Piše Đuro Franković
August Šenoa, jedan od najvećih hrvatskih pisaca, rođen je 14. studenog 1838. godine u Zagrebu, a umro 13. prosinca 1881. godine u Zagrebu.
Istaknuti pisac svega godinu uči u cistercitskoj gimnaziji u Pečuhu, kuda ga na školovanje šalje njegov otac Alojzije, biskupski sladopek, tj. poslastičar. Svakako ne bez razloga, što bi značilo da je gajio simpatije prema Mađarima, preselivši se iz Budima u Zagreb. U obitelji govorilo se njemački i mađarski, a mladi je Šenoa igrajući se na ulici s djecom naučio hrvatski.
U pečuškoj gimnaziji cistercita (ovdje mu je postavljena i spomen-ploča te u blizini se nalazi klub Hrvata koji nosi ime velikana hrvatske književnosti) svake je školske godine poprilačan broj (čak i do pedeset) đaka učilo iz Hrvatske, poglavito iz Slavonije. U školskoj godini u 1949–50. školsko izviješće pored imena Schönoa Auguszta navodi da mu je otac „purger” (građanin) u Zagrebu. U prvom gimnazijskom razredu za gramatiku bilo je ukupno 35 đaka, u prvom i drugom polugođu podjednako, a od njih je čak 25 učenika postiglo odličan rezultat. Kod Šenoe se navodi da nije stipendist. U prvom i koncem drugog polugođa iz slijedećih je predmeta postigao ove ocjene: etika uspješan, vjeronauk odličan, ostali predmeti odličan, mađarski jezik odličan. Nije isključeno da je u gramatičnom razredu položio temelje daljem učenju raznih stranih jezika pa je vremenom postao poliglot.
Prema naredbi Namjesničkog vijeća iz 1831. godine u prvoj točki školskog izviješća iznosi se da nije bilo narušavanje reda, krađe te da nije iz škole nitko isključen. Profesor razreda Ágoston Horváth (vjerojatno znao je hrvatski s obzirom na raniji i kasniji sastav đaka u gimnaziji) o đaku Augustu Šenoi koncem školske godine pod rednim brojem 33. isto je pribilježio kao i na svršetku prvog polugođa, čiji se rezultat u učenju nije promijenio. Škola je bilo opskrbljena i novim knjigama o čemu se navodi u izviješću završetkom školske godine. „U protekloj je godini postignut značajan napredak, naime zbirka knjiga je u vlasništvu reda iz Zirca. Učiteljima su dodijeljene potrebite knjige.” U slijedećoj točki navodi se: nastavnici u svom radu mnogo su se zauzimali.
U pečuškoj školi August Šenoa svakako nije bez razloga postigao odličan rezultat i iz mađarskog jezika o čemu zorno svjedoči i njegovo pismo, koje u povodu imendana svog oca Alojzija 19. lipnja 1850. godine upućuje u Zagreb. Najvjerojatnije to je prijepis pisma što su đaci uvježbavali na školskom satu uvježbavalo se dopisivanje tj. pisanje pisama.
Šenoa gimnaziju je završio u Zagrebu godine 1857. Zatim je pošao na studije u Prag, gdje je boravio od 1859. do 1865., ali sasvim zanemarivši pravne znanosti, posvetivši se književnosti i politici. Iz Praga prelazi u Beč, gdje se počinje profesionalno baviti žurnalistikom: uređuje Glasonošu i Slawische Blatter (1885). Već se naredne godine vraća u Zagreb gdje postaje gradski bilježnik (1868.) te nakon pet godina gradski senator. Radi i kao dramaturg kazališta (1868.-73.) i sproveo je značajne reforme u životu teatra i u njegovom repertoaru. Pruža mu se prilika da godine 1874. postane urednik središnjeg hrvatskog književnog časopisa Vienca, koji će zahvaljujući njegovim naporima biti podignut na europski nivo, uostalom, donosit će i napise o Hrvatima u zapadnoj Ugarskoj.
Šenoa je podjednako dobro znao hrvatski, češki, njemački i mađarski, dakako i latinski i grčki koje je jezike učio u gimnaziji. Svoje će stvaralaštvo početi na njemačkom jeziku, a odmah zatim i na hrvatskom, pišuću Vijenac soneta u 1855.
August Šenoa nije bio nepoznat ni u političkoj javnosti.
