Otvara ljeto i zatvara zimu” – peku joj kolač lastovček – ptica koja zna latinski
Lastavica u pučkoj tradiciji slavenskih naroda smatra se čistom, svetom pticom, kojoj je dodijeljena ženska simbolika, a u sebi spaja nebesko i ktoničko načelo. U mađarskoj pučkoj tradiciji smatra se božjom pticom, te je u neku ruku bila poštovana. U vjerovanjima Čangova (Mađari) lastavica se pojavljuje „kao jaka, sveta ptica” koju je Krist blagoslovio. Lastavica u slavenskim pjesmama uspoređena je s Božjom Majkom:
Joj, na Dunavčiću, na obalici,
Tamo se lastavica kupala,
To nije lastavica nego Božja Majka…
U Rumunjskoj pripovijedaju da je sveta Bogorodica blagoslovila lastavice „da se s dobrosdošlicom primaju po kućama, da se gnjezde po krovovima, da ih nitko ne uznemirava i da onaj tko bi lastavicu ubio bude trostruko griješan”; „da lastavica bude najčistija ptica na zemlji; kuća u kojoj gradi gnijezdo da bude sretna, a tko rasturi njezino gnijezdo da bude proklet”. „Marija šalje lastavice na jug”, kazuju racki Hrvati u Baćinu (Bátya, pored Dunava u Bačkoj) 8. rujna na blagdan Male Gospe.
Lastavica i golub su ptice, omiljene Bogu. Lastavica svojim pjevanjem slavi Boga. Njen cvrkut je doživljavan kao molitva u Rusa:
Svjatij Bože,
Svjatij krepkij,
Svjatij besmertnij,
Pomiluj nas”.
Prema legendi rackih Hrvata u Baćinu: „Kada se Isus Krist sakrio pod most, onda je vivan vikao „Tu je, tu je!”, a lastavica „Nije tu, nije tu!” Zato je Bog prokleo vivna a lastavicu blagoslovio. U Baćinu često se kazuje: „Proklo te Boag, koa bibica!” Stoga se lastavica smatra Božjom pticom.”
Lastavičija jaja iz gnijezda nije slobodno povaditi, jer je ona Isusova ptica”, smatraju Baćinci.
U jednoj slavenskoj narodnoj legendi o Kristovom raspeću, laste su nastojale da Ga izbave od muka: vikale su „Umro, umro!”, otimale čavle, izvlačile trnje iz Njegovog vijenca i nosile mu vodu. Po jednom predanju u Beriu, u Francuskoj, svraka je donijela trnje kojom je Isus krunjen. Zbog toga kad je seljaci uhvate oni je muče istim mukama, ubadajući joj trnje ili čiode u glavu. Naprotiv lastavica je došla i u kljunu odnijela jedan po jedan trn koji su boli Isusa u čelo. U Bukovici, u Dalmiciji, „Lastavicu i kukavicu” je najgroznije plašiti a kamo li ubiti, jer kažu da su to bile sestre Lazareve, da im je brat bio umro” i da su molile Isusa Krista da im „jedinca brata digne”. Isus ih posluša, ali kad im je brat po drugi put umro Krist ih odsudi da kukaju do sudnjega dana.
U nekim oblastima južne Rusije su na Četrdeset mučenika – Mladence (9/22. III.) za ptice koje doleću mijesili lastovoček raširenih krila. U sjeverozapadnim gubernijama, doletanje lastavica je vezano za dan sv. Đurđa (23. IV./6. V.). U to vrijeme se pripremaju za oranje, peku kajganu i izlaze na njivu. Lastavica cvrkuće: „Seljaci u polje, seljaci u polje, a žene kaj-ga-nu nek peku!” U Mađarskoj u okolici Nyáráda djeca su na Veliki petak očistila lastavičja gnijezda i stavljala su u njih komadiće kolača. U Kini pogačice u obliku lastavica, kao znak proljeća, pričvrščivale su se iznad vrata. To se radilo i s jednom drugom također proljetnom pticom, vjerojatno vugom.
