Stipan Grgić Krunoslav (1836.–1914.)
U preporodu bunjevačkih Hrvata istaknuto mjesto zauzima po zanimanju napredan seljak i pjesnik Stipan Grgić, čiji je pseudonim bio Krunoslav. U svoje vrijeme bio je poznati pjesnik. Svoje stihove i prozna djela objavljuje u Bunjevačkim i šokačkim novinama, kasnije u Nevenu te u kalendaru Subotička danica.
O njegovom zalaganju list Neven godine 1909. danosi: „Pomaže on u književnom poslu našemu velikomu Antunoviću, a sudiluje sa književnicima Subatice (…) Nije bilo našega narodnoga života, evo već od pedeset godina, a da nije u njemu imao dila naš vrli rodoljub.”
Stipan Grgić rodio se 19. srpnja 1836. godine u Vancagi (Bajaszentistván), nekoć selu, a danas predgrađu Baje. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu. Uz pomoć svog učitelja sam je stjecao daljnju naobrazbu. Ponajviše čitao je narodne pjesme Andrije Kačića Miošića Razgovor ugodni i epsku pjesmu svog sunarodnika dra Grgura Peštalića Dostoja plemenita Bačke… koja je pisana sočnom ikavicom. Čitav je život proveo u Vancagi i marljivo radio na zemlji, a kada je imao vremena čitao i pisao.
Umro je 27. studenog 1914. godine.
***
Hrvati u Mađarskoj nisu imali svoje građanstvo koje je trebalo biti stjegonoša naprednih nacionalnih, preporodnih ideja, niti plemstvo, a i ovo potonje bilo je malobrojno te vremenom se pomađarilo. No taj manjak popunjavaju prvenstveno svećenici na čelu sa kalačkim pomoćnim biskupom Ivanom Antunovićem (1815.-1888.) koji je na širokim bačvanskim prostranstvima zasijao jedro sjemenje te njegovi napori naišli su na široki prijam i odjek među svećenicima i u seoskim slojevima, a među ovim potonjima vladalo je privređivanje neke vrste samoopskrbe, kada je obitelj proizvodila sve što je bilo potrebno za život svojih članova. Naravno, jezik u datoj obitelji i seoskoj sredini bio je bunjevački ili šokački, jest novoštokavsko narječje, ustvari postojala je bogata jezična riznica bliska hrvatskom standardu, odnosno književnom jeziku. U njihove monolitne i jednojezične redove jezik većinske nacije nije mogao prodrti, jedino kroz školski sustav ili Katoličku Crkvu, ali školska nastava i bogoslužje u drugoj polovici vodila se je na hrvatskom jeziku ili na njegovim datim narječima.
Valja navesti kako se je nakon Nagodbe u bunjevačkih Hrvata stvarao imućniji sloj seljaka, među koje se ubraja i Stipan Grgić, pismeni seljak, kasnije i dramski pisac Antun Karagić sa bačvanskih prostora, značilo bi da bunjevački i šokački preporod u drogoj polovici 19. stoljeća nije ostao bez odjeka.
Našim bunjevačkim i šokačkim sinovima u Bačkoj i Baranji dugujemo sa zahvalnošću jer su ulagali goleme napore da bi svoj narod obogatili, oplemenili i opismenili trajnom pisanom riječju, naporedo time u redovima svojih čitatelja također su jačali osjećaj pripadnosti i upućenosti južnoslavenskih naroda jednih na druge. Njihovo domoljublje nikada nije bilo upitno, naprotiv, s pravom se smatraju sinovima Ugarske Kraljevine. A to što se služe etnonimskim nazivom Bunjevac, Šokac, Bošnjak, ipak im se ne može zamjeriti, s obzirom da je riječ o složenoj problematici na koju se ovom zgodom i ne traži odgovor.
***
Stipan Grgić još kao mladić od 20 godina tiska u Subotici svoju prvu zbirku „ponašenih” pjesama, ustvari bili bi to prijevodi s mađarskog jezika. Svoje pjesme na početku nije objavljivao već čitao i recitirao svojim suseljanima. Prva njegova publika pratila i prihvaćala je njegove stihove koji su značili za njih svojevrsnu zabavu i napajanje na izvorima materinje nam riječi.