Praške godine bile su presudne za mladog studenta Agusta Šenou, naime u krugu mladih čeških beletrista zainteresira se za novelu iz svakidašnjeg gradskog i seoskog života, no njeguje u zagrebačkim listovima i feljton te uz to vodi temeljita istraživanja iz prošlosti Zagreba tragajući za događajima svojih povjesnih romana.
Bio je plodan pisac, pisao je i na češkom, publicirao u raznim češkim listovima. Njeguje poeziju, piše stihove sa snažnim patosom Budi svoj, epske pjesme takozvane Povjestice iz hrvatske povijesti Propast Venecije, Kugina kuća, Prokleta klijet. Prelazeći na novelu i roman bira motive i teme iz hrvatske prošlosti od XVI. do XIX. stoljeća, opisujući i autentične događaje, primjerice u romanima Zlatarevo zlato (1871.), Čuvaj se senjske ruke (1875.), Seljačka buna (1877.) Diogenes (1878.). No pisao je i komedije i novele. Bio je istodobno novelist i romansirej.
Pripadao je književnom pravcu romantizma. Njegovo se djelo Prosjak Luka već ubraja u novo književno razdoblje u realizam, ustvari, temelje realizma hrvatske književnosti on je položio. Njegov povjesni roman Kletva završio je J. E. Tomić.
Hrvatska književnost može mnogo zahvaliti Augustu Šenoi, naime vrijednoga stvara u poeziji i prozi: pišući novele, romane, drame, feljtone, kritike (književne i kazališne), a prevodi i sa stranih jezika. Iz mladalačkih dana sačuvani su i njegovi likovni radovi.
Pismo pečuškog đaka Augusta Šenoe svom ocu u Zagrebu ovako glasi:
Szeretett jó Atyám!
Ha van kellemes órája egy ifjunak, mellyel kedvtöltve élvezi víg, és örvendetes napjait: bizonyára kellemes pillanat az, mellyben forrón szeretett atyja eránti háláját némileg is elégtételezni akar.
Nincs nagyobb öröme egy jó érzésű, és jellemekkel tündöklő ifjúnak, mint szeretett Szüleinek kék egünkön felderült dicső névünnepén öröm kívánatokat ajkairól rebegni. Kívánom tehát mindazt, amit egy hálás ifjú kívánhat hőnszeretett Atyjának ezen reánk felderült dicső névünnepén.
Élj tehát szeretett jó Atyám hosszú éveket, hogy mindennel megelégedve boldogság, s’ megelégedés kísérje minden lépteidet, hogy így élve Istennek tiszteletére, nékem pedig legnagyobb örömömre, hogy még számos években kinyilatkoztathassam, és számos években a legfőbb kívánattal boldogul éltesselek, keblem legbensőbb rejtekéből óhajtva. Vedd szívesen kérlek szeretett jó Atyám ezen néhány szívből eredő fohászaimat, mellyek őszinte emelkednek szivem mélyéből az Egeknek Urához, s ezen soraimmal bezárom levelemet.
Maradok holtig engedelmes fiad
Schőnoa Auguszt
Pétsett Június 19-kén Első évi Nyelvészet hallgató.
85O
Dajemo i prijevod njegova pisma.
Dragi moj Voljeni Oče!
Ima li mladić neki ugodniji čas kada s voljom uživa svoje vedre i sretne dane no li to, a to bi bio vjerojatno onaj trenutak, kada se žarko voljenom svom ocu svoju zahvalu barem mrvice odužiti želi.
Nema veću radost jedan dobro namjeran i u karakteru sjajan mladić, nego li da svojim Roditeljima sa svojih usana na njihov osvanuli sjajan imendan poklikne sretne želje. Želim da osvanuvši Vaš sjajan imendan, sve ono što bi jedan zahvalan mladić mogao zaželjeti samo svom žarko voljenom Ocu, sve zaželi.
Živi, moj voljeni Oče, još dugo godina i budi sretan, nek zadovoljstvo prati svaki tvoj korak pa da tako živiš na čast Božju, a meni pak na moju najveću radost, te da iz skrivenog mjesta svojih njedara još bezbroj godina mogu izjaviti i bezbroj još godina mogu sretno zaželiti svoje želje. Molim te, dobri moj Oče, primi rado moje, iz srca upućene molitve koje iskreno se podižu Nebeskom Gospodinu, i s ovim riječima završavam svoje pismo.
Ostat ću do groba Tvoj poslušan sin
Áuguszt Schőnoa,
U Pečuhu 19. lipnja 850. Đak prve godine gramatičkog studija