Domaćini u Kalotaszegu prigodom dolaska lastavica pozdravljali su ih skinutim šeširom, također su se i za vrijeme odlaska na dan Male Gospe (Kisasszony nap) na isti način opraštali od njih.
Egipatska Izida preobražava se u lastavicu, noću, kružeći oko Ozirisova lijesa i jadikujući nad njim, sve do povratka sunca. To je simbol vječnog povratka i navještenje uskrsnuća.
U keltskoj mitologiji lastavica se susreće pod imenom Fand, koja je žena Manannova (Boga mora). Zaljubila se u Cuchulainna pa ga je pozvala u drugi svijet gdje je uz nju proveo mjesec dana. Zatim ju je napustio i vratio se svojoj ženi Emer. Ispunjena tugom, Fand se vraća mužu koji je došao po nju. Lastavica se tu pojavljuje i kao simbol plodnosti i naizmjeničnosti.
U Kini je nekoć čak bilo uređeno da su dolasci i odlasci lastavica točno podudaraju s ravnodnevnicama. Dan povratka lastavica (proljetna ravnodnevnica) bio je određen za obrede plodnosti. S tim se mogu dovesti u vezu i legende u kojima se govori o djevojkama što su bile oplođene progutavši lastavičje jaje. Rečeno je da je filozof Konfucije sin lastavice.
Osim toga, sezonski ritam (yin-yang) lastavičjih seoba popraćen je njezinom preobrazbom: ona se sklanja u vodu (yin, zima) gdje, kako iznosi Lie Zi, postaje školjkom, zatim ponovo lastavicom, prateći uzlaznu putanju sunca (yang, ljeto).
Kod Ukrajinaca, Bjelorusa i Poljaka, rašireno je vjerovanje da lastavice zimuju u vodi. Na dan sv. Simeona Stolpnika (1/14. IX.) one se okupaju i svecu se žale da su im vrapci zauzeli gnijezda, a djeca ih razorila. Odmah poslije toga ili na Vozdviženje Časnog Krsta – Krstovdan (14/27. IX.), one se kriju po bunarima, da bi na taj način što prije dospjele u „irej” (raj). U jesen se ljudi trude da ne grabe vodu iz bunara, da ne bi ometali lastavice da odlete u „irej”. Po drugim vjerovanjima, one se skrivaju u rijekama i jezerima: nogama ili krilima se spajaju u grozdove i spavaju pod vodom. U proljeće iz vode izlijeću samo mlade lastavice, a starima opadne perje i pretvaraju se u žabe.
Po južnoslavenskim legendama lastavica je poslije sveopćeg potopa spasila čovjeka od krvoločne zmije, koja je lastavici odgrizla rep, pa je sada razdvojen.
Ponekad je lastavica dovedena u vezu sa suncem. U Bukovici, u Dalmaciji, se pripovijeda kako su nekada na nebu bila tri sunca, pa je dva zmija ispila a treće je lastavica sakrila pod svoje krilo ili ga je odnijela visoko u nebesa. „Ona dva slijepa sunca što se ukazuju i vide na nebu po koji put to su ona što od zmije bila popijena, a ono što nas sad grije da je sačuvato od tice lastavice. Zato je blagoslovljena od sestre joj kukavice, te mjesto kukanja ona prevrće drugim glasom. Ali isto ona kuka po svoju i zato ove dvije tice grijota je velika plašiti i ubiti”.
U bugarskim legendama lastavica postaje od sunčeve mlade ili djevojke, koju žele udati za razbojnika. Dok je bježala uhvatili su je za veo ili za kosu i iščupali pramen, zbog čega lastavica ima razdvojen rep. U poljskoj legendi, pojava „izreza” u repu i crvenog grla tumači se kao kazna lastavici koja je od Božje Majke ukrala škare i klupče crvenog konca.
