Nema zime, dok ne padne inje
Ni radosti, dok ne diliš s kime…
Inje pada.
Zima zemlju grli,
U srcu ti praporci ne zveče.
Selo jeca.
Srce rana peče.
Gajde šute. Drugo sad je doba.
Sve su rjeđe dukati u vratu,
A sve češće dugovi i briga.
Gajde šute.
Drugo sad je doba.
Sokaci su žalosni i prazni,
Lipe mrtve, ogoljelih grana:
Pod njima je radost otrovana,
Pod njima je mladost zakopana.
Nema zime, dok ne padne inje…
Inje pada.
Zima zemlju grli,
A u srcu praporci ne zveče.
Vladimir Kovačić Šokačke varijacije 1934.
Veljača u mom selu
Za dugih zimskih dana kada staju svi poljski radovi, a umorene seljačke ruke traže zasluženi odmor, ljudi su se sakupili po kućama razgovarajući i prisjećajuči se davnih vremena i događanja. Momci i djevojke, snaše i ostali svijet iz sela kroz zabavne igre, pjesmu, čijala, kolo u prostranim seoskim kučama, kratili su duge zimske dane. Ta prela obično su počinjala u prvi sumrak, u prostranoj odabranoj kući, gdje se moglo zaigrati kolo, a domaćini bi za tu prigodu priredili kuhani kukuruz i kolača „poderane gaće”. Bilo bi tu nešto i za popiti, tako da su nakon koje popijene litre vina pomalo„zagrijani”seoski momci znali zapjevati uz zvuke tamburica i ovakve pjesme: „Nije kolo curicu ubolo, već joj prelo kecelju napelo”. Danas više nema didaka i njihovih zanimljivih pripovijedanja o vilama i vukodlacima, koji su kroz zimske snježne i hladne vijavice jurili selom. Nema niti drvenih fenjera koji su osvjetljavali bijele snježne prtine u vrijeme poklada.Tri dana selo se veselilo uz duhovite prizore različitih maski, koje su smjele svašta raditi i reći, a da im se ne zamjeri i pokoja prosta riječ.
Ilija Maoduš
Šokačka čitanka Osijek 2006.
