan na slavonskoj ikavici. U «Pridgovoru» pozdravlja svoje «Bogoljubne štioce, plemenite, poglavite svake časti, svakog stališa, spola, i dobre, zeli stare i mlade, â navlastito ovoga slavnoga slovinskoga, tere illiričkoga jezika ljude, koji čete me ovdi razumiti, zdravo!» Autor otvorena srca piše svojim «slovinskim» jezikom (naime, stoljećima tako se zvaše hrvatski jezik u Slavoniji, odnosno kasnije i «iliričkim», sve do ukinuća njegova naziva u prvoj polovici 19. stoljeća). Iznosi i dragocjene autobiografske podatke da je svoj hrvatski narod u Požegi i okolici prije 28 godina upoznao. «[…] â poslie toga oko Pečuha, Osika, Segedina, Zombora, i Budima vidio i pozdravio (svoj narod). Zato sam vazda želio u mome životu, dok sam mogao vami govoriti; â sada kad veće ne mogu; tako želim Vami dobroga Nauka ú knjigah ostaviti, da barem knjiga (kano je ova malena, tere hrana; i mervice) posliè moje smerti (koja mi nije daleko) može posvidočiti, i na misto mene očito ukazati koliko vas milujem.» Mulih, dakle, voli svoj hrvatski jezik i svoj hrvatski narod što neskriveno iznosi, što je nedvojbeno bilo potrebito i važno da se narod i na taj način cijeni, ohrabruje, poštuje i da i sâm cijeni svoj jezik na kojemu obavlja svoju svakodnevnu komunikaciju, a putem kojega se stiže do raznih saznanja.
Mulih iznosi i druge pojedinosti, kako bi mu se ova mala knjiga mogla izdati, naime «ú slavnomu gradu Deakováru naišao (sam) na pomoć prisvitloga i pripoštovanoga gospodina biskupa […]» Ispostavilo se da se je Juraj Mulih već ranije, u svojoj mladosti upoznao s biskupom Čolnićem, od kojega je zatražio pomoć te ju i dobio za tiskanje knjige. Svoje čitatelje podsjeća da mu oni (biskupu) zbog njegove dobrote duguju, i da mu zbog toga iskažu dug u svojim molitvama i zahvalama: «Gospodin Bog, tako blagodarnoga G(ospodi)na, na mlogo godinah, ú dobromu zdravlju, i ú svojoj milosti vazda sačúva i puk da se ga ima u svojim molitvama spomenuti.» Ove njegove riječi trebat ćemo odgonetnuti uz napomenu da su se npr. i učenici u datim školama (a takve je u Đakovu već bilo koju je utemeljio narečeni biskup Čolnić) trebali moliti svojim dobrotvorima, primjerice i u pečuškoj Ilirksoj (hrvatskoj) pučkoj školi (1722.–1794.) za obitelj baruna Ivana Makara, donatoru školske zgrade i grunta, te su hrvatske škole bile ustrojene i u Segedinu, Budimu i Baji.
Mulih smatra da ovo njegovo djelo bit će potrebno ne samo ljudima njegova doba, već i njihovim unucima. No, kako u daljem uvodniku predviđa da se ova knjiga neće rabiti «[…]
samo ú slavnomu biskupatu bosanskomu; nego li još i ú zagrebačkomu, pečuskomu, kaločanskomu, vesprimskomu, budimskomu, sriemskomu, senskomu, i skoro ú svemu turskomu vladanju, gdigadir se ovoga slavnoga jezika duše keršćanske nahode», jest nalaze. Uslijed dobročinstva svoga mentora, poistovjetivši ga i njegovo dobročinstvo na malo neobičan način s apostolskim djelima – što je u njegovo doba moglo biti sasvim prirodno –, jednako tako smatra, kako će njegovo djelo i poslije njihove smrti biti čitano i učit će se iz njega; a za dobro djelo dobit će u nebu lijepo narešenu krunu. Kršćani će iz ove knjige dobar nauk učiti, crpjeti, što i oni trebaju vjerovati i sa nama (svećenicima) sjedinjeno držati, čuvati i njegovati i u «[…] ljubabavi keršćanskoj složno, i bogoljubno, trizno, i pravedno živiti, da se mogu za pravedne keršćane poznati, i dušu sapasiti, što ja svakomu od serdca moga veoma želim: za vas pomnjivo i često molim.» Iz njegove zadnje rečenice doznajemo da je ovu knjižicu dovršio na dan Sv. Nikole biskupa, godine 1754.
Potpisuje se ovako: «Slavnog naroda slovinskoga pripravan naučitelj Juraj Mulih. Društva Isusova misnik misionar apostolski.»
Knižica je malog formata baš kao i Putni tovaruš Katarine Zrinske Frankopan, čiji postoji mađarski izvornik, dok kod Muliha teško bi se dalo razabrati od koga je što preuzeo. Autor Mulih na latinskom pozdravlja svoga mecenu te slijedi Pridgovor.