O tome kako je postala lastavica u narodu se različito pripovijeda. U Bosni i Hercegocvini kažu da su kukavica, lastavica i zmija sestre „onoga Lazara što ga je Isus četvrti dan poslije smrti iz groba podigao”. Poslije Lazareve smrti kukakvica „je i dan i noć na glas kukala. Lazar joj se javio u snu i molio je da ne kuka, ali ga sestra ne posluša, i on je zato prokune da se pretvori u kukavicu”. Lasta je „druga sestra Lazareva koja je od žalosti za bratom glas izgubila, pa je samo plakala i pretvorila se u lastavicu”. „Treća sestra pretvorila se u guju.”
U Skoplju i okolici ima jedno predanje čija je sadržina vrlo slična sadržine naše narodne pjesme Braća i sestra, u kome se o postanku lastavice ovako pripovijeda: Imala je majka devet sinova i jednu kćer, pa je kćer udala daleko preko mora, a braća su sestri obećala da će je pohoditi. Međutim sva devetorica ubrzo pomru. „Sestra je toliko za braćom kukala da ju je najmlađi brat čuo u grobu, stvorio se od zemlje (kao što je za života bio) i otišao u pohode”. Zatim ju je poveo kući. Kad su došli do crkve reče brat sestri da sama ide kući, a on se izgubi. Kod crkve sestra nađe devet grobova i doseti se što je bilo ustvari. U kući nađe samu mater koja se bješe pretvorila u kukavicu. Vidjevši to sestra se pretvori u lastavicu.”
Za lastavicu su u čitavoj Europi, još od starih vremena, vezana mnoga interesantna vjerovanja i predanja.
Lastavica se pojavljuje i kao simbol plodnosti i naizmjeničnosti.
Mađarice za udaju u Bukovini (Rumunjska) kada ugledaju prve rode ili lastavice, ako su ptice u paru, drže da će se udati, ali ako samo jednu, da će ostati usjedjelice.
Svojstvene su joj funkcije zaštita kuće i stoke. Njeno gnijezdo pod krovom kuće osigurava sreću kuće. Ako lastavica napusti gnijezdo, u kući čitava obitelj umre. Gdje lastavica razvije gnijezdo bit će sretni ukućani. U Baćinu nije slobodno porušiti njezino gnijezdo, niti je slobodno iz lastavičijeg gnijezda povaditi jaja ili mladunčad. Tko obori gnjizedo tom će umrti supruga, odnosno ostat će muškarac udovac te će se morati ponovno oženiti. U Lukovišću (Lakócsa, pored Drave) nije slobodno dirati njezino gnijezdo ili ga srušiti jer će krava davati krvavo mlijeko. Ovdje se još vjeruje „ako lastovica preleti pod trbuvom krave mleko bu krvavo”. Čangovi (Mađari) u Moldvi drže da lastavica čuva kuću. Među Lužičkim Srbima ako bi tko razorio lastavičino gnijezdo smatralo se da imat će štetu u stoci. Ako bi tko rasturio lastino gnijezdo u kravljoj štali, krave bi mjesto mlijeka davale krv. U podravskih Hrvata u Lukovišću grijeh je ubiti lastavicu. U Samoboru, u Hrvatskoj, kažu „sreća je za kuću na kojoj lastavica gradi gnijezdo”. Tamo kažu „ako joj se hotice i od zlobe uništi gnijezdo donese lastavica od nekuda žeravicu u kljuniću, stavi je pod strehu i zapali kuću”. Mađari u Moldvi (Rumunjska) smatraju da nije slobodno srušiti lastavičije gnjizedo jer ona može donijeti žeravicu, odnosno u repu ima šibice i može zapaliti kuću.
