PRVO POLIVANJE

MJESTO PRIČE

Bila je subota. Za Nikolu najbolji dan u tjednu. Svake subote bio je slobodari. Nije morao na posao. Toga dana bi duže spavao, lijenio se u krevetu. Poslije komotnog« doručka, sjeo bi za stol i sređivao sve one stvari za koje tokom tjedna nije imao vremena.

Ali danas, tek što je sjeo za stol, pri­đe mu sin Ivica. Malome je bilo pet godina. Sve dane je provodio u vrtiću — osim subote … Ako mama i tata ima­ju jedan dan slobodan, zašto ne bi imao i on? Sada je stajao kraj oca moleći ga:

Tata! Molim te, pođimo van igrati nogomet — i već je desnom nogom šu­tirao u zrak kao da je pred njim lopta a ne tatin pisaći stol.

Vidjevši njegove oči pune iščekiva­nja, Nikola se nasmiješi… Da ga poša­lje susjedovu Martinu?… Njih dvojica sc veoma dobro razumiju… Ali ne! Zašto ne bi pričinio radost i zado­voljstvo svome sinu?

Najveće je veselje djetetu kada se reko od roditelja igra s njime. Znao je to Nikola iz svog iskustva. Samo, kada je njegov otac imao vremena za njega i brata?!… »Ostavite me! Vidite da imam pune ruke posla«. I zaista, radio je otac od jutra do mraka. Pone­kad bi, nedjeljom, sjeo na panj pred kućom i pleo im bič… ili se kuglao s njima. Brat i on su tada bili najsretni­ji!

Hajd’, mali! — Nikola se naglo dig­ne sa stolice, uhvati Ivicu za ruku i pođe s njim na dvorište. Vrijeme je bilo lijepo. Istina da je sunce još malo zubato, ali već se osjeća njegova bla­ga toplina. Poslije dugih zimskih , tmurnih i sivih dana — čovjek se radu­je svakoj sunčanoj zraci, svakome ve- selome cvrkutu ptica, svakoj zelenoj travčici. Zrak je bio svjež i sve je mi­risalo svježim proljećem. Najidealnije za igru!

Otac i sin pojure za loptom. Sin na­prijed, a otac za njim. Igrali su već nekoliko minuta, šuteći, potpuno pre­dani igri — kad se pojavi poštar.

Nikola primi poštu: troje novine i je­dnu razglednicu. »Sretan Uskrs! Malo­me dobro zdravlje i mnogo lijepih dar­ova. Svima vama puno veselja, da vam Bog dade svako dobro!« Potpis: stara Kuma…

Uskrs… Zaista, idućeg tjedna je Uskrs.

Tata! Tata! Gol! — vikao je mali sav razdragan i zarumenjen od silno­ga truda da loptu uvede među dvije cigle.

Tataaa!… vodim! — Za Ivicu je to bilo sigurno najsjajnije. On — mali! — igra s »velikim« tatom… i vodi! Ganjao je loptu po cijelom dvorištu. Tata mu bio za petama. Trčao je za njim, ali na brzim krilima misli zalu­tao je u svoje djetinjstvo, u svoju pro­šlost. Sve momente, epizode mladenač­koga života počeo je nizati i uspoređi­vati sa sadašnjicom.

Sve se izmijenilo. Kao u pozitivnom tako i u negativnom smislu… »Da vam Bog dade svako dobro«… Materijalno stanje nam je daleko bolje, ali ipak… nešto važno nam nedostaje. Kod mno­gih ljudi iz dana u dan gube se neka­dašnji moral i vrline. Dolazi nešto novo. Mislim da su ljudi nekada — uza svu svoju golemu bijedu — sigur­nije gledali u budućnost. Vjerovali su u nešto. I u najstrašnijim situacijama imali su nekoga kome bi se — makar u mislima — potužili. Znali su, jedno­stavno su osjećali da su saslušani i nadali se da će njihove molitve biti uslišane… Vjerovali su i nadali se!… A danas? Danas mnogi ne vjeruju ni u šta. Jure tamo-amo. Trče za što višim standardom… Samo kada su u škripcu, onda traže Boga i vjeru.

Tata! Tata! Ja sam bolii!… Nemoj me gurati! — protestirao je mali jer mu je otac nehotice stao na nogu.

Oprosti! Slučajno je bilo… nisam htio. Danas si zaista bulji. Priznajem… Idi pozovi Martina U troje će bolje biti.

