„…ako pšenično zrno ne padne u zemlju…”
Najavljujući Isusovu glorifikaciju smrću, sveti Ivan se poslužio upravo simbolom žitnog zrna: „Isus im reče: – Došao je čas kada će se proslaviti Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam, ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako li umre, rodi velik rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga; tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.” (Ivan, 12, 23-25)
Bunjevački i podravski Hrvati te Mađari drže da se na žitnom zrnu vidi Isusova slika, što bi bio ponovni očiti dokaz da i žitno zrno postaje Isusovim simbolom.
Šokačka obitelj kada je obavila žetvu na mohačkom polju, zadnji snop je postavila u vis te se u nj zabola (udarila) kosa, srp i vodjer. Žnjači tada pokleknu oko snopa i u čast Svetog Trojstva mole se.
Poslije toga svaki žnjač iz snopa, po mogućnosti, vuče dvojni klas, naime besparni znaći nesreću. Ti se klasovi vežu u kitu te ih neka žena ponese kući. Kod kuće brzo se polije vodom da bi bila berićetna i iduća godina. Kita se stavlja nad ulazna vrata, te se sjemenje ujesen pomiješa s ostalim sjemenjem za sjetvu.
U Santovu se smatra kada se na žitnom zrnu na klasu pojavi Jezuš (Isusova glava) tada je stiglo vrijeme žetve. Poslije toga se načupa malo pšenice i od te pšenice se pletu uža. Kada je to zgotovljeno izašli su na polja, pomolili se i počeli žnjeti. Muškarci su kosili a žene rukovetale, koji muškarac već nije mogao kositi, taj je pomagao ženama stavljati pšenicu na uže i vezati snop. Snop se stavljao u krstine. Rukovetanje znači skupljanje pokošene pšenice pomoću srpa. Domaćica je kod kuće kuhala ručak: juhu, meso i pekla gibanicu. Tko je imao konjsku zapregu taj je došao u selo po objed, tko nije imao, tima je domaćica iznijela na njiivu. Žeteoci su sa sobom ponijeli čobanju od 25 litara u njoj su držali vodu ili vino. Vino su pili oni imućniji, ali su vino razvodnjavali. Bilo je i takvih obitelji koje su u čobanju stavile zmiju (bjeolušku) da bi im voda ostala hladna. Za vrijeme žetve svatko je zajedno ručao, a poslije ručka slijedio je odmor. Za vrijeme odmora muškarci su otkivali kose. Svrštekom žetve pravile su se dožeteonice tj. kita od klasa koja se poslije pričvršćuje na ulazna vrata kuće. Kada su žeteoci stigli kući stara (baka) ih je dočekala na kapiji i djevojke je polila vodom. Na kraju žetve su se pomolili i zahvalili Bogu za ovogodišnji urod. Pravio se i Jezuš.
U Gari završetkom žetve slijedilo je žetveno veselje, koje je poznato pod imenom dužijonci (dužijanca). Predvečer žeteoci su pjevajući odlazili na salaš ili u kuću domaćina. Muškarci su na ramenu nosili kosu, a žene u ruci srp. Nosio se vijenac koji su rukovetalje prije završetka kosidbe plele od žitnog klasa. Stigavši do kuće ulazili su u dvorište, gdje je domaćin za već postavljenim stolom čekao žeteoce. Domaćin se pozdravljao sa svima, a bandaš mu predao vijenac. Vijenac je domaćica polila posvećenom vodom. Nakon toga domaćin objesio vijenac na zid sobe ili u gangu (trijem) i sačuvao do slijedeće žetve. Poslije toga gazda je pohvalio rad radnika i ponudio ih rakojim i vinom, a zatim je slijedila večera.
Sastavio: Đuro Franković
Ilustracija: Slavonska žetva