U Koprivnici „grom neće udariti u kuću u kojoj je lastavičino gnijezdo. Ne vrati li se u proljeće lastavica u staro svoje gnijezdo bit će čitave godine nesreće u onoj kući”. U Bosni i Hercegovini „ako se u kući ili na krovu kuće nagnijezdi lastavica ili uopće ptica, onda vele da je to sretno. Grehota je onuda goniti pticu i pokupiti jaja”. Zabrana rušenja lastavičjeg gnijezda poznata je i u Mađara, naime ako ona načini gnijezdo na kući, znači sreću, a razbijanje ili ubistvo ptice, donosi nesreću, postaje kravlje mlijeko krvavo, odnosno Čangovi vjeruju da će zapaliti kuću. U Francuskoj je opće vjerovanje da je sreća za kuću u kojoj lastavica načini gnijezdo. U selima u Valoniji ko bi oborio lastino gnijezdo važio je kao bezbožnik i vjerovalo se da će ga nasigurno Bog kazniti. Ista je legenda popularna i u Sentanžu. Lastavičije gnjijezdo u kući ili pod krovom znači sreću. Na vrlo širokom prostoru svijeta smatra se kao sreća i blagodat za kuću u kojoj lastavica svije svoje gnijezdo. Među europskim narodima, te Kinezi, Japanci, Manahisi na otoku Čelebesu, smatraju sretnim onu kuću gdje lasta načini gnjijezdo. Grci se raduju kad im lasta vije gnijezdo u kući, jer drže da to donosi sreću. U Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj isto se misli. U Tirolu kažu da na kući u kojoj lastavice grade gnijezdo leži božji blagoslov; poneki čak ostavljaju i danju i noću otvorene prozore da bi ptice mogle slobodno ulaziti i izlaziti. U Češkoj su laste u velikoj časti i svijet ukiva daske pod strehom da bi ih primamio da tu načine gnijezda. U Vestfaliji, u ranija vremena, jednoga dana u proljeće, kad se laste očekuju, cijela obitelj, skupa s domaćinom, odlazila je do kapije da ih sretne, pa je širom otvarala vrata od štale da bi laste uletjele. U Hesenu je na dolazak prve laste ukazivao stražar sa kule i od strane mjesnih vlasti svečano objavljivao. U nekim krajevima Lankšajra drži se za sretan znak ako laste grade gnijezda oko kuće ili oko štale; teško onom nestašnom dječaku koji bi ptice ometao. Isto se tako misli i u Rusiji. Votjaki, u istočnoj Rusiji, drže ako bi tko ubio lastu ne bi mu mogla stoka napredovati. U Maroku se vjeruje da lastavice „donose sreću kući u kojoj grade gnijezdo.”
Lastavica je vjesnica proljeća. „Čujo se lastovice, stiglo je proleće”, reći će podravski Hrvati u Lukovišću. Hrvati i Mađari kazuju: „Jedna lastavica ne čini proljeće!” („Egy fecske nem csinál nyarat!”). Lastavice su kod raznih naroda svijeta vjesnice proljeća. Srbi kazuju „Lasta počinje proleće, a slavuj ga završava”. U pjesmama je nazivaju ključarka: ona donosi preko mora zlatne ključeve, kojima otvara ljeto i zatvara zimu. Najčešće je doletanje lastavice vezano za Blagovijesti (25. III./7. IV.).
Lastavicu narodi na čitavoj zemljinoj kugli veoma poštuju i ne smije se ubiti, jer je smatra „žalosnom pticom i kućnim prijateljem”. Srbi vjeruju kako lastavica može čovjeka „prevariti” ili „odmrsti”. Lastavica predskazuje vrijeme. Kad rano dođu, vjeruje se da će i zima rano doći. Kada lastavice nisko lete, očekuje se ružno vrijeme, obično kiša, dok njihov visoki let predskazuje lijepo vrijeme, podjednako smatraju Mađari i slavenski narodi.