Kad je Ivica otišao k susjedu, Niko­la je znao da mu se sin neće odmah vratiti. Sjede na malu stolicu pred kuhinjskim vratima. Nikako se riješiti prijašnje tjeskobe. Misli koje su ga zaokupile, kao gladne i žedne pijavice prilijepile se za njegovo tijelo, ne pu­štajući ga ni na trenutak. Novine je držao u rukama, ali čitati nije mogao.

Sjedio je na stolici a pred njim, kao u kinu na platnu, nizale se slike njego­va života. Bilo mu je svega trideset i pet godina — pa ipak je mnogo toga proživio. U svome sjećanju mogao bi nizati ugodne časove života koji su mu uljepšali svakidašnjicu, makar za trenutak. I sada mu se činilo da sva­ku ovakvu lijepu uspomenu vidi kako, poput bisera, blista u sunčanom sjaju. Ali sjećao se i onih strašnih, tragičnih događaja koji su mu život ogorčavali i činili ga žalosnim. Te grozote bi se pojavile i mazale blatom mnoge pre­divne bisere, gutale jedan po jedan, tako da je od svijetlih točkica ostalo veoma malo.

Najjasnije su mu se činile slike iz djetinjstva. »Čestitam vam Uskrs!… Kuma«. Da, sjećao se i svakog Uskr­sa… Najviše onoga kada mu je bilo pet godina… kao sada Ivici. Današnji tridesetgodišnjaci u mladenačkim godi­nama nisu imali gotovo ništa, a ipak su se veselili svemu i svačemu. Naj­ljepše im je bilo oko Božića i Uskrsa. Radovali su se i najmanjim sitnicama: pletenim kolačima, jabukama, orasi­ma, suhim šljivama, šarenim jajima.

Nikoli je bilo pet godina. Ovaj dan je duboko uklesan u njegovu srcu, tako da ga nikada zaboraviti ne može.

Kao svako dijete, jedva da dočeka uskrsne blagdane. Bočicu za polivanje pripremio je već danima unaprijed. To je bila lijepa bočica, nalik na zeči­ća. Čuvao je kao da je u njoj original­ni francuski parfem a ne čista bunars­ka voda. Tjedan dana prije Uskrsa stalno je zapitkivao: »Kada ću ići polivati? Kako ću pozdraviti baku? Što da kažem ujni i strini?« Istina da je u društvu roditelja već išao polivati i do sada, ali ove će godine prvi put sam obići svu rodbinu… A to znači: cijelo selo, jer je njihova rodbina velika.

Pomislivši na drugi dan Uskrsa, na polivanje, na rano buđenje, na mrak i gusto grmlje pred kuminom kućom, koža mu se ježila od silnog uzbuđenja. »Hvaljen Isus! Čestitam vam Uskrs! Želim svima vesele svece!«. Sve je to ponavljao u sebi i više puta na dan. Tako je već na Veliki petak — kao Oče­naš — znao cijelu čestitku, pa još i neku kratku pjesmicu.

Mama! Tko će me probuditi na drugi dan u dva?

Zašto ne u ponoć?

Ja ću biti prvi!

Sine! Pa ne misliš prije sunca us­tati?

Da! Nisam ja više mali! Ne bojim se više nikoga!… Imam i plitke cipe­le… — Do sada je uvijek nosio duboke crne cipele, najčešće stare, što ih je brat Marko već prerastao. A ove sada su nove, lijepe s debelim uzicama. Mali Nikola se ogledao u njima kao u zrcalu. U ovim cipelama ……boji! Pa ovakve cipele ……… Pomislivši na Zoltana i Franju, koji stanuju baš u susjedstvu…… kraju sela i svakoga izbiju tko im se ne poko- ri — srce mu brže zaigra. Šakice grče­vito stegnu i procijedi kroz zube: »Ako me napadnu, neću žaliti ni šare­na jaja!«

U tako velikom oduševljenju i uzbu­đenju, Nikola dočeka blagdane. Velika subota i Uskrs prošli su veselo. Cijela obitelj bila je vrlo raspoložena. Ukus­na šunka, hren, kuhana jaja, pleteni kolač — a uz to dobro domaće vino! Sve je to svečano servirano uz tradi­cionalni ceremonijal. Dok je seljačka obitelj tako veselo jela i pila, dotle se Nikola čudio: zašto ostatke posvećene šunke bacaju u peć? Pojeo je i on komadić šunke i žumanjak kuhanog jajeta, ali zato ni ovu večer nije legao bez šoljice svježega mlijeka. Imali su dobru muzaru, Rozu. Mlijeka je bilo još i za prodaju.