Pisao je lirske, epske, prigodne, didaktičke, satirične i šaljive stihove a i pripovijetke.
Najvrednije su njegove izvorne pjesme iz kojih se zrcali nepatvoreno rodoljublje. Izlazeće Bunjevačke i šokačke novine od 19. ožujka 1870. godine u Kalači, a kasnije i Vila pružaju prostora i Stipanu Grgiću za objavljivanje stihova. S Blažem Modrošićem zajedno uređuje novine Bunjevačka i šokačka vila te „30. sičnja 1973.” objavljuje prigodničarsku pjesmu Blaževom imendanu.
(…)
Dugo živi našega Pisnika!
Daj Mu zdravlje i dane vesele,
Desnoj ruki našeg Urednika,
Ah! ispuni rodoljubne želje (…)
Obojica su bili pravi rodoljubi nove domovine.
Ljubav prema svojoj domovini, zavičaju i narodu dolazi do izražaja u stihovima Pisma svisnoga Bunjevca:
Svaku zemlju i zavičaj volim ja,
Al Ugarska ipak mi najmilija,
Ravna Bačka ljubljeni moj zavičaj –
Moja radost, moj nasladni zemni raj.
Draga moja domovino i rode!
Ja vas ljubim srid svakakve tu zgode;
Ili mi živit il umrti suđeno:
Za dom i rod žrtvujem se svesrdno.
Svoje iskreno rodoljublje opjavao je i u pjesmi Proći će:
Proć’ će našeg žića danak,
Proć’ će svake sreće sanak,
Cili svit će proći kad…
Moja ljubav za rod – nikad!
Austro-ugarska Monarhija bila je zajednička domovina raznih naroda i narodnosti. Krunoslav u pjesmi Mojem rodu širi ljubav među narodima svoje domovine:
Osvisti se dakle – rode!
Nemoj dulje – čekat zgode,
Već prigrli bratsku slogu,
Jer se slogom mloga mogu.
Još knjige se višto lati
U kolo se s tog uhvati –
Šokcem, Srbom i Hrvatom
I Bošnjakom svojim bratom.
Oj Bunjevci slavni momci
I delije – dični Šokci!
Hajte dakle – braćo hajte:
Kolo sloge zaigrajte.
Opisuje godišnja doba, no ponajviše proljeće:
Oj, proliće, dobi krasno!
Poljodilca zoro jasna;
Raduje se svako tebi:
Sin naravi, kako ne bi?!
Za ratara proljeće donosi nov život na poljima:
Usred ove živahnosti
Veseli se do sitosti
Poljodilac, naš Bunjevac,
I svom rodu viran Šokac.
U pjesmi Smrt u prirodi slika zimski ugođaj:
Ista zemlja postala ledena
Kano da je od sama kamena,
Te – da zbilja smrtni oblik ima,
Snižni pokrov dala joj je zima.
Bunjevci za vrijeme zimkih dana, u pokladnom periodu, održavali su, i danas održavaju prela gdje su se okupljali na veseloj zabavi a izveli su i kulturni program. U pjesmi Hajdmo na Prelo poziva svoje sunarodnjake na veselje:
Hajte braćo, hajte seke,
Na naše Prelo!
Bunjevačko gdi s’ okreće
Kolo veselo.
U stalnoj cirkulaciji i promjeni godišnjih doba i mjeni ljudskog života krajem zime Krunoslav se ovako obraća svojim čitateljima:
Hajd, napolje iz zagušnih soba!
Dosta smo se u njima gurili;
Hvala Bogu, tu je već i doba –
Vanjska zraka već smo poželeli.
O, napolje, dakle svi napolje!
Zrak prolića eto se javio;
Tko bi jošte živ, zdrav, bez nevolje
I odsele u sobi sidio.
U stihove uspješno unosi i poslovice:
Gdi se bratske sile slože
I olovo plivat može,
A gdi nesloga zavlada,
Ito perje na dno pada.
U znaku radosti ljudskog života objavljuje zbirku Pisme za veselje (Subotica, 1880.).