U cijeloj Mađarskoj kada se prvi put vide lastavice tada se izvodi i određen broj magijskih radnji: puhalo se u dlan da budu cijele godine sretni; u Jászberényu se vjeruje kako tada iza leđa bačene pregršt zemlje izrast će kapor, u Baču rukom se udaralo o zid da bi dobro urodilo žito. U Désu držalo se ako se tada nađe ispod nogu tri komadića ugljena te se oni stave u kruh i dadu se kravi, imat će cijele godine puno mlijeka. Ako junici otekne vime tada Mađari u Moldvi od lastavičijeg gnijezda otkinu komadić i stave u vodu te operu vime. Rusi kada vide prvu lastavicu, uzmu ispod noge zemlju i traže u njoj dlaku. Kakve boje bude ta dlaka, treba kupiti konje takve boje, da bi se svidjeli kućnom duhu (domovoj).
„Ako djevojka lastavičji jezik ili srce stavi pod svoj jezik i tako poljubi momka, onda ga vezuje uz sebe za sva vremena”, kazuju Mađari u Tordi. Prema njima kada u proljeće vide prvu lastu trebaju povikati oni koji po licu imaju pjege: „Vidim lastavicu, bacam pjege!” („Fecskét látok, szeplőt hányok!”). Mađari (Sikuljci) u Bukovini istu radnju izvode, tri puta kazujući iste stihove te isto toliko puta nešto bace od sebe tri puta pljunu, da otpljunu pjege. Mađri u Moldvi uzmu u ruke čašu vode i umiju se, kazujući:
Fecskét látok, Vidim lastavicu,
Szeplőt hányok, Bacam pjegu,
Selymet gombolyítok. Namotavam svilu.
U nekim krajevima Rusije kada vide prvu lastu, nastojali su umiti lice, da im se ne bi pojavile pjege, bubuljice ili opekotine on sunca. Umivajući se, govorili su: „Lasto, lasto! Evo uzmi pjegice, daj meni bjelilo!”. Također su vjerovali: kada se umiješ kada vidiš prvu lastu, postat ćeš živahan i veseo, oslobodit ćeš se pospanosti i bolešljivosti.
Prema predstavama Mađara u Bukovini, ako neko dijete sruši lastavičje gnjizedo, imat će po licu pjege. Čangovi govore „Ako netko dira lastavičja jaja, bit će pjegav”.
Mađari u Moldvi smatraju kako se poslije imendana Gospe (nije objašnjeno koje, Male Gospe ili Velike Gospe) smatraju da se lastavice sele na jug, i od tog dana ženama nije se slobodno kupati u rjekama jer će imati krvarenje (menstruaciju) te će u tome i umrijeti.
Lastavica je simbol samozataje i dobrog društva u islamu: zove se rajskom pticom. U Perzijanaca, lastavičje cvrkutanje razdvaja susjede i drugove; ona znači samoću, iseljenje, razdvajanje, zacijelo zbog svoje selilačke prirode.
U Engleskoj se lastavica smatra nesretnom pticom.
U ruskim zagonetkama je cvrkut lastavica predstavljan kao strani govor: „njemački je govorilo”, „tatarski je blebetao”, „turski je počinjalo”, itd. U Hrvatskoj vjeruju da lastavica zna latinski jezik i njeno pjevanje prevode latinskim riječima. U bugarskim pjesmama, laste nazivaju gramatici – znanstvenici, književnici. Srbi za učene ljude kažu da su opamećeni knjiškim naukama kao laste. A mađarska „Képes Krónika” navodi, kako Talijani „cvrkuću poput lastavica” („fecske módjára csicseregnek”).
Od naziva lastovice postalo je poznato prezime u Županiji Šomođ, kod asimiliranih Hrvata Lastovicza, a kod Srba u Mađarskoj Lastić.
Lastavica u Hrvata zove se još lasta, lastovica i lastavička.
Priredio Đuro Franković