Dok su odrasli još dugo sjedili za stolom, njega je mati okupala i pole- gla u postelju.

Nikola! Danas li ne mogu pričati. Vidiš koliko imam posla. Spavaj do­bro. Sutra ćemo nadoknaditi pričanje. Laku noć!

Mama! Rano me probudi!

Dobro, dobro. Samo ti mirno spa­vaj.

Laku noć! — reče Nikola okrenuvši se zidu kao da već spava.

Dugo nije mogao zaspati. Sutra, u zoru, kada još svi budu spavali, poći će sam na polivanje! Kao pravi mom­ci! Za forinte što će od rođaka dobiti kupit će kocke, klikere i jednu loptu. Pravu gumenu loptu! Veću od Matine! Mato se samo hvali kako ima loptu koja skače visoko kao kuća, i ruga se mojoj što mi je mama sašila od krpa… Čekaj samo, »turgaća« jedan! Gledat ćeš ti dok ti ja kupim loptu! Moja će skočiti tri puta više od tvoje!… Koliko može biti sati?… Brat još nije legao, znači nema ni deset… Nikada neće sva­nuti! Sutra moram ponijeti i jednu torbu. Novce ću staviti u džep, a ost­alo u torbu… Samo da ne zaspim! Kako će se tek kuma čuditi kad me ugleda sama.

Tako je prevrćući se u krevetu dugo razmišljao, dok ga san napokon ne svlada.

Probudi se na očev kašalj. Otac je uzoru, prije tri sata ustao da otključa vrata. Ako slučajno netko dođe polivati, da vrata budu otvorena.

Tata! I ja ću ustati.

Hajd’, hajd’! Da ne zakasniš — nasmiješi se Nikolin otac. Njegov tata se rijetko smiješio. Bio je to čovjek nabrana lica, oštra pogleda i uvijek duboko zabrinut. Lice bi mu se rijet­ko kada razvedrilo — to je bilo veći­nom onda kada je sa sinovima i sa ženom poslije večere pričao o raznim stvarima. Pred njima se ponekad i ša­lio. Čak i onda kada mu je teško bilo — samo zato da bi pred svojima neka­ko prikrio svoju bolest. Teški kašalj stalno ga morio. Kada se vratio iz rata, nadao se da će ga liječnici, bolje jelo, topla sredina obitelji izliječiti. Sve je bilo uzaludno! Kašalj ga više puta tako spopao da bi cijela obitelj umukla od straha i bojazni. Nikola je veoma volio svoga oca. Kada bi se sta­ri zakašljao, on bi mnogo puta zapla­kao. Uvijek bi pomislio da će tata jed­nom usred kašlja pasti, udaviti se i više ga neće biti.

Na njihov razgovor probudi se i mama. Izgrdila je muža što u gaća­ma i košulji izlazi van. Zatim je pomo­gla Nikoli. Još jednom ga savjetovala kako da se ponaša kod rođaka, što da im kaže, da čuva nove cipele, itd.

Pijetlovi su već najavljivali rađanje sunca, ali bio je još gust mrak kada je Nikola krenuo na svoj put. Na ulici ni žive duše. Tek izdaleka se čuo la­vež pasa i neka galama. Sigurno stari­ji momci, pošto su se u krčmi dobro napili, odlaze u djevojačke kuće polivati. Galama, iako je dopirala izdale­ka, upravo je ohrabrila maloga Niko­lu. Ipak je ova tmina, koja mu se na prvi pogled činila mrtva i gluha, puna života. Pijetlovi kukuriču, psi laju, napiti momci viču i pjevaju. Pa i sjen­ke iza debelih stabala, koje su još ma­loprije ličile na strašna čarobna bića, na neke vragove i vještice, kao da su postale pitomije i prirodnije.

Put ga je vodio najprije k baki. Ni- kolina baka bila je stara, ali vrlo vi­talna, okretna žena. Živjela je osamlje­no. Muž joj nestao u ratu. Još dugo godina poslije rata u njoj je živjela nada da će joj se muž vratiti. »Doći će još on« — govorila bi ženama na ulici… No poput vjetra je prohujalo sve. Nada iščezla, a njena tragična sudbina ostala. Sada bi jedino uživala u unucima.

Kad je Nikola pokucao na vrata, trgla se od sna. Nije znala tko to može biti tako rano. Digla se iz kreve­ta i pošla k prozoru.

Tko je?

Ja sam… Nikola!

Nikola, pa to si ti? — reče iznena­đena starica. Vidi ti njega! Sam kao momak. Čekaj, čekaj i Sad ću ja. Baka se radovala Nikoli i veselo mu otklju­ča kapiju.