Piše i pobožne pjesme, snaži u narodu bogoljublje i bogobojaznost. Tu spadaju pjesme u zbirkama i zbirčicama Bogoljubni shest pisama na poshtenje Blažene Divice Marie (…) (Subotica, 1859.), zatim Bogoljubne pisme na čast Blaženoj Divici Mariji (…) bez naznake godine i mjesta izdanja. Dvi pobožne pisme na poštenje Blažene Divice Marije (Baja, 1862.). Mogli bismo još dodati i njegovo djelo Knjiga od trideset i tri kratki razmišljanja s nekim liepim molitvam i pismicama (…) (Subotica, 1880.), koja je doživjela četiri izdanja.
Postaje popularan na bačvanskoj ravnici među svojim bunjevačkim i šokačkim Hrvatima što je stekao svojom Živom ružicom koja je ustvari molitvena knjižica i skupa pismarica za potribu svakog rimo-katoličke vire kršćanina (…) tiskana 1865. godine u Subotici. Ova mu je knjiga najbolje prihvaćena i postala omiljena lektira našeg življa. Sadržajno bogat i temeljit molitvenik mu je doživio više izdanja, naime Živa ružica je posljednji put objavljena 1901. godine.
Za svoje rimokatolike pripremio još i slijedeće zbirke Pobožne pisme (…) (Baja), Različite bogoljubne nove pisme (Subotica, 1892.) i još neke.
Grgić je pisao i pripovijetke. Teme i motive crpi iz narodnog života. U listu Neven mu 1887. godine izlazi novela Tko piva, zlo ne misli. Akteri njegove didaktičke i poučne Priče o sreći su ljudi iz njegove neposredne sredine: poljodjelac, obrtnik, trgovac, učenjak. Svi traže posla te susretnu dobru vilu koja pomaže samo onima koji primaju dobre savjete. Piše neposredno i jednostavno, zanimljivo a na svom narodnom jeziku.
U kalendaru Subotička danica na uvodnom mjestu objavljuje popularne članke u rubrici Stogodišnji gatalac te u narodnom desetercu je „gatao” o onomu što će se dogoditi i kakvo će biti vrijeme.
Sakupljao je i pučke pjesme, u rukopisu se čuvaju svega tri: Vojvoda Janko i Zagorkinja vila, Bogdan prodaje svoju ljubu te Stipan i Ljuba.
Bio je samouk u što su neki njegovi kritičari posumnjali, naime ovako piše o njemu srijemski pjesnik Mladen Barbarić (1873.–1936.): „Ja sam ga si kojekako predstavljao, ali ni izdaleka nijesam pomišljao da te stihove slaže seljak dok obrađuje polje i da ta čuvstva nosi pošteno, ali junačko srce prostoga Bunjevca (…).” On o Krunoslavu još iznosi da je „čovjek koji svoj rod ljubi i koji je spreman za njega i trpjeti…”
Kada je pjesnik Stipan Grgić Krunoslav 1906. godine proslavio pedesetu obljetnicu svog stvaralačkog rada novine Neven čestitaju svom suradniku i kažu o njemu: „Kao siroma zemljoradnik više samouk nego učen, maša se knjige bunjevačke, primeti lipotu jezika svoga, prirodnim ukusom svojim dade pravilnost pisanju i pismu svome.”
Grgić je svojim stvaranjem uvelike obogatio književnost Hrvata u svom zavičaju, obnovivši nam materinju riječ.
***
Naš napis završit ćemo sa stihovima objavljenih u novinama Vila na Uskrs 1873. koji ni danas ne gube na aktualnosti, te odnose se na Baju, u širem u današnjem značenju na sva naša hrvatska naselja u Mađarskoj.
(…)
Gdje su škole, učitelji
Tvog jezika ljubitelji?
U njih knjiga tvog jezika,
Sladka hrana od tvog mlieka?
Kaži svietu, neka čuje,
Kako ti se tu njeguje
Tvoje pravo sred ognjišta,
Tvojih škola i gojišta.
(…)
Bunjevac
Sastavio Đuro Franković
Literatura: KRPAN, Stjepan 1991. Hrvatski uglednici u mađarskom Podunavlju Izbor portretnih prikaza.(Stipan Grgić Krunoslav /1836–1914/). Biblioteka Dunav Tankönyvkiadó, Budapest; VELIN, Stjepan 1981. Književno stvaralaštvo Stipana Grgića-Krunoslava (1836– 1914). Narodni kalendar 1981., Budimpešta
Istaknuta slika: Bunjevačka zavičajna kuća-Baja