Kako navodi knjiga je načinjena «od narođenja G. Iskuresta. 1754.» te u nastavku slijede podatci koji su prethodili izdanju, «stvorenje ovoga svita» 5703., «potop svita» 4047. navodeći neke godišnjice u svezi propadnjem Sodome i Gomore, istaknuvši Salamonovo vladanje, od «počela Rima varoša 2506., od samog počela Rim(ske) Cerkve 1718. Mahometanske, ili turske 1138., lutheranske; od Martina Luthera, i Katice de Boris 237., calvinske, Ivana Calvina 218.» Jurih donosi i podatke o hrvatskom narodu, «obraćenja Horvathah na viru 954., […] obraćenja Mađarah 754.» «Što Mursa Rimljanom, â nami Osik, imadijaše svoga biskupa, jurve onda glasoviti varoš ima 1408. […] Od smrti Káte najposljednje bosanske kraljice ima godin 280. […] Što je Lovrinac vojvoda od Srima dao prigodu Turčinu Savu i Dravu proći, i čak do Ptuja keršćanstvo robiti, ima godin 260. […] Turci oped Savu prošli i sve oko Osijeka zadobili ima 252 godin. […] Šoljman (Sulejman) turski car počinje vladati ima 232 godine a poslije devet godin od Osijeka do Darde načinio je most. […] Ovaj je most spalio Nicol Zrin (Nikola Zirnski) ima 90. godina. […] Turčin popališe […] od Turčina Osijek oteše ima 68 godin. Turci dolazili osloboditi Osijek ali ih general Croy otjeraše (64 g.) Turci su Beč probali osvojiti ali su srićno otjerani 225 g.» (1529.), a prije 71 g. sto hiljada Turčina je pobijeno i pobjegoše prije 71 g. (1683.) Nije izostalo ni vladanje Marije Terezije, naporedo daje i pad Valpova, Šikloša, Požege, Sigeta, Virovitice, Petrovaradina, Biograda (Beograda) i njihovo oslobađanje od Osmanlija, navodeći tako i uspjehe Eugenija Savojskog, nazvaši ga „Sente Eugenio” (zbog pobjede kod Sente). Navodi i ustoličenje biskupa Franca Thauszyja, koji je bio bosanski a postao zagrebačkim biskupom. Ne izostaje ni „blagodarni pomoćnik ove knjige” biskup Josip Antun Čolnić. Grof Nikola Csáki iz kaločanskoga postaje ostroginski eršek (nadbiskup). U nabrajanju neće izostati ni «Prip. G. Juraj Klimo pečuhski biskup».
Poslije uvodnog djela slijedi dio katekizma kada „naučitelj” pita, a učenik odgovara.
„Učitelj: Što je nauk keršćanski?
Učenik: Nauk keršćanski jest jedno kratko stisnuće. I lasno naučanje svih onih stvari, koje svaki keršćanin katolik jest dužan znati, virovovati. Kako nas G. Isukerst po Svetoj materi Cerkvi nauča, i virovati zapovida.” Ustvari, ovdje počenje paginacija knjižice od 1-550. stranica, a na samom kraju, nepaginizirano stoji: «Svakako neka ova bude G. Bogu na veću slavu, B. D. Marii, Anđelom, i sviem Svetima pomnjivie poštenje, i virnie naslidovanje: â dragim dušam na veselje, i spašenje. Amen.» Ne manjka Index, ili Kazalo. U knjižici se navode molitve, štiva «od stvorenja čovjeka, od imena keršćanskoga, zlamenja prave vire, od smerti, od suda Božjega, od pakla, od raja nebeskoga» i tomu slično.
Juraj Mulih o svoj Duhovnoj pisanici iznosi:
«Ove su dakle, Draga Braćo! koja sam polag moje slabosti iz drugih knjigah (ka ono pčelica med iz svakojaka cvita) izvadio, i Vami ovdi u kratko postavio. […]»
Isusovac Juraj Mulih umro je smrti 31. prosinca 1754., posmrtni ostaci i danas počivaju u crkvi sv. Katarine u Zagrebu.
Na kraju iznosimo iako se je srazmjerno mnogo pisalo o zaslužnom Jurju Mulihu još uvijek ima nepoznanica njegova opusa, npr. njegove početnice kasnijim autorima u kojoj su mjeri služile izvornicima, također i njegova druga djela.
Pošto je Mulih u misionskoj službi povezivao razne krajeve, gdje su obitavali ili obitavaju Hrvati, jednako tako utjecajući i na razvoj njihova duhovnog povezivanja matične zemlje i hrvatske dijaspore u Ugarskoj, bio je od utjecaja i na zapadnougarske Hrvate. Poznati istraživač date problematike u austrijskom Gradišću Nikola Benčić iznosi u pismu:
„Mulihovu misionsku knjigu Duhovne jacske nismo na veliko prikazivali nikada, bili smo opsjenjeni našom Hižom zlatom koja se pojavila približno u to vrijeme. Nitko do danas nije mogao dokazati Mulihovu vezu s našim franjevcima onoga vremena: Bogovićem i Palkovićem, iako znamo da je duže vrijeme boravio u Šopronu. Osobno pretpostavljam da su naši poznavali Mulihovo Pripravlyanye k szpovidi 1748. i možda Abecevicu (1748.) za naš Sslabikar. Traga o Duhovnoj pisaniczi (1754.) nisam nigdje našao. Našao sam u nekim župničkim knjižnicama Poszel apostolszki (1742.) Možda je Zakon Bratinsztva (1746.) služio uzorkom našem Obchinszke miszie pitanya knisicze u tri sveska (1759.), to bi se sve moralo točnije provjeriti.”
Đuro Franković