— Hvaljen Isus, bako! 2elim ti sret­ne svetke! Budi još dugo godina zdra­va i vesela!

Potom izvadi bočicu i dobro polije baku.

Hvala! Hvala! Dobro si poranio… Tko te samo probudio?… Kako je tata? Sigurno kašlje. Stalno mi je u pameti. Na večernji sam puno molila za njegovo zdravlje.. Neće biti lijepo vrijeme ni danas. Vidiš oblake izdale­ka, tamo od gore, kako se crne… Hodi, hodi! Što si stao?

Kada su stupili u sobu, starica tek onda primijeti Nikoline cipele.

Oho! Zec donio nove cipele?! Baš su lijepe! Slušaj mamu i tatu!… Rade kao volovi a otac ti uz to nije ni zdrav.

Zašto baka govori toliko? Zna on za očev kašalj! I pomaže koliko može. Samo da mu nitko nikada ne spomi­nje taj prokleti kašalj. Govor starice o očevu zdravlju prilično ga ražalosti. Ali kada starica sjede za stol i nasmi­jano izvuče ladicu, Nikolino lice se malo razvedri.

Evo ti jedna desetica! Ti si bio prvi polivati. Pazi na novce!.,. Kome ćeš poći sada?

Idem strini Viti… Hvala bako! — veselo reče Nikola, a deseticu gumu duboko u džep. — Zbogom!

Čekaj, čekaj! — sjeti se starica. Uzmi još i ova dva crvena jajeta.

Nikola stavi jaja u torbu, još jed­nom se zahvali na darovima i veselo potrča ulicom.

Tako je razdragan išao od rođaka do rođaka. Svi su ga rado primali i svi su mu davali od pet do deset forin­ta, nekoliko šarenih jaja, oraha i jabu­ka. Teta Manda dala mu još i tri smokve. Sve je on to slagao: novce u džep, a ostalo u torbu. Imao je već osamdeset i pet forinti.

USKRS

Kad mama bude išla u varoš, ku­pit će mi loptu! Mato se neće igrati s njom. Samo Pero i Andrija! Više nit­ko. Ni meni nisu dali da šutnem veliku gumenu loptu. »Turgaća« se čak i rugao: »Nikola! Nikola! Tranjavi! Tranjavi!«

Ovako govoreći sam sa sobom, nije ni primijetio da je već svanulo. Ljudi su išli na jutarnju misu. Muškarci bi prvo navratili u krčmu. Žene ih danas ne grde zbog toga. Svetac je!

Nikola, obilazeći i preskakajući bare na putu, požuri kumi. Od svih rodova kumi je išao najradije. Ali još nije ni ušao u kuminu ulicu, kada začu da ga netko viče, da ga netko zove.

Nikola! Nikola! Čekaj!

Tko to može biti?… Pa to je brat! Sto on hoće? Ja ću i tako sam dalje!

Stani! Staniiii! Ne čuješ?!

Neću stati! Ja ću sam kumi! — ubrza korake Nikola.

Stani kad ti kažem! Taja je… Sta­ni!… Tata je… Ne čuješ… Tata je…

Nikola tek sada stane, okrenuvši se prema bratu.

Sto je s tatom? — bojažljivo upita kad primijeti uplakanog brata. Nešto mu naglo stegnu srce. Strašno se upla­ši. Stao je kao ukopan i buljio u bra­ta.

Što je s tatom? — ponovi pitanje.

Zašto ne govoriš?

Tata je… tata je umro — zajeca Marko i snažno zagrli brata, kao da od njega traži utjehu i pomoć.

Nikoli se smrači. Nije razumio ništa. On je i odviše bio zauzet polivanjem, darovima i velikom loptom. A sada ošamućeno stoji i samo naslućuje da se nešto strašno dogodilo. Tata je umro… Sto to znači?… Možda je samo dublje zaspao?… Ne! Ne! On nije mrtav! To nije istina!

Kada sam ja … ujutro … bio je …

uzdrhta Nikola.

Kada si… otišao ka… kašalj ga… kašalj ga davio… Strašno!… Išao sam po dok… doktora. Badava… nije me više ni pre… prepoznao.

Nikola je koračao uz starijeg brata, držeći ga grčevito za ruku. Srce mu postalo malo klupko koje su stezale stotine zmija. Njegova lijepa crvena lopta naletjela je na tm i pukla… Ni­šta nije razumio. Grlo mu se steglo. osušilo, ni progovoriti nije mogao.

KANA 1976.

Mijo Karagić